Filmska umjetnost je odraz stvarnosti na različitim nivoima, nosilac najtananijih emocija, snažan most među ljudima, ali i prijemčiv put ka spoznaji - sebe, života, smisla i istine. Sve to nam svojim novim, upečatljivim i bliskim ulogama, a u kontinuitetu i kroz samu sebe, približava i potvrđuje glumica Jelena Đokić.
Njena harizma, šarm, gracioznost i energija očaravaju bez obzira na povjereni karakter. Tako je, jedna od najistaknutijih glumica regiona, tokom 2024. godine u različitim rolama obuzela pažnju ljubitelja sedme umjetnosti, i to kao Nina u filmu “Svemu dođe kraj” Rajka Grlića i kao Nada u “78 dana” uspješnom prvijencu Emilije Gašić.
Predstavljajući ova zapažena ostvarenja, Đokić je blistala na filmskim festivalima, osvajajući priznanja i pažnju publike. Oba filma bila su u glavnoj takmičarskoj selekciji ovogodišnjeg izdanja Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro Film Festivala, gdje je Đokić osvojila i Zlatnu mimozu za najbolju žensku ulogu, i to u Grlićevom ostvarenju “Svemu dođe kraj”.
Vjera u ljude i međuljudske odnose
“Film Rajka Grlića se bukvalno može svesti na ono: Usudi se, mali čovječe, lopovu da kažeš da je lopov... Nema veze, upropastićeš svoj život, ali ojačaćeš neke druge”, kazala je Đokić u razgovoru za Vijesti nastavljajući:
“I tako to ide... A takav je i drugi film koji je takođe prikazan u Herceg Novom, “78 dana” u kojem se radnja dešava za vrijeme NATO bombardovanja. Priča prati jednu porodicu, odnosno odrastanje sestara u toj porodici i u takvim okolnostima. To je jedan nevjerovatno nježan film, toliko dirljiv da prosto vraća vjeru u ljude i u međuljudske odnose, a u šta ja duboko vjerujem da će nas spasiti”...
Ona ističe i da takve, nježne i priče pune razumijevanja koje šire empatiju, potiskuju samoljublje i egocentrizam, doprinose međuljudskim odnosima, zajedničkom životu i prevazilaženju problema i trauma...
“Ja vjerujem da će upravo nešto ovakvo, kao ovo što se sada dešava između tebe i mene, ova razmjena, učiniti da se svi mi razumijemo. Vjerujem da se svi i možemo razumjeti samo ako dozvolimo drugome da priča 10 minuta duže, a ne da ga blokiramo sa svojim stavovima, ma koliko različiti da su... Užasavam se više raznih nekih mišljenja. U redu, svako ima mišljenje, ali hajde da se nađemo negdje i da budemo u procesu razmišljanja, jer, razmišljanje nije mišljenje”, priča glumica.
Oba filma su prikazivana širom Crne Gore, i to “78 dana” u okviru manifestacije “Mjesec evropskog filma”, a “Svemu dođe kraj” kao manjinska crnogorska koprodukcija, u saradnji sa Mrežom kinoprikazivača Crne Gore... Iako imaju različite teme koje obrađuju kroz drugačije pristupe, a i žanrovski su različiti, filmovi nose univerzalne poruke koje nas se tiču, a jedna koja ih povezuje možda je upravo ta da “život ide dalje”, što potvrđuje i Đokić...
“Tako je, život ide dalje, uprkos svemu... Svi nosimo neke ožiljke, krpimo ih, neke i po više puta, svi smo nekako malo i polupani zbog raznih dešavanja i događaja...”, kaže ona, a na pitanje da li je li moguće boriti se i izboriti sa (surovom) realnošću a ostati bez ožiljaka, odgovara:
“Za drugačije mi ne znamo... Mi smo prosto tako odrastali, a onda smo i odrasli na taj način. Ja za svoje djetinjstvo mislim da je bilo najljepše, kao što vjerujem da svako misli za svoje djetinjstvo, ali ako bismo posmatrali realno, tu je bilo baš mnogo problema. No, kao što rekoh, mi za drugačije očigledno ne znamo, ali možda smo zato suroviji, duhovitiji, možda smo zato otporniji, možda smo zato i jači, možda smo zato mnogo grubi, možda smo zato svi tempirane bombe, a svi krhki... Kad sagledam, meni svi mi izgledamo kao neke sklopljene puzle koje, ako neko malo jače prodrma, raspršimo se lako. Zbog toga, čuvajmo se i budimo nježni!”, poručuje ona.
Tako i ostvarenja u kojima se pojavljuje podsjećaju publiku na važnost onih priča koje spajaju ljude. Govoreći o svojim ulogama, Jelena Đokić kaže da je svaka važna za nekoga, te da u svakom ostvarenju postoji priča i poruka kojom se ukazuje na nešto važno.
“Vjerujem da je sve što se danas radi na neki način aktuelno, jer neki razlog za to uvijek postoji, a filmovi su takvi da ih pronalaze... Kvalitetne stvari su one svevremene, vanvremenske, ljudske, a nijesu današnje, sjutrašnje ili jučerašnje. Sve što je ljudsko, meni nije strano i uvijek mi je bilo zanimljivo i za istraživanje - mene same i društva i života, a onda i u glumačkom procesu”, ističe ona.
Podstaći publiku da gleda filmove
U tom kontekstu, važno je i njegovati publiku, ali je i formirati, a Đokić dodaje da ih nekada treba “i natjerati da vide taj neki film”. Zašto je i kako došlo do toga, Đokić kaže da su brojni faktori u pitanju.
“Nažalost, očigledno je da se svaki pojedinac iz publike mora na neki način natjerati ili barem podstaći, da se opredijeli za neki film, da li kroz pristupačnu cijenu kartu - moguće da je to najprije... Drugačije neće doći, jer je sve drugo nekako postalo mnogo važnije od filmske umjetnosti, čini mi se”, kaže ona.
Đokić je i ljetos u svom obraćanju nakon što joj je uručena “Zlatna mimoza” na FFHN, poručila organizatorima da je neophodno da cijena karte bude pristupačnija. No, slaba posjećenost publike nije bila samo problem festivala u Herceg Novom, već i nekih drugih u regiji...
“Ove godine su u Herceg Novom prikazana dva velika pobjednika, “Proslava” koja je pobijedila u Puli, kao i “78 dana” koji je odnio pobjedu na Paliću, ali i na raznim drugim festivalima koji su takođe prošli kao poluprazni. Super je to što je sve puno na otvaranju i na zatvaranju, ali to nije razlog zbog kojeg festivali postoje. Festivali postoje da bi se njegovao autorski pristup filmu, to je mjesto gdje se ne prikazuje sušta komercijala, i zbog toga ne želim da verujem da će festivali propasti i prebaciti se na taj režim. Želim da vjerujem u to da će se vratiti - i publika i interesovanje, ali moramo im pomoći na tom putu. U tom kontekstu, cijena karte je važna... Kada je Filmski festival Herceg Novi u pitanju, ta cijena karte je iznosila osam eura. Meni kažu da to nije skupo, ali zapravo jeste... Jeste, skupo je, ako želiš ispratiti cijeli festival, a to je zapravo fora i poenta filmskih festivala, zar ne? Poenta je da pođeš i gledaš filmove iz noći u noć, da pogledaš i nešto što ti se ne sviđa ali da se ne kaješ, već da razgovaraš o tome. Na festivalima se upoznaje nešto novo, autori, glumci, stilovi, rukopisi, priče...”, objašnjava Đokić.
Hraniti dušu umjetnošću i kulturom
Ona dodaje i da postoji neki problem savremenih filmskih festivala kojima svaka ceremonija postaje značajnija u odnosu na projekciju.
“Ja jesam odrastala i odrasla uz Hercegnovski filmski festival. Pamtim da se tada koristila svaka mogućnost da bismo mi, mladi, gledali filmove koji su se prikazivali. Nalazila sam raznorazne poslove samo da bih imala mogućnost da gledam filmove, neke pukom srećom, neke su mi okolnosti nametale, pa sam radila kao hostesa koja dočekuje i smješta ljude, ali i kao mažoretka, a sjećam se i da su postojale te jeftine karte za stajanje... I tako, kompletan prostor Kanli kule je uvijek bio pun. Sad je vjerojatno zabranjeno da se sjedi po tim bedemima, ali hoću da kažem je da je postojalo veliko interesovanje da se gledaju filmovi. Sad mi se čini, a i drugi mi kažu, da nije više tako, i to ne samo na ovom već i na raznim drugim festivalima. Postoji neki problem tih, nazovimo ‘savremenih festivala’, kao da je sve značajnije nego sami film - i crveni tepih, i garderoba, prijemi i protokoli, kokteli, a onda je tokom projekcije filmova sve prazno i ljudi su nezainteresovani”, konstatuje Đokić.
U takvom okruženju i okolnostima koje živimo, uloga filma, ali i kulture i umjetnosti je nemjerljiva.
“Film je nešto što je zapravo oduvijek bila duhovna hrana. Ko ima potrebu da hrani dušu umjetnošću i kulturom, njima je svaka vrsta umjetnosti i dalje važna i bitna, pa i film. Ipak, i na tome mora da se radi, od malih nogu, od škole... Ja o tome govorim po svom iskustvu, a mnogo toga vidim i znam na osnovu svoje djece. Publika je danas takva, pa i moja djeca su takva, oni ako će da gledaju film, uglavnom žele da gledaju one u kojima igraju neke zvijezde, ako će gledati predstavu, biraju opet onu u kojoj su zvijezde. U tom kontekstu, sve je pogrešno, moramo se boriti za istinske vrijednosti, za kvalitet, za umjetnost...”, ističe glumica.
A mogu li film, umjetnost, obrazovanje i druge stvari koje oplemenjuju, promijeniti društvo, Jelena Đokić vjeruje da mogu.
“Ja se bavim ovim zato što apsolutno vjerujem da se stvari mogu promijeniti ovim što radim, bilo kroz pojedinca, pa makar i minimalno, makar i samo jedan dan... Važno mi je da taj neki pojedinac makar taj jedan dan povjeruje i usudi se na nešto, da nešto kaže ili uradi nešto što inače ne bi, podstaknut umjetničkim djelom. Mislim da to stvara dodatnu snagu, efekat talasa koji kad krenu jedan za drugim, onda se spajaju, ujedinjavaju, a tako svi zajedno postajemo sve jači i jači. Ja dubinski vjerujem u to, kao što vjerujem i u sve filmove koje radim”, zaključuje glumica.
Herceg Novi je najljepši grad na svijetu od septembra do jula
Jelena Đokić je rođena u Splitu, osnovnu školu završila u Mladenovcu, srednju školu u Herceg Novom, a glumačku akademiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Živi i radi u Beogradu i dugo nije bila prisutna na crnogorskoj sceni.
Vijestima je kazala da bi mnogo voljela da se ponovo nađe u nekoj crnogorskoj produkciji, te da je uvijek obraduju pozivi iz naše države kojima se rado odazove.
Još u susret posjeti Herceg Novom tokom ljeta, medijima širom regiona isticala je da se raduje tom boravku u gradu koji je za nju poseban, Vijestima kaže i “najljepši na svijetu”...
“Koliko sam ja ovdje prisutna, pa, suštinski i nijesam, ali Novi jeste moj grad i za sad ovdje imam grobno mjesto, mama mi je tu... Negdje duboko vjerujem da će se jednom desiti i neko parče nekog sobička koje će zaista biti moje... Moram da priznam da nekako ne volim jul i avgust u Herceg Novom, iako sam kao mlada obožavala Novi u tom periodu i sve što se tada dešava, dok mi je sada asocijacija na taj period samo neka histerija, gužva i prljavo more. No, od septembra do jula Herceg Novi je najljepši grad na svijetu”, kaže Đokić.
Bonus video:
