Vidosava Lazović iz Lukova, desetak kilometara od Nikšića, 2000. godine ostala je udovica s dvoje maloljetne djece.
Trebalo je podići djecu, izvesti ih na pravi put, voditi računa o kući, imanju. Uspjela je Vidosava sve to, ali ne i da ostvari pravo na porodičnu penziju. Mlada je, kaže, bila kada joj je suprug umro, pa nije imala pravo ne penziju. Ali, djeca jesu. Kada su djeca završila sa školovanjem, ukinuta je i porodična penzija.
Usvajale su se, kaže Vidosava, izmjene i dopune Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a njoj je uvijek “falilo” godina da dobije penziju.
Samo joj nije falilo rada i borbe.
”Imam dvoje djece i primali smo penziju dok su oni učili. Kad su djeca prestala da uče, nama su ukinuli porodičnu penziju. Nikako nijesam mogla da ostvarim to pravo. Rekli su da mi fali deset mjeseci da ostvarim pravo na penziju”, priča Vidosava za “Vijesti”.
Odmah su, kaže, osjetili kada su prestali da primaju penziju. A, nije da nije htjela da radi.
”Nema se primanja, nema se ništa, jedino ovo malo poljoprivrede i što smo držali malo stoke. E od toga smo živjeli neko vrijeme dok se djeca nijesu zaposlila. Normalno da bih radila da sam mogla, ali trebalo je raditi na selu, podizati djecu, školovati ih”.
Kaže da ne zna koliko je žena u Crnoj Gori koje kao i ona pokušavaju da ostvare pravo na porodičnu penziju. Rečeno joj je da ih je u Nikšiću nekoliko.
”Muž je radio 30 godina u Željezari u tri smjene i sve je redovno odbijano za Fond PIO, tako da je ta penzija zarađena, ali je ja nikako ne mogu ostvariti i dobiti. Svi se bore i govore o nasilju nad ženama i protiv su toga. I ja sam protiv toga, ali zar ovo nije nasilje nad ženom - kad nekome iz ruku oduzmete parče ‘ljeba koje je zarađeno”, kaže šezdesetjednogodišnja Vidosava.
Pokušala je da sudskim putem dokaže da joj penzija pripada. Uzalud, ni sudovi ni Zakon nijesu joj bili od ruke.
Čak se i političkim partijama obraćala za pomoć. Dobila je, kako to obično biva, obećanje.
”Išla sam na sud u Podgoricu, vraćalo se, odbijali su, sve evo do danas. U Skupštini su 2016. godine donijeli neki novi zakon i tada su rekli da udovice sa 52 godine mogu ostvariti pravo na porodičnu penziju. Pokušavala sam i tada, i opet su me odbili. Evo do dan-danas nikakvog primanja nemam, ništa. Obraćala sam se svima, u sve ove institucije u Nikšiću što imaju. Svi su obećavali. U sve stranke sam išla. Svi su obećavali da će mi pomoći, ali niko mi ništa nije pomogao. Niko nas udovice i ne pominje.”
Apeluje Vidosava da se nadležni i njih sjete, pa neka izmijene zakon i dodijele im penzije.
Kaže da ne bi trebalo da za porodičnu penziju godine budu jedan od kriterijuma. Ako se ne računaju godine tuge, samoće, godine borbe i požrtvovanja, zašto bi se računale godine života.
”Apelujem na Vladu da nam pomogne da ostvarimo to svoje pravo, da imamo i mi to ka’ i sve ostale. Davno su udovice u Crnoj Gori dobile pravo na porodičnu penziju. Bilo je i težih vremena, ratova i sankcija i svega, a niko nije to pravo uskratio. Umjesto da pomognu udovicama, oni im oduzeli pravo na to malo penzije”, s uzdahom kaže Vidosava.
Sva muka zbog deset mjeseci
Iz Fonda PIO su potvrdili Vidosavine riječi da su njena djeca primala penziju od 2000. pa do 2006, odnosno 2007. godine, kada su završila sa školovanjem, kao i da ona nije mogla trajno da zadrži pravo na porodičnu penziju jer u “toku trajanja prava u 2007. godini nije navršila 47 godina, već 46 godina, dva mjeseca i četiri dana”.
Ministarstvo rada i socijalnog staranja je odbilo Vidosavinu žalbu na navedeno prvostepeno rješenje, kao i Upravni sud, dok je Vrhovni sud odbio kao neosnovan zahtjev za vanredno preispitivanje navedene odluke Upravnog suda.
Iz Fonda podsjećaju da Zakonom o PIO pravo na porodičnu penziju ima udovac/udovica koji su do smrti bračnog druga navršili 52 godine.
”Ako udovac, odnosno udovica do smrti bračnog druga nijesu navršili 52 godine života, ali su imali navršenih 45 godina života, imaju pravo na porodičnu penziju kada navrše 52 godine života”, naveli su iz Fonda PIO odredbe Zakona.
Bonus video:
