PRISEBAN I HRABAR

Humanost ne poznaje granice i barijere: Janjušević presjekao pupčanik nakon porođaja u šumi

Sedamdesetčetvorogodišnji Pljevljak Momir Janjušević, bivši učitelj i policijski inspektor, dočekao da bude i babica, nakon što je pronašao migrantkinju iz Avganistana u svom rodnom selu. Nekoliko sati nakon porođaja, sa novorođenčetom su nastavili pješke ka granici sa Bosnom, rekao sam im da bih volio da djevojčicu nazovu Momirka, kaže Momir za “Vijesti”

29153 pregleda 0 komentar(a)
Janjušević sa novim prijateljima i ekipom Hitne pomoći, Foto: Privatna arhiva
Janjušević sa novim prijateljima i ekipom Hitne pomoći, Foto: Privatna arhiva

Da humanost ne poznaje granice, jezičke, kulturne i vjerske barijere, dokazao je sedamdesetčetvorogodišnji Pljevljak Momir Janjušević prije nekoliko dana u svom rodnom selu Poblaće, nedaleko od granice sa Bosnom i Hercegovinom.

Zahvaljujući njegovoj prisebnosti i hrabrosti, migrantkinja iz Avganistana, koju su porođajni bolovi zatekli u tom selu, donijela je na svijet zdravu djevojčicu, a pupčanu vrpcu presjekao je - Momir.

Iako nije znao nijednu riječ njihovog jezika, Janjušević je uspio gestikulacijom da se sporazumije sa ženom, koju je sa još tri odrasle osobe i djetetom, starosti oko četiri godine, zatekao u šumi nedaleko od kuće.

“Negdje oko 12 sati, dok sam obavljao uobičajene poslove oko kuće u zaseoku Prisoje, koje je 40 kilometara udaljeno od Pljevalja, začuo sam graju i galamu iz pravca komšijske kuće. S obzirom na to da u toj kući niko ne živi, odlučio sam da provjerim o čemu se radi, jer migranti često prolaze i plašio sam se da kuća nije obijena. Ispred kuće sreo sam grupu migranata, a potom i jednog mladića, migranta, koji me je molio za pomoć, pokazujući mi kuda da krenem za njim. Pored puta je bilo nekoliko migranata, a jedna žena ležala je na zemlji, na improvizovanim nosilima od merdevina, i previjala se od bolova”, priča za “Vijesti” Momir, dugogodišnji učitelj u tom selu koji je penziju stekao radeći kao inspektor u pljevaljskom Centru bezbjednosti.

Trudnica je imala sve jače bolove. Iako je ženi bilo neprijatno zbog prisustva stranca, odlučio sam da ostanem dok ne stigne Hitna pomoć. Nije dugo prošlo, začuo se plač bebe koju je prihvatio otac. U tom momentu, obuzela me je radost i na glas sam povikao – ‘neka je srećno’, iako sam znao da me ne razumiju”

Kaže da je pomislio da je žena bolesna i da joj je potrebna medicinska pomoć, ali je ubrzo shvatio da se porađa i da ima jake bolove.

Priča da je po gestikulaciji ukapirao da od njega traže da pozove Hitnu pomoć, ali da je prvo pozvao policiju, a oni Hitnu pomoć koja je odmah krenula u selo.

Kaže da je znao da im treba dosta vremena da dođu, s obzirom na to da je selo daleko od grada, kao i zbog činjenice da se lokalni put rekonstruiše i da je jedna dionica u veoma lošem stanju.

“U međuvremenu, trudnica je imala sve jače bolove. Iako je ženi bilo neprijatno zbog prisustva stranca, odlučio sam da ostanem dok ne stigne Hitna pomoć. Nije dugo prošlo, začuo se plač bebe koju je prihvatio otac. U tom momentu, obuzela me je radost i na glas sam povikao - ‘neka je srećno’, iako sam znao da me ne razumiju”, rekao je Janjušević.

Prisjetio sam se riječi moje pokojne babe koja je u to vrijeme porodila mnoge žene u selu - da bi ona od dječjeg stomaka odmakla se oko četiri prsta, svezala i tek potom presjekla pupčanik. I ja sam tako uradio, stegnem dobro i prerežem, a onda i sa druge strane, do ženinog tijela, kako ne bi iskrvarila. Otac mi pruži djevojčicu i ja je umotah u peškir koji sam donio i predadoh majci, koja dijete odmah privije na grudi”

Samo što je to izgovorio, Momir priča da je shvatio da će morati da obezbijedi nož ili makaze za presjecanje pupčane vrpce, s obzirom da migranti nisu imali nikakav pribor sa sobom.

Kaže da im je rekao da sačekaju i požurio prema kući. Usput je razmišljao da mu je za presjecanje pupčane vrpce potreban nož ili makaze, konac da to zašije, topla voda i peškir. Sve to je i uzeo iz kuće, sjeo u kola i vratio se do migranata.

“Kada sam im pokazao šta sam donio, po njihovom izrazu lica shvatio sam da niko ne umije da presječe pupčanik. Otac i majka su, kaže, samo slijegali ramenima i izgledali su kao da nemaju pojma kako se to radi. Pogledam iznad sebe i kažem - Momire, neka je Bog u pomoć i prekrstim se. Pitam majku djeteta gestikulacijom koliko da odmaknem od dječjeg stomačića, ali je ona glavom pokazivala da ne zna. Shvatio sam da mi je rekla da je prvo dijete na svijet donijela u bolnici. U tom trenutku prisjetio sam se riječi moje pokojne babe koja je u to vrijeme porodila mnoge žene u selu, da bi ona od dječjeg stomaka odmakla se oko četiri prsta, svezala i tek potom presjekla pupčanik. I ja sam tako uradio, stegnem dobro i prerežem, a onda i sa druge strane, do ženinog tijela, kako ne bi iskrvarila. Otac mi pruži djevojčicu i ja je umotah u peškir koji sam donio i predadoh majci, koja dijete odmah privije na grudi”, priča Momir koji je posao, kako su to ljekari kasnije potvrdili, odlično odradio.

Iako se žena tek porodila, migranti su željeli da nastave put prema BiH.

“Molili su me da krenu prije nego stigne policija i Hitna pomoć, ali nisam im dozvolio, rekao sam im da moraju sačekati da stigne ljekar - da pregleda dijete i ženu kako bih se uvjerio da su dobro, a onda mogu da idu ako žele. Nedugo zatim stigla je Hitna pomoć. Pregledali su ženu i dijete, a doktor mi je rekao da sam uradio sve kako treba. Samo je on svojim koncem pupak uvezao, ženi dao injekciju, izmjerio pritisak i temperaturu. Žena nije pristala da nju i dijete smjeste u bolnicu i tražili su da nastave put”, kaže Momir.

Srećnim roditeljima je rekao da se zove Momir i da bi volio da se djevojčica, kojoj je pomogao da dođe na svijet, zove Momirka.

“Doktor im je prevodio, ne znam da li su razumjeli i da li će me poslušati. Samo neka budu živi i zdravi i neka stignu gdje su se zaputili, nije bitno kako se zove. Posebno me iznenadila njihova prisebnost i smirenost u ovoj situaciji. Žena je nakon porođaja polako i mirno ustala, oprala se i presvukla u čistu robu. Fotografisali smo se svi zajedno, kako bi ostala jedna lijepa uspomena na naš neobični susret. Nekoliko sati nakon porođaja, sa novorođenčetom su nastavili pješke ka granici”, istakao je Janjušević.

Kroz Poblaće, ističe on, svakodnevno prema Bosni prođe dvadesetak migranata, koji u potrazi za boljim životom pokušavaju da se domognu zapadnih zemalja.

Preporučujemo za Vas