Nikšićanin kazane kucka već pola vijeka

Halil Muratović u radionici na Brlji od izumiranja čuva zanat kojim je prehranio sedmoro djece
11589 pregleda 7 komentar(a)
Zanat ne interesuje potomke: Muratović, Foto: Svetlana Mandić
Zanat ne interesuje potomke: Muratović, Foto: Svetlana Mandić
Ažurirano: 23.02.2020. 19:58h

Dok odzvanjaju udarci čekića, a u pozadini se čuju zvuci neke balade, sedamdesetogodišnji Nikšićanin, kazandžija Halil Muratović, priča o zanatu kojim se bavi duže od pet decenija i koji polako izumire.

Radionica na Brlji, na samom ulazu u grad, “sklepana“ od dasaka i starih prozora, krije sve tajne mukotrpnog života koji Muratović ipak ne bi mijenjao.

“Ovim poslom se bavim od 18. godine. Gledao sam kako otac i đed rade i naučio posao, tako da i dan danas kucam ovo. Danas ih nema da se tim poslom bave. Imam sedmoro đece i 40 unučadi i praunučadi. Đecu sam prehranio od ovoga. Nijesu đeca bila zainteresovana za ovaj posao, a nijesu ni unuci. Dođu do vrata, gledaju kako đed kuca, ali ih ne interesuje mnogo. Da su tuda neke igračke, sigurno bi dolazili“, sa osmijehom priča dobrodušni kazandžija, dok njegova smirenost plijeni.

Pokazuje završene kotlove, lim od koga ih pravi, alat sa kojim rukuje. Drago mu je što sve to može da ispriča nekome jer mlade, kako kaže, stari zanati ne interesuju, a on bi tako volio da nekome prenese znanje i nauči ga poslu.

“Aluminijumski lim nabavljam na otpadu. Ima da se kupi, ali je to tanko, ništa ne valja, a meni treba deblje za ovo posuđe. Najviše kupujem kod jednog iz Dragove Luke, on mi i malo jeftinije da jer kod njega kupujem od osamdeset i neke. Ovo nije težak posao, a nije ni mnogo prljav. Ovim poslom se niko u Nikšiću ne bavi, a koliko znam ni u Crnoj Gori. Radionica je od nužde. Da je bolja, i meni bi bolje bilo. Bilo bi toplije, bilo bi prostora, a mogao bi da zamolim jednog ili dva momka da dođu, gledaju kako se radi i da i oni počnu. Ne moraju svaki dan, nego povremeno. Volio bih da prenesem znanje na nekoga, jer dok god su sela i stočarstvo živi, ovo neće izumirati. Moraju ljudi da vare mlijeko. Nijesu svi napustili sela, ima ih dosta. Mora se i na selu živjeti. Nije sve u gradu. U gradu trebaju pare, a treba ih neđe zaraditi“.

Dio Halilovih proizvoda
Dio Halilovih proizvoda(Foto: Svetlana Mandić)

Kada je bio mlađi, dnevno je pravio po nekoliko kotlova. Godine pritisle, vid polako slabi i danas pravi dva dnevno. Ako su u pitanju veći, od 30 do 50 litara, tada i posao duže traje.

“Ovo je korisno i za mene i za moje mušterije. Mušterije, a imam i stalnih, ljudi su sa sela što drže živo. Njima treba kotao, treba im sud da vare vareniku, da prave skorup, sir. Bez toga ne mogu. Kada napravim 15-20 komada, odem po selima, u Banjane, Cuce, Župu, praktično po cijeloj Crnoj Gori. Crna Gora je mala, pa mi i nije teško. Ima ih što naruče, kao prije neki dan kada sam išao u Župu i sve prodao. Zadovoljan sam koliko god da zaradim, a zadovoljne su i mušterije. Gledam malo na mene, a malo i na njih, da i oni imaju koristi, a i ja“.

Cijene kotlova se kreću od desetak pa do 50 eura, u zavisnosti od zapremine. Nijesu rijetki slučajevi da mu mušterije plate bijelim mrsom, ili mesom. Njima lakše, a i Halil je zadovoljan.

“Kazane mi često plate sirom, skorupom, mesom. Bolja je ova domaća hrana nego ova što se prodaje i što bog zna odakle je. Ako imam dva velika suda do 50 litara, dam ih za jedno jagnje. Srednji sud prodajem od 15 do 18 eura, što je oko kilo i po skorupa. Mušterije su mi dobre i umjesto kilo ili kilo i po daju mi dva kila skorupa. A i ja sam takav prema njima i onda se to sklapa. Mora tako biti“, kaže kazandžija i priznaje da rjeđe daje na veresiju.

“Od kada sam počeo ovim da se bavim, najviše idem u Župu. Župa ima 12 sela, blizu mi je i najviše mi prođe tu. Ljeti idem dalje, taman da se uzme poneko jagnje, ovca. Ljudi nemaju para, a treba im suđe“.

Dok radi, udar čekića donele ublaži muzika, a i redovno, kako kaže, sluša informativne emisije jer voli da bude u toku sa svim zbivanjima u zemlji. Od muzike najviše voli narodnu, a ne smeta mu ni kada se čuje dobar “zabavnjak“.

Aluminijum nije što i bakar

Priznaje da poneko od mlađih koji, kako kaže, još uvijek se dobro ne razumiju u aluminijumsko posuđe, zna da prigovori kvalitetu kotla.

Radionica napravljena od nužde: Muratović
Radionica napravljena od nužde: Muratović(Foto: Svetlana Mandić)

“Dešavalo se da poneko od ovih mladih, koji se ne razumiju u posuđe, kaže da im kotao ne valja. Ovaj aluminijumski sud kada napravim falcujem i onda on mora s početka da pomalo pušta. Ali, kada se zapeče, nakon dva kuvanja, on je ko flaša, nema nikakvog problema. Bakarni sud se kalaiše iznutra i on bi odmah bio u redu. Ali, sada nema bakra i radi se od aluminijuma, mada je aluminijum dobar materijal“.

Bonus video: