Kockam od desete godine, kamatu sam uzimao i od vršnjaka

Jovan je sa 17 već bio zavisnik od kocke. Kada ne bi mogao da vrati dug, nudili su mu posao sa drogom
320 pregleda 49 komentar(a)
klađenje, kocka, maloljetnik, Foto: Boris Pejović
klađenje, kocka, maloljetnik, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 19.02.2017. 07:34h

Jovan je imao deset godina kada je prvi put ušao u kladionicu. Sa 17 je bio patološki zavisnik. Zaduživao se i do 2.000 eura, a kada ne bi mogao da vrati dug, nudili su mu da uđe u posao sa drogom.

Danas ima 19 godina i prolazi kroz tretman odvikavanja od kocke.

Sve je počelo selidbom njegove porodice u novi dio grada, kada je kao desetogodišnjak samo želio da se uklopi u društvo dvanaestogodišnjaka iz komšiluka.

"Oni su se već pomalo kladili i jednom su poveli i mene, da vidim kako sve to izgleda".

Kladionice su, kaže, bile lako dostupne, na svega stotinjak metara od zgrade gdje je stanovao i škole u koju je išao.

"U naselju je najmanje 10 kladionica", dodaje on.

Jovan je u početku ulagao nekad 50 centi, nekad euro.

"Bilo mi je interesantno da pratim utakmice. Nalupao bih recimo 10 parova na tiketu, kako bih cijeli dan imao šta da gledam, bez ikakvih očekivanja".

Do polaska u srednju školu, Jovan je, kaže, mogao da se kontroliše i igrao je ulažući najviše 20 eura. Preokret se dešava u srednjoj, kada se zadužuje i do 2.000 eura i kada počinje da pozajmljuje novac.

"U jednom momentu sam prokockao sve što sam imao. Nisam imao mnogo, možda 10, 20 eura, koje sam planirao za žurku ili izlazak, ali sam i to izgubio kladeći se".

"Pomoć" mu nude "popularni" mladići, vršnjaci iz škole.

"Oni su zapravo davali novac na kamatu, ali ja to nisam tada znao. Govorili su mi kako imaju rješenje, da uzimaju 70 ili 80 na pozajmljenih 50 eura... Davali su rok od mjesec i ubjeđivali me kako imam dovoljno veliki džeparac, te ću lako vratiti pozajmljeno".

I prvi put, pri susretu sa jednim od vršnjaka-kamataša, Jovan osjeća strah i pita se je li pretjerao.

"Ipak, rekao sam sebi da mogu da vratim pozajmljeni novac i nastavio sam da se kladim".

Nije razmišljao mnogo odakle njegovim vršnjacima novac koji daju na zajam, vjerovao je da imaju veliki džeparac ili da samo znaju dobro sa parama. Zamislio se tek kad je vidio da su u igri ozbiljniji iznosi.

"Kasnije sam shvatio da su neki od njih radili sa drogom, neki su prodavali stvari"...

Ozbiljniji iznosi su donijeli i ozbiljnije situacije, pa su Jovanu, kada ne bi mogao da vrati novac na vrijeme, prijetili.

"Niko me nije tukao, ali bilo je prijetnji nakon kojih sam uvijek nekako uspijevao da se izvučem, pribavljajući novac u zadnji čas".

Kao srednjoškolac, Jovan se zaduživao i po 2.000 eura. Više puta.

Kamataši su mu, kad su jednom shvatili da možda neće moći da im vrati novac, ponudili da zauzvrat preveze drogu do Albanije.

"Shvatam tek sada da bih, da sam tada pristao, sebi napravio samo veći problem i da bih vjerovatno završio u zatvoru".

Jovan je kladeći se izgubio 15.000 do 20.000 eura.

"Nisam tada razmišljao o tome šta bih mogao da uradim sa tim novcem. Za mene je to bila samo cifra, nisam znao koliko je to stvarno".

Toga je postao svjestan prije nekoliko mjeseci, kada je stigao u Savjetovalište “Entera”.

"Psiholog mi je pokazao kuću na Havajima i rekao mi da sam mogao tamo da dobijem odmor od sedam dana - za samo jedno od tih kockanja".

Jovan je na odvikavanju nepunih pola godine i devet godina od prvog ulaska u kladionicu, danas shvata šta je izgubio.

"Razmišljam kako ljudi od 15 do 18 godine treba da izlaze, da idu na žurke, da im je najveća briga je li ih odbio momak ili djevojka, a onda pogledam sebe i bude mi žao".

Danas ima više vremena za sebe i nema dugova.

"Počeo sam da izlazim sa društvom, a da to nije izlazak do najbližih aparata u nekom lokalu. I razgovaram sa ljudima na druge teme, počeo sam da igram šah, popravio sam prosjek na fakultetu. Godinama sam se plašio da pozovem djevojku da izađemo... Vraćam se normalnim tokovima i sad tek uviđam šta sam sve propustio ovih godina".

Za tiket je radnicima u kladionicama išao i po burek

Tokom godina kockanja, Jovan je na različite načine imao podršku odraslih osoba. Radnici u kladionicama bi se, kaže, sažalili kad vide dijete, često je uspijevao da uplati tiket i na šarm, ili ako učini sitnu uslugu zaposlenima – pođe da im kupi picu, hamburger... Državu smatra odgovornom u rješavanju problema zavisnosti od kocke.

"U zakonu piše da osobe mlađe od 18 godina ne smiju da kockaju, a ja sam sam sa 17 bio na patološkom nivou. Da je snaga državnih organa toliko velika, ne bih mogao ni da pokušam da odigram".

Problematičnim danas smatra i postavljanje terminala za klađenje u kafićima.

"Tamo djeca igraju. Konobare nije briga i djeca mogu da rade šta hoće. Nisam nikad vidio inspekciju u kafićima gdje su terminali. Dolaze jedino po prijavi“, kaže Jovan, žaleći što njega neko nije prijavio.

"Da jeste, ne bih imao problema. Ne bih bio ovdje gdje jesam".

Smatra i da kladionice ne smiju biti otvorene u blizini škola. Kada je podrška porodice u pitanju, kaže da je ona važna, ali da je važna i edukacija i informisanost svih njenih članova.

"Za pušenje i drogu vam kažu da su štetni. Za kockanje vam to ne govore, valjda jer niko ne naslućuje da od kladionica možeš postati zavisnik".

Važno je shvatiti da nije sramota otići kod psihologa

Jovan je i prije konačnog odlaska u Savjetovalište, tokom ljeta prošle godine razmišljao da potraži pomoć stručnjaka. Bio je dužan oko 1.500 eura. Za pomoć se obratio roditeljima, koji tada prvi put saznaju za neki njegov veći dug.

"Govorili su mi da je to samo faza, da je dovoljno da samo odlučim i kažem sebi da neću više. Vjerujem da nisu znali šta znači kriza. Tada smo odlučili da pružim sebi šansu i zaista cio mjesec nisam kockao. Ali, brzo sam poklekao. Tek sam u Savjetovalištu shvatio da je stvarno vrijeme da potražim stručnu pomoć".

Kaže da je i ranije sa vršnjacima koji su se takođe kladili, pokušavao da razgovara na temu, ali da nikad nije dobio podršku i da su ga odbijali govoreći kako to što rade nije ništa strašno.

Poručuje da je važno suočiti se sa problemom i shvatiti da nije sramota otići kod psihologa.

"Znam da je to teško, kocka je takva, ljudi su naivni, dobiju jednom ili dvaput i vjeruju dobijaće stalno. Tako sam i ja. Kladionice tako namamljuju ljude. Ali, shvatio sam da je važno suočiti se sa posljedicama, da nije sramota otići kod psihologa. Mnogi se plaše reakcije društva. I ja sam se plašio. Ljudi ovdje misle da je čovjek lud ako ide kod psihologa i da se psiholozi bave samo mentalno bolesnim osobama".

Nije bilo lako priznati da je zavisnik

Jovan kaže da nije bilo lako priznati roditeljima da je dužan.

"Kad god je trebalo da roditeljima priznam dug, obično bih napravio dvostruko veći, jer bih se vadio, produžavao rokove za vraćanje, kamataši bi mi povećavali dug, jer sam kasnio sa isplatom".

Jednostavno nije bilo ni suočavanje sa činjenicom da postaje zavisnik. Kaže da je nerijetko koristio mehanizme odbrane, govoreći sebi da su u pitanju samo faze.

"Imao sam i faze ozbiljne depresije kada sam govorio sebi kako se ne mogu izvući".

Za roditelje kaže da su zapravo često pred očima imali male nagovještaje.

"Ili nisu bili svjesni koliko je problem veliki ili su se plašili da priznaju da sam ovisan. Kad sam imao 10, 11, 12 godina, primjećivali su da provodim neko vrijeme u kladionicama. Ali, ja bih došao kući veseo, govorio‚ oče, majko, dobio sam 20 eura sa 50 centi‘ i - ništa. Ako bih izgubio, govorio sam da sam pojeo nešto za novac koji su mi davali“, priča Jovan.

I kad je kao srednjoškolac počeo da se kladi onlajn, kada ga je, kako kaže, već počelo biti sramota da ide u kladionice, roditelji nisu primjećivali – a on je sjedio sa njima, držao telefon u rukama i govorio kako se dopisuje sa prijateljima.

Danas poručuje i drugim roditeljima da ne ohrabruju djecu ukoliko dođu sa vijestima da su dobili na kladionici i da obrate pažnju na ono šta djeca rade.

Bonus video: