"Većina slučajeva nasilja nad ženama sa invaliditetom ostaje skrivena"

Da se o nasilju koje se vrši nad ženama s invaliditetom još uvijek ne govori u dovoljnoj mjeri istaknuto je na završnoj konferenciji povodom predstavljanja rezultata projekta "Vidljiva, snažna, svoja", koji realizuje Savez slijepih Crne Gore uz finansijsku podršku Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije.

Upravo zbog toga kroz taj projekat posebna pažnja bila je usmjerena na unapređenje položaja žena sa invaliditetom, njihovo osnaživanje, podizanje svijesti o rodno-zasnovanom nasilju, kao i jačanje kapaciteta stručnjaka koji pružaju podršku ženama sa iskustvom nasilja, prenosi Media Biro.

„Današnja konferencija predstavlja priliku da se osvrnemo na ostvarene aktivnosti i rezultate projekta, ali i da još jednom ukažemo na važnost zajedničkog djelovanja svih relevantnih aktera u stvaranju društva u kojem će svaka žena, bez obzira na invaliditet, imati jednaku priliku, podršku i mogućnost da živi dostojanstveno, bez nasilja i diskriminacije. Vjerujemo da rezultati ovog projekta predstavljaju dobar osnov za dalje unapređenje sistema, podrške ženama sa invaliditetom i podsticaj za nastavak saradnje između institucija, organizacija, civilnog društva i svih onih koji rade na zaštiti ljudskih prava i izgradnji inkluzivnog društva,“ poručila je Marijana Goranović iz stručne službe Saveza slijepih.

Koordinatorka projekta Anđela Dragović je ukazala na važnost stavljanja većeg fokusa na temu nasilja nad ženama sa invaliditetom.

„U zakonodavnom smislu mi imamo regulativu koja definiše dio koji se odnosi i na rodnu ravnopravnost i nasilje, ali žene sa invaliditetom još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri zastupljene u onim politikama koje se time bave, niti u primjeni pomenutih prava. To potvrđuje stanovište koje je zastupljeno kod nas u društvu da su žene s invaliditetom članice društva nad kojima se ne vrši nasilje. A taj stav je zastupljen zato što se o tome nedovoljno govori. Prvenstveno zato što one same nisu dovoljno motivisane da o tome govore, ne prepoznaju u određenom kapacitetu samo nasilje. Sistemi zaštite, mehanizmi i specijalizovani servisi podrške nisu adekvatni niti u dovoljnoj mjeri zastupljeni u ovoj oblasti. Zato nam je i bio cilj da ova tema bude apsolutno zastupljena kroz ovaj projekat i da tako ukažemo na važnost ove teme. Prvenstveno zato što žene s invaliditetom jesu jednaki članovi našeg društva, jesu članovi društva koji moraju znati koje vrste nasilja postoje i na koji se način od istog zaštititi. Sama informacija da među stanovnicima Crna Gora imamo 36.500 žena s invaliditetom, a što je ukupno 12 odsto ukupne ženske populacije, dovoljno ukazuje i na činjenicu da mi nemamo statistiku o tome koje su vrste nasilja zastupljene kada govorimo o ženama s invaliditetom, pa to mogu slobodno da kažem umnogome i otežava praćenje i adresiranje ovog nadasve dominantnog izazova u društvu,“ rekla je Dragović.

Kroz projekat "Vidljiva, snažna, svoja" je ukazano da su žene sa invaliditetom izložene fizičkom, emocionalnom, verbalnom, ekonomskom nasilju, kao i izolaciji i zanemarivanju.

Kako bi se ženama sa invaliditetom koje su žrtve bilo koje od tih vrsta nasilja pružila adekvatna podrška, jedna od najvažnijih aktivnosti projekta "Vidljiva, snažna, svoja" bila je izrada programa obuke koji je akreditovao Zavod za socijalnu i dječju zaštitu, kako bi stručni radnici bili adekvatno edukovani kakav pristup treba da imaju prema ženama s invaliditetom koje su imale iskustvo nasilja.

„Ovaj akreditovani program je namijenjen ne samo stručnim radnicima i saradnicima koji su zaposleni u državnim organima, već i onim stručnim radnicima i saradnicima koji rade u privatnom i nevladinom sektoru. Ono što je jako bitno da napomenem jeste da nam je ciljna grupa ovako koncipiranog programa i svaka porodica žena s invaliditetom. Jako je važno da se o ovim temama edukuju i sami članovi porodica žena s invaliditetom, jer nerijetko ni oni ne mogu prepoznati neke oblike nasilja, a ono što je poražavajuća statistika jeste da upravo oni koji bi trebalo da budu najbliži i koji bi najviše podrške trebalo da pruže ženama s invaliditetom budu upravo ti koji nasilje nad njima i vrše. Posebna vrijednost ovog projekta jeste upravo to što smo uspjeli da akreditujemo program koji će se koristiti u narednim godinama i nezavisno od toga hoće li ovakve vrste projekata i naših ideja biti dalje projektno finansirane, mi imamo trajnu vrijednost koja će svakako ostati i nakon završetka projekta pod nazivom Vidljiva, snažna, svoja,“ kazala je socijalna radnica i jedna od autorki programa Nikolina Miljić.

Poseban fokus u samoj izradi programa stavljen je na terminologiju i modele pristupa invaliditetu.

„To je negdje polazna osnova od koje moramo početi kada se uopšte bavimo bilo kojom temom koja je vezana za osobe s invaliditetom, jer nesvjesno svakodnevno koristimo terminologiju koja nije adekvatna, a koja na direktan ili indirektan način može stigmatizovati osobe s invaliditetom. Terminologija je između ostalog i važna zato što oslikava kako mi zapravo posmatramo osobe s invaliditetom, kakav odnos imamo prema njima i sa kojeg zapravo modela mi pristupamo radu sa njima. Važno je da svi socijalni, odnosno stručni radnici i saradnici pogotovo oni zaposleni u Centrima za socijalni rada, naravno i oni koji su zaposleni u nevladinim organizacijama budu na vrijeme upoznati sa adekvatnom terminologijom i sa adekvatnim modelima pristupa invaliditetu. Moramo definitivno iz naše svakodnevne komunikacije i tog odnosa prema osobama s invaliditetom eliminisati one neadekvatne modele pristupa i zaista u punom kapacitetu početi da poštujemo model zasnovan na ljudskim pravima,“ dodala je Miljić.

Važan dio programa je bila sama komunikacija sa ženama s invaliditetom koje su imale iskustvo nasilja.

„Naša praksa zaista pokazuje da većina stručnih radnika koji su zaposleni u centrima za socijalni radi, koji su i prva instanca kada se žene ohrabre da nasilje konačno i prijave, nažalost nemaju adekvatne odgovore i ne njeguju dobru komunikaciju sa ženama s invaliditetom. To je jedan od osnovnih problema koje smo mi inače i identifikovali, jer većina tih slučajeva nasilja nažalost ostaje skrivena, žene nisu u dovoljnoj mjeri ohrabrene da nasilje prijave, a čak i onda kada jesu, velika je barijera nepovjerenje koje imaju u institucije, predmeti koji jako, jako dugo traju iscrpljujući su za ženu i onda negdje, nažalost, ne bi trebalo da nas čudi otkud to da slučajevi nasilja ostaju skriveni ili da žene ostaju i dalje da žive sa nasilnikom. Prosto sistem još uvijek nije tako formiran da može na adekvatan način da odgovori zahtjevima koje imaju žene s invaliditetom kako bi mogle da žive jedan život u kom će moći da ostvaruju svoje pune potencijale i svoje kapacitete,“ kazala je socijalna radnica.

Veliku važnost imalo je utvrđivanje definicije invaliditeta i roda, na koji način su oni u vezi i kako bi u tom dijelu trebalo da se odnose stručni radnici.

Miljić ističe da su se u najvećoj mjeri trudili da obuhvate i najvažniju temu - sistem zaštite.

„Riječ je o dijagramu toka kojim smo se na treningu detaljno bavili kako bi svi stručni radnici koji su pohađali ovu obuku mogli da imaju već u svojim glavama predstavu o tome koji su to sljedeći koraci, šta treba da radim kad mi se požali žena s invaliditetom, kada dođe i prijavi nasilje. Ovo je važno i kako bismo ovakve slučajeve na vrijeme otkrivali, reagovali i naravno suzbijali ih. Tu su, dakle, neki osnovni mehanizmi podrške koji su predstavljeni na samom treningu i koji će, nadam se, u buduće biti jedni od osnovnih alata sa kojima će raditi i koje će se truditi da koriste stručni radnici i zaposleni u Centrima za socijalni rad,“ dodala je ona.

Na prvom treningu je učestvovalo 12 polaznika, kako socijalnih radnika i psihologa, tako i stručnih radnika u organizacijama koje se bave ljudskim pravima i pravima lica s invaliditetom.

„Želim da kažem da ono što je na njih ostavilo zaista najveći utisak, svakako jesu prije svega adekvatni i neadekvatni modeli kada govorimo o pristupu prema osobama s invaliditetom, gdje smo se osvrnuli na prvenstveno prošlost, kako su se osobe s invaliditetom nekada sagledavale, koliko je zapravo i danas u trenutnoj realnosti zastupljen medicinski, funkcionalni model i model milosrđa. Govorili smo o tome koliko herojski model može da bude mač sa dvije oštrice i koliko ukazuje na to da osobe s invaliditetom nekad i nemaju pravo na grešku i koliko to taj odnos odgovornosti može da poljulja. Mislim da im je ta tema koja je bila i prva na treningu, bila važna upravo jer su shvatili, iako nam to nisu rekli, ali se dalo zaključiti, koliko su zapravo o mogućnostima i potencijalima osoba s invaliditetom drugačije razmišljali. Ono što želim još da kažem jeste da je u svakom kontekstu ova tema zaista jeste bitna, univerzalna je i zapravo predstavljala polaznu osnovu za bilo koju edukaciju koju mi iz Saveza realizujemo. Oni su kao stručni radnici vrlo upoznati sa temom, vrstom i zaštitom od nasilja kao i mehanizmima, ali im je upravo zato bilo važno da se negdje uvide koliko je njihova komunikacija do tada bila adekvatna ili ne,“ istakla je predstavnica Saveza slijepih Anđela Dragović.

Uporedo sa ovom akreditacijom programa obuke, realizovani su grupni sastanci sa ženama s invaliditetom. Na prvom sastanku je bilo riječi o samopoštovanju i samopouzdanju žena s invaliditetom, na drugom sastanku je obrađena tema partnerskih odnosa sa posebnim akcentom na seksualnost.

„Ovi sastanci su pokazali da je infantilizacija jako važna tema i ona je svakako bila tema našeg poslednjeg sastanka i bilo je zanimljivo doći do odgovora zašto društvo, odnosno partneri, u velikoj mjeri žene s invaliditetom doživljavaju kao da to nisu odrasle osobe. Čak i one koje to ranije nisu prepoznavale, drago mi je što su došle do određenih saznanja i što će moći da prepoznaju neke oblike neprihvatljivih ponašanja i da sada imaju mehanizme kako da ih zaustave,“ navela je Nikolina Miljić.

Kao posljednja aktivnost koja će pomoći u edukaciji samih žena s invaliditetom bila je izrada priručnika. U priručniku su taksativno navedene osobine koje bi trebalo da pomognu ženama da prepoznaju nasilnika ili neka neadekvatna ponašanja koja mogu ukazivati na to. Navedeni su i različiti načini i sistemi podrške, kome se mogu obratiti, na koji način se mogu zaštititi i u krajnjem ako zaista dođe do nekog grubog zanemarivanja ili nasilja u porodici, koje su to adrese, koji su to kontakti koje mogu da koriste, na koji način i kome nasilje da prijave.

„Na taj način zapravo smo poslali jasnu poruku da smo i mi i naša besplatna pravna služba uvijek na raspolaganju da pružimo podršku ženama s invaliditetom kako bi zapravo zaustavile ili još bolje prevenirale neke neprihvatljive i neadekvatne oblike ponašanja, sve naravno u cilju da nasilje nad ženama bude tema o kojoj ćemo sve manje govoriti zato što će se ono sve rjeđe i dešavati,“ podvukla je Miljić.