Skoro pola miliona toplih obroka “Žene Bara velikog srca”, koje rukovode narodnom kuhinjom u tom gradu, podijelile su za sedam godina, od kako su svoja vrata otvorile za sugrađane. Broj onih kojima su pomogle teško je znati, a upozoravaju da to pokazuje da je sve više građana Bara, ali i Crne Gore, koji žive u teškim uslovima.
Ljiljana Vujović, direktorica nevladinog udruženja “Žene Bara”, ispričala je “Vijestima” da su ovog 6. novembra proslavile sedmi rođendan barske narodne kuhinje, a ukoliko bi vratile “film unazad”, prvo što bi vidjele je tiha vojska nebrojanih ljudi koja je došla na njihova vrata pružajući ruku, pozivajući upomoć.
Pored njih bi stajala još jedna “vojska velikog srca”, koja je uvijek dolazila u pravom momentu, onda kada je to bilo najpotrebnije njihovim korisnicima. Vujović kaže da bi njihova sedmogodišnja priča mogla da stane u roman - od početka, preko realizacije, izazova, strahova, sreće i uspjeha.
“Ne možemo reći da smo zadovoljne, jer nije lijepo imati gladne ljude u Baru. Ipak, na neki način smo ponosne na sebe jer smo ostvarile nešto veliko, za ljude koji nisu imali kome da se obrate”.
U proteklih sedam godina podijelile su oko 420 hiljada toplih obroka, koji se sastoje od glavnog jela s mesom, salate, hljeba i, ponekad, kolača ili slatkiša. Takve obroke podijele za više od 250 sugrađana dnevno, od kojih 100 i više djece.
Vujović naglašava da je za mnoge od njih to jedini obrok koji pojedu tokom dana.
Brojke su jedno, a realnost drugo, priča Vujović, jer je teško izbrojati sve ljude koji su došli kod “Žena Bara” tražeći pomoć, pored onih koje svakodnevno dočekuju s toplim obrokom. Dok jedni dolaze po pakete namirnica, drugi traže novčanu pomoć, sredstva za higijenu, ljekove...
Ako bi izbrojali i obuću, odjeću, namještaj, ljekove, sredstva za liječene, rješavanje stambenog pitanja, pokazalo bi se da je u posljednjih sedam godina na adresi narodne kuhinje radila fabrika dobrote, kazala je Vujović listu.
Neprestano im dolaze novi sugrađani, a one često nisu u prilici da ih prime na listu korisnika toplih obroka, ali ih ne odbijaju, već one kojima ne mogu davati kuvane obroke svakodnevno pomažu s paketima pomoći.
U prosjeku, to je tri porodice dnevno, priča Vujović, a nijesu uvijek ni u mogućnosti da im daju meso i stvari koje mogu pripremiti kod kuće, pa odvajaju od svojih zaliha - ulje brašno, rižu, povrće, osnovne životne namirnice.
Kriza sve veća, pomoć učestalija
Ljudi ih, priča Vujović, često pitaju koliko košta jedan njihov topli obrok. Na to ona odgovara da danas jedan burek košta oko dva i po eura, a ona misli da topla hrana koju oni pripreme vrijedi makar toliko. To znači - na dnevnom nivou 250 puta po 2,5 eura, odnosno najmanje 625 eura...
Mada je broj onih koji im pomažu veliki, one se ponekad nađu pred praznim magacinom.
Vujović je listu kazala da ih “u životu održavaju” dobri ljudi velikog srca - komšije, penzioneri, kompanije, državne i privatne, ali i ljudi koji su i sami u teškoj materijalnoj situaciji, kao i članice “Žena Bara”.
Veliko olakšanje priuštila im je crnogorska porodica iz Njemačke, koja im skoro godinu dana obezbjeđuje po dvije hiljade eura mjesečno za namirnice. Zbog toga, one u tom periodu nijesu morale da prikupljaju hranu ispred supermarketa u Baru, što su inače činile.
Uprkos velikoj pomoći, bile su prinuđene da prethodnog vikenda ponovo organizuju takvu akciju, a Vujović priča da su se tom prilikom još jednom uvjerile da građani teško žive jer je ta akcija bila “najslabija” do sada. Svakako, svaka pomoć im znači, pa je i jedna popunjena korpa za njih uspjeh.
Ova godina im je bila posebno teška, ističe ona, pa su bile u mogućnosti da za 13 porodica pribave samo po jedan metar kubni drva za ogrijev, dok su prethodnih godina mogle da im kupe još više, ili osiguraju donaciju. Ipak, tvrdi ona, zahvalne su i one i korisnici, jer je i to puno onima kojima nemaju ništa.
“Mogu slobodno da kažem da je ovo godina, što se krize tiče, koja se može uporediti sa devedesetim godinama. Inflacija je velika, cijene divljaju. Imamo porodice koje dolaze u stanje socijalne potrebe iako imaju dva lična dohotka, ali su podstanari ili imaju djecu”, kazala Vujović.
Veliki je broj onih, među korisnicima, koji nemaju apsolutno nikakva primanja. Neki od njih sve što imaju dobijaju iz magacina “Žena Bara”. Da nemaju oni i koji pomažu, ona ilustruje primjerom žene koja im je tokom akcije prikupljanja namirnica donijela kilogram brašna i kazala da je to onoliko koliko ona može da odvoji.
“To je za nas bilo kao da nam je donijela krcatu korpu namirnica. Imala je samo nekoliko stvari u svojoj kesi, a željela je da podijeli i to svoje malo. Sve to neizmjerno znači, i takvim ljudima smo najzahvalnije”.
Neki ih nerijetko kritikuju, priča Vujović, jer su “glasne o tome koliko pomažu” i koliko hrane podijele. Na to Vujović odgovara da se svi građani i nadležni moraju suočiti s istinom - cijela država treba da prihvati pravo stanje svojih stanovnika.
Zato često prikazujemo njihove ruke, tijela, pojašnjava ona, kako bi svi razumjeli da Bar nije izuzetak, već da svaka crnogorska opština treba jedne “Žene Bara”, koje će nahraniti one koji nijesu u mogućnosti da sami sebi obezbijede obrok.
Nemalo je onih koji se još ustručavaju, pa dolaze kolicima ispred narodne kuhinje po namirnice, koje posle nose do kuće u kesama, kao da su ih kupili u prodavnici, kazala je Vujović i istakla da nijedan korisnik koji dođe na njihova vrata to ne čini rado.
Ženska solidarnost je temelj
Članice “Žena Bara” sjedjele su ovog petka za stolom u narodnoj kuhinji i prisjećale se svih zajedničkih iskustava, veselja i nedaća. U retrospektivi svih događaja došle su do zaključka da ništa od postignutog ne bi mogle jedna bez druge.
Njihovo udruženje, pored pružanja pomoći onima koja je potrebna, je i osmišljeno tako da bude mjesto susreta žena u Baru, ono na kojem će biti osnažene, solidarne. Mjesto zbog kojeg će izaći “iz svoja četiri zida”, psihički ojačati.
To su i postigle, tvrde one, jer su sada, nakon sedam godina, svjesne važnosti ženske podrške i udruživanja. Svoj život ne bi mogle zamisliti jedna bez druge, kao ni sve važne ili nemile događaje koje su iskusile.
“Posljednjih sedam godina sam na neki način pronašla duše srodne mojoj. To su žene na čije se rame mogu osloniti u svakom momentu i isto tako su moje ruke spremne da prigrle svaku od njih. Ne mora sve jedna majka da rodi”, kazala je Vujović.
Ona misli da su stvorile neraskidiva prijateljstva, mnogo dobrog uradile, lošeg prošle, zajedno sazrele u svojoj misiji. Ne moraju ni svakog dana da se vide - ali znaju da su uvijek tu jedna za drugu.
“Ja nemam rođenu sestru, ali sam u svakoj od njih pronašla po jednu. Nema te sile na svijetu koju žena ne može da izdrži. Nismo slučajno okupljene na ovom mjestu, a naša energija se ogleda u rezultatima narodne kuhinje”, ističe Vujović.
S njom je saglasna i Sonja Ličina, koja je ispričala da kada je došla u narodnu kuhinju nije bila svjesna svoje snage, a danas misli da za njih, kada su zajedno, ne postoje ograničenja.
Ličina je dodala da nije znala za koliko je stvari talentovana i sposobna, dok je rad i druženje sa ženama nije uvjerilo u suprotno. Isto iskustvo imala je i Lenka Budimić, koja je tu od osnivanja udruženja.
Dio članica “Žena Bara” koje su razgovarale s listom, naglasile su da im je potrebna “mlada energija” i pozvale što više žena i djevojaka da im se pridruži. Priznaju da su, iako istrajne, pomalo i umorne, pa bi objeručke dočekale nove koleginice i drugarice.
Brinu o strancima, ali i stranci o njima
U narodnoj kuhinji se hrane i strani državljani koji žive u Baru. Na listi onih koji svakog dana dolaze po topli obrok ima osam porodica iz Ukrajine, a mnogo je više onih koji dolaze po namirnice, jednokratnu pomoć…
“Niko od njih nije došao ovdje zato što ima. Sigurno nemaju. Vrlo često su to bolesni ljudi, istraumirani. Nikoga od njih nismo odbile. Trenutno imamo osam porodica stranih državljana koje svakodnevno dolaze po obrok, a veliki je broj onih koji dolaze po pakete namirnica”, kaže Vujović, koja dodaje da je zabluda to da su se svi stranci u Crnu Goru doselili s novcem.
One su obroke odnosile i kod turskog državljana kojem je prošlog mjeseca demoliran lokal za prodaju brze hrane.
Pored toga što su stranci njihovi korisnici, oni su i volonteri. Već nekoliko godina imaju žene iz raznih zemalja, a najčešće Rusije i Ukrajine, koje svakodnevno pomažu njihovim korisnicima.
Vujović je kao primjer navela jednu rusku volonterku koja je u drugoj smjeni ažurna gotovo svakodnevno, i ukrajinsku porodicu koja je pomagala njihovoj nepokretnoj korisnici u Sutomoru.
“Oni pomažu našim građanima, i mi pomažemo njihovim. Sve je to ograđeno našom kuvarskom keceljom iz narodne kuhinje”, kaže Vujović.
Bonus video:
