Pred ambisom ništavila gasi se ideja smisla

Ko je čovjek? Zašto čovjek živi? Da li život ima smisao, suštinu, vrijednost, svrhu, cilj? Zašto se čovjek rađa i umire sve su to pitanja kojima se bave s podjednakim žarom filozofija, religija, mit, umjetnost i nauka.

To je pitanje koje čovjek ne samo teorijski, već svakodnevno ispituje, utvrđuje njegove granice, odmjerava posljedice. Može li se život živjeti bez ideje, smisla, ili doživljaja da je svijet i naše obitovanje u njemu smisleno, može li se živjeti bez svrhe, cilja, vrijednosti, posebne misije. Šta je smisao života? Iako se radi o različitim pojmovima svrha života je ispunjavanje određenih ciljeva - vrijednosti, od rođenja do smrti, njegova suština ono što je nevidljivo - duhovno, smisao je sveobuhvatanost osjećanja i mišljenja, svrhe, ciljeva i vrijednosti u jedinstveni doživljaj smisla koji ima samo čovjek. Nemarnost prema smislu čemu smo svjedoci u našem vremenu, dovodi do osjećanja ravnodušnosti, otuđenosti od objektivnog svijeta i sopstvenog bića, rađa melanholiju i raznovrasne oblike negiranja života, ali je podsticajna za razmišljanje, traganje za odgovorom, pronalaženjem suštine života, bez koje egzistencija nema vrijednost. Da li smisao kao takav uopšte postoji, ili je samo zabluda našeg intelekta, ideal kome ništa ne odgovara u stvarnosti? Usamljenost koja se javlja obespokojeva, rađa podozrenje, prema smislu uopšte, stvara osjećaj bespomoćnosti i uzaludnosti. Problem smisla nigdje nije tako jasno postavljen kao u filozofiju u poimanju njegove suprotnosti sa besmislom, i shvatanjem da je duboko ličan i subjektivan, vezan za jedinstevna iskustva svijesti koja je upitana pred čudom i razlogom vlastitog postojanja.

Svijest o smislu suprotna je svijesti o besmislu kao razumijevanju da je čovjek biće koje obitava u apsurdnom svijetu kome nedostaje bilo kakvo značenje. Ali, ako pretpostavimo, pritom da postoji onostrano, da li onostrano i ovostrano mogu da komuniciraju, jer ukoliko ne postoji transcendentno, onda smo svedeni samo na ono što smo u stanju samostalno da stvaramo i ono što na nas djeluje u istoriji, kulturi, društvu, jer nas njihov uticaj suštinski određuje. Šta se javlja kao posljedica naše nemoći da razumijemo stvarnost? Naša pozicija u sistemu postojećeg svijeta, usljed nedostatka smisla postojanja zavisi od naše sposobnosti zamišljanja kojoj nedostaje bilo kakava objektivna realnost. Apsurdan čovjek je iznutra prazan, njega ne pokreće nikakva težnja prema saznanju, ravnodušan je i izgubljen, mrtav prije same smrti, bolestan od očajanja i praznine. Filozofija pesimizma je idejni stav, proizilazi iz principijelnog odbacivanja ideje istine i njene vezanosti za bilo što možemo iskusiti u našem spoljašnjem ili unutrašnjem iskustvu. To je gubitak veze sa samim sobom, konačno poricanje istorije, kulture u kojoj se memorriše sve što je vrijedno stvoreno u umjetnosti, nauci, filozofiji, ljudskom svijetu. Kada ne priznajemo da postoji metafizičko područje, idealno koje se otjelovljuje u realnom, poput platonističkih ideja, čovjek je bačen u egzistenciju, usamljen i otuđen od volje za smislom, čin samoubistva je priznanje da nas je život prevazišao u svim aspektima, a da ga pritom ne shvatamo. Nalazimo se pred ambisom ništavila u kojem se gasi ideja smisla. To nerazumijevanje ovog neshvatljivog svijeta, za naš razum i pojmove najjednostavnije nas vuče do gubitka razloga za individualno postojanje. U opštem besmislu naše dramatično iskustvo svijesti kreće se prema otkrivanju kraja, jer samo smrću možemo da se spasavamo od besmisla. S obzirom da u životu nema ništa za shvatanje, nema smisla, čovjek je prinuđen da živi bez potrebe za razumijevanjem jer se ne rađa dobrovoljno i može da se oslobodi svog zarobljeništva, aktom sebe-ubistva. Taj osjećaj uzaludnosti, koji se javlja kao pritisak besmisla uništava duševnu ravnotežu, rađa težnju ka ništavilu umjesto težnju za životom, pa je jedina šansa oslobađanja od besmisla življenja bjekstvo, unatrag u ništa.

U platonističkom erosu povezuje se estetsko, etičko i duhovno, pa naša strasna ljubav prema ljepoti u čulnom počiva na ljubavi prema natčulnom. U stvari, helenski pojam erosa koji se uliva u hrišćanski pojam agape, uspostavlja odnos između vidljivog i nevidljivog, vječnog i prolaznog, ljubav je u središtu filozofskih doktrina kao žudnja duše prema idealnom u kome prebiva ideja - suština ljubavi, jezgro odakle sve proizilazi. Riječ eros obuhvata ličnu čežnju za smislom, radosno osjećanje koje nas vuče prema metafizičkom korijenu postojanja, jer je tu spona između mističnog i realnog, umjetnosti i života, te kreativne sile koja ispunjava čovjekovu duševnu osobenost. Eros kao vođa prema svijetu ideja, taj plotonistički nalaz je središte helenske kulture, ljubav koja je među svim stvarima ovoga i onoga svijeta najvrednija, lična i osjećajna strana erosa i shvatanje uloge erosa u činu saznanja. Spoj Afrodite i Erosa, svjedoči o snazi ljubavi u Helena, to je primarni osnov u biću svijeta, sposobnost nepokretnog pokretača da stvara i energetski pokreće čovjeka.

Naša žudnja za životom, je instiktivna, to je prvi oblik svijesti, jer mi se navikavamo da živimo, prije nego što steknemo naviku da mislimo. Ovo nas navodi na misao da bi život uopšte bio vrijedan življenja mora imati smisao, inače na čemu bi se zasnivala naša žudnja za životom. Čovjek ne pristaje da živi bez smisla. Smisao, mada je čin naknadne refleksije razuma kao ideja mora biti postavljen u samom jezgru naše emocionalne potrebe da živimo, našeg osjećanja smisla, i to uprkos svijesti o neminovnosti našeg individualnog umiranja. Smisao je neophodan da bi smo u skladu sa tom izvornom smislenošću, uspostavili vrijednosni poredak, koji nas brani od nihilističkog odricanja života. Oni koji žive za velike ideje moraju vjerovati u smisao, bez obzira da li će se te njihove procjene ostvariti u praksi. Takav je slučaj sa svim političkim utopijama, koje su se javile u političkoj istoriji, pobunjeni čovjek sanja o promjeni društva, opire se istorijskoj nepravdi, što njegovom revoltu osigurava smisao. U okviru filozofije egzistencije više se ne postavlja pitanje opšteg smisla života, nego da li uprkos njegovoj očiglednoj besmislenosti treba nastaviti živjeti.

Tu već jasno možemo zamisliti figuru Sizifa koji gura svoj kamen znajući da ga nikad ne može odgurati, pa ostaje da se vidi da li je smisao u samom načinu odguravanja kamena do vrha, sa punom sviješću da će stvar početi uvijek ispočetka. U ovome se krije i izvjesna prednost apsurdne svijesti koja ipak ima slobodu izbora, čime se postulira neka vrsta smisla, makar kao smisao odlučivanja o besmislenim aktivnostima. Naravno, moglo bi se krenuti u drugom pravcu, poželjeti radikalan raskid sa životom i obračun putem sopstvene smrti koju ipak ni u jednom slučaju ne možemo zaobići. Kaže se da su veliki stvaraoci našli smisao svom životu, što možemo smatrati istinitim, ali nejasno je kako da svako od nas pojedinačno koji nismo veliki stvaraoci podari smisao životu po sebi, takvo rešenje nude nam osnivači velikih monoteističkih religija, dajući nam svrhu zašto treba da postojimo. Logički dokazati da smisao postoji gotovo je podjednako teško kao i dati argument da takav smisao ne postoji. Da li je smisao onda, osjećaj sve-smisla, koji je Aljoša Karamazov osjetio srcem u poglavlju Kana galilejska u Braći Karamazovima kroz ushićenje pred neizmjerno velikim, sveobuhvatnim smislom, u svom religijskom doživljaju božanskog sveprisustva koji se kao drhtaj duše ne može objasniti našim racionalnim pojmovima.

Bez poznavanja konačne tajne stvaranja i njene svrhe teško se može razumjeti smisao, naravno pod pretpostavkom da stvarnost nije (samo)stvorena i slučajna. Ideja smisla je povezana sa razumijevanjem dublje smislenosti koja leži u osnovi stvari, pa za čovjeka i dalje nema većeg pitanja od toga da li stoji pred praznim nebom ili Bogom. Tu sve počinje i sve se završava. Tu leži naše uobraženje da sve proziremo i sve rešavamo pozivajući se na religiju. Smisao je usko povezan sa transcendencijom, koliko god se ticao našeg unutrašnjeg duševnog bića i vezivao za sumnju ili vjeru u smisao. Naš napor da (o)smislimo svoj život dajući mu pravac - smisao, pokatkad ne može izbjeći tragično osjećanje promašenosti na privatnom i opštem planu, neminovnost umiranja i prolaznosti. Sam smisao koji se ne bi zasnivao na postojanju objektivno važećeg sistema vrijednosti, nema smisla, čovjek se utapa u neprozirnu tamu proizvoljnosti, neograničnu slobodu koja se graniči sa anarhijom, ludilom i samoubistvom. To je Sizif koji ne vjeruje ni u šta, usamljeni pojedinac koji vodi isprazan život bez cilja. Smisao i njegovo razumijevanje sadrži različite aspekte od ontoloških i metafizičkih, gnoseoloških i aksioloških do psiholoških, moralnih, antropoloških, političkih, jedan je od onih pojmova koji se mijenja kad god određena kultura, primijeni svoj glavni filozofsko - antropološki svjetonazor. Za polaznu premisu uzimamo različito poimanje, poteškoću koja proističe iz miješanja različitih ideja o smislu koje su prisutne od antičkog pojma logosa kod Helena do savremenih psiholških teorija i egzistencijalističkog shvatanja njegove ukorijenjenosti u naš duševni život, javljanju osjećaja smislenosti ili pak bez-smisla svijeta u epohi moderne, uključujući i stanovište filozofske antropologije o našem neponovljivom mjestu u poretku prirode. Upravo je zbog toga potrebno razumjeti sve semantičke nijanse u pojmu smsla, kako bi se sa stanovišta našeg današnjeg shvatanja uspostavio odnos sa filozofskom tradicijom, kontinuitet koji je važan za iskustvo evropske filozofije, u njenom određenju značaja ovog pojma za čovjeka.

I pored nemoći da precizno definišemo pojam smisla, ovaj rad je odbrana njegovog značaja za utemeljenje teorijskog mišljenja i moralnog ponašanja, bez obzira na različita shvatanja u istoriji evropske civilizacije, te uprkos ničeanskom otkriću moderne da je istina mnogoznačna, pa su sve naše vrijednosti i pojmovi podložni preispitivanju, relativizmu i različitim strategijama interpretacije. U našoj predstavi pojam smisla ostaje, bez sumnje, i dalje važan za filozofsko promišljanje, i mi nismo spremni da ga žrtvujemo na oltar postmoderne kao pseudo - pitanje. Čak i zbunjenost nas tjera na odgovornost prema razumijevanju ideje smisla koja prethodi osjećaju povezanosti čovjeka i svijeta, uzajamni dijalog koji se vodi sa prećutnom pretpostavkom da smisao postoji, i omogućava komunikaciju i interakciju.

Čovjek je jedino biće na planeti koje postavlja problem smisla. Čovjek je biće koje ima smisao. U filozofskoj antropologiji možemo definisati čovjeka kao stvorenje koje posjeduje svijest o neophodnosti razrešenja smisla vlastitog postojanja i to u zajednici. Ta privilegija pripada ljudskom stvoru kao razumnoj životinji čija je priroda tako koncipirana da može da ima svijest o sebi, ali i samo-svijest kojom može biti u stanju da racionalno razumije sopstveno postojanje, ima doživljaj smislenosti svijeta, i da prema nekom idejnom konceptu osmišljava svoj život. Pitanje smisla upućuje na specifičan oblik postajanja, upućuje na slobodu i odgovornost, te ga je moguće postaviti i kao opšte pitanje, teoretisanje o značenju egzistencije i pitanje smisla svakog pojedinog čovjeka, pa se javlja i kao eminentno praktično pitanje (samorealizacija). Takođe, trebalo bi imati na umu da je filozofija jedina nauka među svim prirodnim, društvenim i humanističkim naukama koja postavlja pitanje vlastitog utemeljenja, pa je značenje filozofskog mišljenja kroz smisao onog fileo, čežnja prema mudrosti, srž svakog filozofiranja.

Na početku ukazujemo na dihotomiju sadržanu u dilemi da li je čovjek izvor smisla, ili je smisao ontološka datost, prema čemu možemo zaključivati da mora postojati ontologija vrijednosti u platonističkom ključu ili jedno (personalno) savršeno stvorenje kao izvor ideje smisla, u hrišćanskom agape, tako da je smisao istovremeno imanentan i transcendentan u odnosu na ljudsko biće. U teološkom tumačenju smisao je nužno povezan sa eshatološkom nadom i našim izlaskom iz konačnosti u postojanu beskonačnost, te se proteže izvan vremenskih koordinata, i predstavlja beskrajnu mogućnost usavršavanja u modusu vječnog života. No, ne samo da religija operiše sa pojmom besmrtnosti, i filozofi, poput Platona u Fedonu pokušavaju da dokažu da je duša neuništiva čime ljudski život dobija eshatološku mjeru smisla. Pitanje smisla na svoj način postavljaju mit i umjetnost, nastojeći da jezikom, slikom i simbolima rasvijetle zašto čovjek postoji i čemu služi ljudski život, baš kao što je činio i pjesnik Njegoš u Posveti, svog velikog spjeva Luča mukrokozma, zapitan da li je zemlja dvostruka čovjekova kolijevka, fizička i duhovna, ili se njegovo duhovno porijeklo nalazi u metafizičkim regijama. Ako sve ne može biti smisao, jer nedostaje cilj i kriterijum za dosezanje smisla, onda je besmisleno postaviti pitanje smisla na različitim nivoima, što je za teološku antropologiju rješavano postojanjem Boga kao izvorom smisla. U svakom slučaju, pitanje smislenosti ljudske egzistencije se postavlja uvijek ispočetka u mitu, filozofiji, religiji i umjetnosti, s ciljem da se osigura utjeha, posredstvom simboličnih predstava pronađe umirujući nalaz da smisao mora postojati, bez obzira na protivriječnosti, paradokse ljudske situacije i nelagodnosti koju osjećamo na ličnom i društvenom planu jer nad svom ovom grdnom mješavinom opet umna sila toržestvuje, ne pušta se da je zlo pobijedi, kako o tome govori pjesnički genij Njegošev.

Filozofi su se u svim epohama prilično potrudili da opravdaju ideju smisla, svrhu i cilj postojanja, lavirajući između argumenata koji sadrže optimističko povjerenje u čvrsti poredak u prirodi koji je logičan jer u njemu prebiva umna sila, ili snažnu dozu skepticizma, prema čemu o smislu nije moguće (smisleno) govoriti našim jezikom. Smisao je neizreciv. Smisao je doživljaj sve-jedinstva svijeta. Smisao je neiskaziv. Smisao obuhvata naš razum i srce. Smisao je vezan za cijelu ličnost i njenu psiho-fizičku dinamiku. Neki od filozofa devetnaestog vijeka u evropskom maniru mišljenja su posumnjali, poput Ničea i Šoprenhauera u smisao istine, smisao vrijednosti kao ontološki zasnovanih kategorija i proglasili smrt Boga - kao smrt smisla. To je onaj svijet koji je Ivan Karamazov osuđivao, rezonujući da je u svijetu bez Boga sve dozvoljeno, utoliko što se autoritet istine osporava brojnim primjerima bezrazložne dječje patnje. Iz ovog načina mišljenja rađaju se različite nihilističke tendencije koje su zahvatile filozofsku misao i brutalnu političku praksu u dvije totilitarne ideologije, nacizmu i staljinizmu koje su se javile u drugoj polovini dvadesetog vijeka. Čovjek bez ideje smisla postaje stranac sebi i drugim ljudima. Zašto uopšte djelovati u svijetu koji nema dublji smisao, u svijetu koga su napustili bogovi, raskinulo antičko jedinstvo između ljepote pravde i istine, bez ikakvog unutrašnjeg podsticaja koji nas tjera na djelatnost, ili prisustvo u svijetu.

(Nastavak u narednom broju)