SVE ČEŠĆE VRŠNJAČKO NASILJE

Zlostavljanje je problem zajednice

Aktivnosti na smanjivanju nasilja moraju postati javni prioritet, s ciljem povećanja ukupne dobrobiti i u najboljem interesu djece, kazala je psihološkinja Milica Pušonjić

26087 pregleda 225 reakcija 9 komentar(a)
Milica Pušonjić, Foto: Shutterstock
Milica Pušonjić, Foto: Shutterstock

Zlostavljanje nije samo školski, zdravstveni ili problem socijalnih ustanova. Nasilje utiče na sve članove životne zajednice i društvo u cjelini, a za uspješnu borbu protiv vršnjačkog nasilja neophodno je partnerstvo i saradnja institucija, kao što su prosvjetne, socijalne, pravosudne, medicinske, naučne, ali i porodica, odnosno roditelja i djece.

“Aktivnosti na smanjivanju nasilja moraju postati javni prioritet, s ciljem povećanja ukupne dobrobiti i u najboljem interesu djece”, kazala je “Vijestima” psihološkinja Milica Pušonjić.

U razgovoru za “Vijesti”, ona govori o nasilju čiji su akteri mladi i djeca, uzrocima koji dovode do nasilja, ali i tome kako bi nasilnike, ali i žrtve nasilja, pa i članove njihovih porodica, trebalo tretirati nakon što se nasilje desi.

“Često čujemo da je nasilje među djecom ‘normalna pojava’ sa kojom se raste i, u skladu sa tim, postoje očekivanja da će dječije nasilno ponašanje biti spontano prevaziđeno tokom razvoja. Međutim, da nasilje nije dio uobičajenog toka odrastanja, govore mnogi obrasci ponašanja koje dijete može ispoljavati.

Psihološkinja Milica Pušonjić
Psihološkinja Milica Pušonjićfoto: Boris Pejović

Posljedice počinjenog i proživljenog nasilnog ponašanja mogu biti ne samo neposredne nego i trajne - za čitav život. Prema tome, nasilno ponašanje nije uobičajena pojava i treba intervenisati da bi se ona spriječila”, kazala je ona.

Prema njenim riječima, postoje predrasude i u pogledu razumijevanja manje vidljivih oblika nasilnog ponašanja, kakvi su verbalno i socijalno-emocionalno nasilje.

Tako, kako je kazala, mnoga djeca, a i odrasli, ne shvataju ozbiljnosti stalnog omalovažanja, nazivanja pogrdnim imenima, vrijeđanja, ignorisanja, uhođenja...

“Obično se nalaze racionalni ‘razlozi’ da ovo ponašanje i nije baš nasilno, da se njime želi postići određeni cilj ili napraviti ‘šala’...”, kaže Pušonjić.

Odakle nasilje

Prema njenim riječima, više je faktora koji utiču na pojavu nasilničkog ponašanja, a među njima su porodična dinamika, socijalno okruženje, uticaj medija i mas kulture...

Pušonjić je kazala da je važno obratiti pažnju na te činioce, ne samo zbog mogućih uticaja na pojavu nasilničkog ponašanja, već i jer mogu da budu teren za promjene, osnaživanje i jačanje kapaciteta društva.

Sagovornica “Vijesti” objašnjava da se ponašanje djeteta koje je nasilno, kao i djeteta koje doživljava nasilje, od početka života razvija u okviru porodičnih odnosa, prije svega, u odnosu sa roditeljima.

“Ključno za odnos roditelj-dijete je razvoj bazičnog povjerenja, emocionalne sigurnosti i postavljanje granica. Ukoliko je dijete odraslo u porodičnim okolnostima zasićenim agresivnošću ili nasiljem bilo koje vrste, a posebno ako je agresivnost ili nasilje usmjeravano na samo dijete, može se očekivati da će i ono prihvatiti ovakve modele ponašanja, odnosno da će se i samo ponašati agresivno/nasilno”, kazala je ona.

Kad je odnos roditelja i djece u pitanju, ona dodaje da ulogu mogu da igraju i vaspitni stilovi roditelja, koji između dvije krajnosti - popustljivosti i ograničenja, uključuju i emocionalni odnos roditelja prema djetetu, kao i roditeljsku odlučnost.

Govoreći o uticaju medija i mas kulture, ona kaže da istraživanja pokazuju da ako su roditelji i škola jasni u stavovima i vrijednostima u odnosu na nasilje, mediji imaju vrlo mali uticaj.

Dodaje i da na ponašanje može da utiče i okruženje, posebno vršnjačke grupe, da one mogu da pozitivno utiču na razvoj socijalnih vještina, ali i da mogu da doprinesu razvoju neadaptiranih oblika ponašanja.

Na ponašanje, prema njenim riječima, mogu da utiču i mediji i mas kultura, pa tako konzumiranje nasilničkog sadržaja, kako je rekla, može da izazove uzbuđenje koje može da pokrene agresivne tendencije, desenzibiliše djecu i mlade u vezi sa nasiljem, tako da agresivno ponašanje počinju smatrati prihvatljivim i normalnim, ili može da kod djeteta ili mlade osobe modeluje i potkrijepi predstave, saznanja i stavove o nasilju.

Kako djelovati

Da bi se postiglo da dijete koje je doživjelo nasilje ili dijete koje pokazuje neprilagođeno ponašanje razvije adekvatne psihosocijalne vještine, prema riječima Pušonjić, potrebno je usaglašeno djelovanje i rad timova škole i centara za socijalni rad.

Sa službama socijalne zaštite, kako je rekla, razvija se plan podrške, koji uključuje psihosocijalnu podršku, ali i mjere za poboljšanje obrazovno-vaspitnog postignuća, kao što je dopunska nastava, individualni rad...

Na osnovu tog plana, kaže Pušonjić, kroz duži period prati se ponašanje djeteta. Prema njenim riječima, centri za socijalni rad trebalo bi da se uključe kad je u pitanju nasilničko ponašanje djece - kad škola registruje da se određena ponašanja ponavljaju.

Ilustracija
Ilustracijafoto: Shutterstock

“Planiranje i sprovođenje procesa zaštite djece od nasilja podrazumijeva aktivnosti u okviru samog vaspitno-obrazovnog procesa, dijagnostički postupak, tretman, primjenu mjera socijalne zaštite i organa starateljstva...”, objašnjava Pušonjić.

U neke od aktivnosti spada podrška djeci koja su doživjela nasilje, savjetodavni rad sa onima koji su počinili nasilje i njihovim roditeljima, a centri bi trebalo da nadziru njihovo ponašanje i sprovode i druge zaštitne mjere. Pušonjić je kazala da bi timovi trebalo da insistiraju na redovnim dolascima na savjetodavni rad i da je važno i osnaživanje roditelja.

“Za povećanje dosljednosti u vaspitavanju djeteta, ali i nadzor roditeljskog prava, kada za tim postoji potreba”, kazala je ona.

Uloga škole je, kako je rekla, da preko svoje stručne službe rješava kratkotrajne incidente i sukobe djece i tu se utvrđuju oblasti podrške potrebne djetetu - primjenjuju metode i tehnike individualnog rada, stručno savjetodavni, individualni i grupni rad/radionice. Prema riječima Pušonjić, i škola bi, poput centara za socijalni rad, trebalo da organizuje rad sa roditeljima.

U smanjenju nasilja u školi, dodaje ona, važno je da učestvuju svi odrasli koji su značajni za odrastanje djece, nastavnici i roditelji.

“I to svi roditelji, a ne samo oni čija djeca vrše ili trpe nasilje. Kada svi postanemo osjetljivi na ovu pojavu i odlučno reagujemo, s ciljem da podučimo i odgajimo djecu da bolje poštuju i uvažavaju jedni druge, da se svi osjećaju vrijednima, važnima i moćnima, onda je cilj mnogo lakše dosegnuti”, kaže Pušonjić.

Na društvenim mrežama nedavno se pojavio snimak iz Makedonskog naselja u Baru, na kojem maloljetnik brutalno tuče vršnjaka pred grupom dječaka. Prema saopštenju Osnovnog državnog tužilaštva u tom gradu, utvrđeno je da su svi učesnici nasilja maloljetnici (2007. godište).

Prema istraživanju koje su Udruženje “Roditelji” i NVO “Juventas” objavili krajem 2019. svaki četvrti osnovac i srednjoškolac u Crnoj Gori rekao je da je svjedočio vršnjačkom nasilju.

Nakon toga, sa Ministarstvom prosvjete potpisan je Memorandum o saradnji u prevenciji vršnjačkog nasilja, a tada su donijete i nove mjere za borbu protiv nasilja u školama - otvorena je linija za prijavu nasilja u školama, formiran nacionalni tim za praćenje pojave vršnjačkog nasilja i vandalizma u obrazovno-vaspitnim ustanovama, formirani su školski timovi za bezbjednost u svim školama. Školama je proslijeđeno uputstvo “Podjela odgovornosti i postupanje u cilju prevencije i u slučajevima pojave nasilja i vandalizma”...

Preporučujemo za Vas