Zašto bi ugostiteljska usluga u restoranu hotela bila oporezovana nižom stopom a u restoranu koji se nalazi preko puta, ali koji nije u sklopu hotela, bila pod opštom stopom PDV. Jedino valjano formulisana norma sa aspekta ustavnosti bi bila ona koja precizno definiše vrstu usluge i predviđa identičan poreski režim gdje god da je ona izvršena, kaže u intervjuu “Vijestima” Ilija Vukčević, doktor poreskog prava i docent na Pravnom fakultetu Univerziteta Donja Gorica.
PDV od sedam odsto uveden je za luksuzne hotele sa pet zvjezdica na jugu i sa 4 i 5 zvjezdica na sjeveru, kad viša stopa od 21 odsto važi za ostale gdje idu građani sa manjim platežnim mogućnostima. Premijer sada kaže da to nije pravedno i najavljuje nižu stopu za sve hotele. Da li je sadašnje rješenje nepravda i da li očekujete da se za sve hotele izjednači stopa PDV-a na 7 odsto?
U Privrednoj komori na sastanku sa privrednicima premijer je na slikovit način predstavio ovaj problem izrazivši sumnju u pogledu situacija da kada pijete kafu u Šavniku koja košta 60 centi plaćate PDV 21%, dok je moguće da istu kafu u Budvi plaćate 3 eura a da se obračunava PDV od 7%. Dakle, riječ je o zdravoj logici koja jasnije govori od navođenja bilo koje sudske odluke iz prakse drugih država koja govori o ustavnoj neutemeljenosti ovakvog poreskog režima. Što se novog rješenja tiče treba biti veoma obazriv. Ukoliko bi se prihvatio zahtjev da se ugostiteljske usluge u svim hotelima bez obzira na kategoriju tretiraju nižom stopom ovo takođe može stvoriti dileme sa spekta ustavnosti. Npr., zašto bi ugostiteljska usluga u restoranu hotela bila oporezovana nižom stopom a usluga iste prirode u restoranu koji se nalazi preko puta, ali koji nije u sklopu hotela, bila pod opštom stopom PDV. Jedino valjano formulisana norma sa aspekta ustavnosti bi bila ona koja precizno definiše vrstu usluge i predviđa identičan poreski režim gdje god da je ona izvršena na teritoriji Crne Gore.
Poslodavci povećanje minimalne zarade uslovljavaju uvođenjem neoporezivog dijela po ugledu na neke zemlje regiona. Privrednici traže i smanjenje ukupnog opterećenja na zaradu i ukidanje više stope, takozvanog kriznog poreza na zarade. Da li je to po Vama opravdano te da li može biti povezano?
Neoporezivi minimum zarade predstavlja neku vrstu civilizacijskog dostignuća kod oporezivanja dohotka fizičkih lica. Savezni ustavni sud Njemačke smatra da iznos osnovnih životnih potreba treba da bude isključen iz poreske osnovice, jer država mora svakom građaninu garantovati egzistencijalni minimum u skladu sa ustavnim principom ljudskog dostojanstva. Valja primijetiti da je čak i Svjetska banka pozitivno ocijenila mogućnost uvođenja ove mjere u naš poreski sistem.
Slično, više stope poreza na dohodak postoje u mnogim poreskim sistemima, međutim, važeće rješenje u našem pravnom sistemu ima potpuno pogrešne socijalne efekte. Naime, tzv. krizni porez pogađa zaposlene koji ostvaruju lična primanja, dok na drugoj strani prihodi od davanja u zakup nepokretnosti, prihodi od kamata ili prihodi od dividendi ili kapitalnih dobitaka nisu podvrgnuti „kriznom porezu“. Dakle, jače se oporezuju prihodi ostvareni ulaganjem rada, što je suprotno praksi i osnovnoj poreskoj logici jer vlasnici nepokretnosti, udjela i akcija u privrednim društvima, ili vlasnici kapitala predstavljaju najbogatiju grupu građana.
Ukoliko ovome dodamo da važeći poreski propisi predviđaju jedno od najviših fiskalnih opterećenja zarade onda se predložene mjere mogu smatrati opravdanim. Dodatno, smatram pomenute predloge direktno povezanim sa predlogom za povećanje minimalne zarade, te da treba da budu usvojeni u zajedničkom paketu. Ukoliko bi svaka od mjera bila usvojena pojedinačno uvijek bi postojala nezadovoljna socijalna grupa, ali paket predmetnih mjera može predstavljati neophodni društveni konsenzus, u kojem svaki od zainteresovanih nešto gubi, dok na opštem nivou i na duži rok dobija.
Da li je dogovor moguć i da li Vlada može prihvatiti zahtjeve privrednika s obzirom na njene mjere fiskalne stabilizacije? Ukoliko bi Vlada smanjila opterećenja na zarade da li negdje drugo može nadoknaditi te prihode za budžet?
Kao najbolje rješenje za reformu fiskalnog tretmana zarade vidim, sa jedne strane, smanjenje doprinosa, uvođenje neoporezivog minimuma, praćeno ukudanjem kriznog poreza, a sa druge strane povećanje minimalne cijene rada na iznos od 300 eura neto uz kontrolu uticaja ove mjere na visinu socijalnih davanja. Na ovaj način država čini ustupak privredi smanjenjem fiskalnog tereta zarade, ali nameće i obavezu da minimalni iznos na koji mogu osigurati zaposlenog bude značajno veći što će rezultirati smanjenjem onog dijela zarade koji se isplaćuje „na ruke“, odnosno bez obračuna poreza i doprinosa. U ovoj situaciji dolazi do ujednačavanja efekta gubitaka prihoda zbog smanjenja fiskalnog opterećenja proširenjem poreske osnovice kroz povećanje minimalne zarade. Dodatno, veće obaveze poslodavca po osnovu prijavljenih zarada će ga tjerati i da više prihoda ostvaruje preko računa što će povećati prihode od PDV-a.
Kada je riječ o mogućnosti postizanja dogovora treba uzeti u obzir da bi zbog načina obračuna zarada u javnom sektoru uvođenje neoporezivog minimuma, kao i ukidanje „kriznog poreza“ dovelo do povećanja neto plata. Pošto je u javnom sektoru najveći broj zaposlenih ove mjere bi mogle biti prihvatljive i za trećeg socijalnog partnera - sindikate.
Precizirati šta je reinvestiranje da bi se mogao oprostiti porez
Privrednici traže i oslobođenje poreza za dobit koju reinvestiraju u proširenje proizvodnih kapaciteta. Da li negdje postoje primjeri za takvu mogućnost?
Riječ je o značajnom investicionom podsticaju koji bi podrazumijevao oslobođenje od plaćanja poreza u odnosu na dobit investiranu u povećanje osnovnog kapitala privrednog društva u cilju npr. kupovine određenih mašina, ili povećanja ekonomskih kapaciteta. Isto bi trebalo povećati promet i prihode privrednog društva što bi rezultiralo većim prihodom od PDV-a i dodatnim zapošljavanjem.
Međutim, prilikom formulacije ovih normi treba biti jako oprezan da bi one postigle namjeravani cilj. Naime, reinvestiranje dobiti putem povećanja osnovnog kapitala bi moglo biti učinjeno i npr. kupovinom nepokretnosti ili udjela nekog drugog privrednog društva što nema veze sa povećanjem kapaciteta. Sa druge strane, postoje situacije kada su određene nepokretnosti ili udjeli u drugim društvima upravo u cilju povećanja proizvodnih kapaciteta. Ova problematika će biti veliki izazov za zakonopisca, kao i za poreske organe koji će u konkretnom slučaju morati da cijene opravdanost pojedine investicije.
Ko redovno plaća obaveze iz reprograma može učestvovati na tenderima
Privredna komora traži da se omogući poreskim obveznicima koji shodno Zakonu o reprogramu redovno izmiruju obaveze da nesmetano učestvuju u postupcima javnih nabavki i dobijanju koncesija?
Jedan od osnovnih cijeva reprograma poreskih obaveza je da obveznik ukoliko redovno izmirije obaveze prema budžetu bude u pravnom prometu tretiran kao subjekt koji nema poreski dug. Ovo se naročito odnosi na učešće na konkursima javnih nabavki i dodjele koncesija.
Nespornu potvrdu ove činjenice nalazimo u pravu Evropske unije pošto član 38 stav 5 Direktive 2014/23/EU o ugovorima o koncesiji, i član 57 stav 2 Direktive 24/14/EU o javnim nabavkama na identičan normiraju ovu situaciju. Naime, pomenuti akti propisuju da država ima pravo onemogućiti učešće na konkursu obveznike koji krše svoje obaveze u pogledu plaćanja dažbina, međutim, eksplicitno predviđaju da se ova mogućnost isključuje u situaciji kada obveznik sklopi sporazumnu obavezu plaćanja fiskalnih obaveza, što u domaćem pravu predstavlja reprogram poreskih obaveza.
Bonus video:
