Nekome milioni, nekome goli život

“Pakovanje bistričke vode u cijevi i usmjeravanje njene snage na pokretanje jedne male hidroelektrane je veliko rasipanje i traćenje potencijala”, kaže Sonja Dragović
206 pregleda 2 komentar(a)
Rijeke Crna Gora, Foto: NVO "Sačuvajmo rijeke CG"
Rijeke Crna Gora, Foto: NVO "Sačuvajmo rijeke CG"
Ažurirano: 30.07.2018. 17:25h

Rijeke i vode ne znače jednako onima koji žive na jugu i u centralnom dijelu Crne Gore i onima koji žive i odrastaju na sjeveru Crne Gore. Za Podgoričane i one na primorju, voda se dobija iz vodovoda, vodu vide kad se kupaju na Morači, na moru. Za one na sjeveru, rijeke i voda su život. Gola egzistencija. I otuda, smatra Plavljanin Ramo Gutić, predsjednik NVO “Sačuvajmo rijeke Crne Gore”, donekle i potiče nerazumijevanje za stanovništvo na sjeveru, na čijim rijekama i vodotocima je planirana izgradnja 57 malih hidroelektrana (mHE).

Sonja Dragović, magistrica studija urbanizma, je odrasla pored Bistrice, u kolašinskom selu Lipovo, gdje i danas živi njena porodica.

“Neposredno uz rijeku, uvijek su rasle vrbe, tu smo ljeti brali savitljivo pruće. U jesen i zimu rijeka nadođe i potopi to najbliže rastinje, a nekad i opasno nabuja. Sjećam se da je jednom toliko nadošla da je dodirivala most koji smo prelazili na putu do škole na Bistrici, područnog odjeljenja OŠ ‘Risto Manojlović’, u koju su išli đaci do IV razreda. Tada nas je, uplašene od tolike vode, učiteljica Anđelka prenijela preko mosta, jedno po jedno”, prisjeća se ona djetinjstva u Lipovu.

Ljeti se, opet, rijeka smiri.

“Ponekad, u rani septembar, majka bi me od kašnjenja u školu spasila tako što bi me spustila do vode prečicom, kroz šumasti produžetak našeg imanja koje smo uvijek zvali Lug, i prebacila preko vode u dva skoka. Odatle do škole me je onda dijelilo samo par minuta hoda uz uzbrdicu, koja je zapravo samo bregasti i zatalasani nastavak riječnog korita. Tako smo svakodnevno prelazili rijeku, komentarisali koliko u njoj ima ili nema vode, ko u nju baca smeće i zašto to ne bi smjelo da se radi”, priča Sonja i recituje stihove koje su joj ponavljale i učiteljice i majka — “Bistica se uliva u Plašnicu, Plašnica se uliva u Taru, a Tara je ‘Suza Evrope’”.

Rijeku pored koje je odrasla, djeca su slikala na časovima likovnog, kao djeca su obilazili i jednu njenu napuštenu vodenicu — iako je to, kaže Sonja, bilo zabranjeno...

Ne može vodu do njive da vodi kako ko hoće

Ljeto je bilo vrijeme kad je Bistrica ipak bila najvažnija i glavna tema za mještane.

“Ljeti su svi pričali o Bistrici — tačnije, o jazovima za vodu, kanalima kroz koje je iz rijeke stizala voda za navodnjavanje njiva i livada. Postojao je strog raspored koji se u komšiluku poštovao i bilo je vrlo važno vodu ‘navrnuti’ i ‘odvrnuti’ na vrijeme, držati se rasporeda da bi i drugi mogli da nakrope svoja imanja”, kaže Sonja.

Jazovi su, dodaje ona, morali biti dobro i redovno održavani, naročito poslije kakvog nevremena koje bi moglo nanijeti šljunak i mulj.

Koliko su Bistrica i jazovi na njoj značili selu, svjedoči i pogodba između stanovnika “od čete Stevana Dragovića” iz 1891, koju mještanin Petar Keker kao sveto pismo pokazuje u prilog tvrdnji da mHE nema mjesta na njihovoj rijeci:

“Pogodismo se oko vode Bistrice da je vodimo na baštine i to preko komuna četnoga, da radimo po zemlji koliko kome se nađe zemlje pa jazom, a na red kako kome dođe na baštinu da je oni prevodi čija je baština... bez jedinoga Šora i njega smo tri put nudili pa niti je stijo raditi ni u seocki način pristati”.

Sonja, koja od studentskih dana boravi u Podgorici i inostranstvu, i danas često odlazi u Kolašin i rodno Lipovo. Kaže da su jazovi posljednjih godina malo izgubili na značaju i da se seoska domaćinstva sve više oslanjaju na gumene i plastične kablove kojima dovode vodu za navodnjavanje direktno na imanje. Izvor je, međutim, isti.

“Voda iz Bistrice spasava livade i usjeve od ljetnjih suša”, priča ona.

Turistima odmor, mještanima prilika za društvo i zaradu

A mještani u Bistrici ne vide samo vodu za navodnjavanje usjeva.

“Čujem da neko planira da gradi ribnjak, dok neko — kao moji roditelji, recimo — pokušava da se na Bistrici bavi turizmom. Mama je podršku za tu ideju dobila preko jednog od UNDP programa za ekonomsko osnaživanje žena. Naš Lug je tako već nekoliko godina otvoreni prostor za kampovanje u kom uživaju gosti iz cijelog svijeta — mladi belgijski skauti, zalutali francuski turisti, njemački roditelji sa djecom koja vole životinje, gosti kolašinskog tango kampa... Za njih je zaravan pored Bistice savršeno, malo, sakriveno odmaralište, koje mojim roditeljima tokom ljeta donese nešto društva i zarade, i — kroz oči ovih stranaca — novi pogled na lipovsku dolinu i vrhove Sinjavine”, kaže mlada Kolašinka.

Gdje je korist za lokalnu zajednicu

Za Sonju je “pakovanje bistričke vode u cijevi i usmjeravanje njene snage na pokretanje jedne male hidroelektrane veliko rasipanje i traćenje potencijala”.

“Pričamo o isušivanju riječnog korita, o uništavanju ekosistema, o zatvaranju vodotoka za zajednicu koja se formirala na njemu i oko njega, o razaranju pejzaža! A zbog čega tačno? Ko će i koliko i za koliko novca da radi tu? Za koga će cijena električne energije da bude povoljnija? Kako će se tačno poboljšati ekonomske mogućnosti za zajednicu ako ovo dozvolimo”, kaže ona.

U Lipovu se, dodaje Sonja, i danas dobro sjećaju kako su prošli kad su posljednji put nekome ‘dali’ vodu.

“‘Atlas grupa’ je razrušila i kaptirala izvor Ropušca ispod Sinjavine, podigla fabriku, sprovela vodu, na kratko dala posao ljudima i potom napustila ‘Aqua Monta’ projekat, uz prijetnje da zaposleni svoje zarađene plate nikada neće dobiti ako budu štrajkovali ili se, daleko bilo, javno žalili na ovakav način ‘vođenja biznisa’. Ukupna korist od ovog projekta za energetsku situaciju naše zemlje biće zanemarljivo mala, sve na to upućuje. A ukupna šteta za našu zajednicu će sigurno biti ogromna”, kaže Sonja.

Izraženi u brojevima, šteta i korist od izgradnje mHE na crnogorskim vodama se lako daju sagledati. Vlada je odobrila izgradnju 57 mHE, u osam opština na sjeveru i jednoj na primorju.

Za 12 mHE koje su već u pogonu, koncesionari su, kako je nedavno saopšteno iz Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS), dobili 7,3 miliona subvencija koje su platili građani. Koncesionari su državi po osnovu koncesija platili 12 puta manje i zaposlili ukupno — 18 ljudi.

“Vodu ne damo, ne damo, ne damo i gotovo”, kaže Salih Kandić, iz sela Komorača, kod Plava.

Radojica Čobeljić iz naselja Štitarica kod Mojkovca samo kratko pita — “kakvo je to selo koje nema rijeku”.

Vlada na svoju ruku

27 miliona eura će, prema procjeni Vlade, do 2020. iznositi naknada koju će građani Crne Gore plaćati za struju proizvedenu u mHE. Naknada je uvedena u skladu sa Zakonom o energetici, zbog navodne usaglašenosti sa Direktivom EU, koja predviđa da se vlasnicima mHE, uz naknadu, garantuje i otkup sve struje koju proizvedu. Direktiva EU na koju se Vlada poziva, navode iz MANS-a, ne obavezuje države da daju takve subvencije — Vlada CG je to, dakle, učinila na svoju ruku

mHE posao rezervisan za DPS prijatelje, braću i kumove

Iz MANS-a su više puta ukazivali na to da analiza vlasničke strukture kompanija koje su dobile koncesije za mHE pokazuje da je barem polovina njih povezana sa vladajućom političkom partijom, Demokratskom partijom socijalista (DPS).

Jedan od osnivača firme “Hidroenergija Montenegro” (6 mHE) je “Hemera Capital”, čiji je vlasnik Oleg Obradović. Iza firme “Kronor” (2 mHE) stoje građevinski biznismeni Žarko Burić i Željko Mišković, te Predrag Bajović, koji je oženjen sestrom bivšeg premijera i člana Glavnog odbora DPS-a, Igora Lukšića.

U posao sa mHE su uključeni i Lukšićev tast, te više članova GO DPS-a, a koncesiju za mHE ima i fudbaler Stefan Savić, takođe jedno od lica DPS-a. U posao sa strujom je uključena i supruga Nenada Mićunovića, sinovca kontroverznog nikšićkog biznismena Branislava Mićunovića, a lani je urbanističko-tehničke uslove za gradnju mHE na dijelu vodotoka Bistrice dobio i Blažo Đukanović, sin predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića.

Bonus video: