U eseju Razgovor sa Gojom Iva Andrića, koji je prvi put objavljen 1935. godine, raspravlja se kroz imaginarni dijalog slikara Goje i prijatelja iz mladosti Paola o smislu umjetnosti, te opštim stvarima ljudske sudbine. U eseju čitamo da je: Umjetnik u svim vremenima sumnjivo lice, maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Ljudi ne vole nezavisnost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim, pa je antagonizam između umjetnika i društva nepremostiv, simbol je u kome se ocrtava jaz između Boga i svijeta. Osuđen da natčovječnim naporom dopunjuje neki viši i nevidljivi red remeteći ovaj niži, vidljiv, u kom bi trebalo da živi celinom svog vremena, umjetnik je uveliko neobičan i čudan u dobu u kome stvara svoja djela.
Danilo Kiš je bio to sumnjivo lice vremena koje se pojeli skakavci, odmetnik od zemaljskih gospodara, putnik sa lažnim pasošem, neuklopljen i otuđen, a priklonivši se nekim nadnaravnim svjetovima, ostavljao je pisani trag tajanstvene saradnje sa nepoznatim u kome se nalazi porijeklo umjetnosti. Sve što postoji jedno je, jedina stvarnost - umjetnička, sa vječitom plimom i osekom nama djelimično poznatih zakona, u stvari većim dijelom projekcija neke nerazumljive šifre univerzuma.
Ima jedan naročito težak zadatak za pisce kod izrade proznog djela, a to je izdvajanje lika iz svega onoga što ga okružuje, i vezuje za anonimu, tako piše Andrić povodom umjetnosti portreta. Oslobađanje konkretnog lika od podloge stvarnosti kod portreta, sasvim se različito reflektuje u književnosti. To izdvajanje jedne posebne individualnosti je zarad pokazivanja tim jače veze sa ostalim ljudima, da bi se tako istakla njena uklopljenost u dramu sve-ljudsku i opštu. Nasuprot ovome, naslikani lik na portretu je nepomičan, okovan, sleđen, samodovoljan uvijek u nekom svom bezvremenom prostoru postojanja i ćutanja, dok je književni junak neprekidno u razgovoru sa savremenicima i budućim čitaocima, budan i strastven u svojoj potrazi za živim ličnostima, povezan neraskidivim nitima sa sviješću posmatrača od koga se traži da raskrsti sa sopstvenim predrasudama. Ima više tačaka piščeve aktivnosti kojima se u tekstualnost ugrađuju zagonetke, one pobuđuju čutalačku radoznalost, smisao koji je uzaludno tražiti u beznačajnom svagdašnjeg života, samo zrnce istine koje pisci stoljećima slažu i prenose pokoljenjima.
Ono pred čim se zaustavljaju svi moćnici ovoga svijeta je moć umjetnosti. Sve ono što je misaono i duhovno, umjetničko, stvaralačko, po - sebi nadilazi carstvo materijalnih zakona. Otuda je svaki veliki pisac - stranac otuđen od svijeta opaženog čulima, putnik koji nosi u sebi zaboravljene svjetove.
Kiš je odlučio da se sâm brani od svojih tužitelja, političkog suđenja koje je organizovano njegovoj literaturi. On nije dozvolio da nekažnjeno prođu, bez odbrane, drznici koji nasrću na slobodu ljudskog mišljenja, namjerni da ubiju slobodnu riječ, utišaju njen glasan uzvik (ne)pristajanja na animalni život, bez smisla i cilja, pred krajem svega što je ljudsko. Zbog toga je njegova riječ i danas u neprestanoj borbi sa zavjerenicima, protivna ne-čovječnom postojanju, plemenita misao stranca i patnika, koji je svjestan prisustva zla, spremnost da se otkrivaju njegovi različiti momenti javljanja u ljudskoj istoriji.
Politički nerv Kišov dolazio je do pravog iskaza u jeziku, temi i idejama, jer je on posjedovao istančano čulo kojim je uočavao anomalije sistema, sve te partijske aparatčike, njihove primitivne obrasce kojima su pokušavali da prema svojim ideološkim nastrojenostima osporavaju stvaralaštvo i slobodnu misao.
Kiš je bio po svemu izrazito politički pisac. Za njega je tekst topos, u kome je isijavao svoje shvatanje društvenih odnosa, izražavao prezir prema medokritetima, fanaticima koji imaju namjeru da prema svojim aršinima, mikro - interesima uprosječe kulturu, učinivši je bez-opasnom za ideologe u sjenci. Zbog neposrednog u-poznavanja sa himerom ideologije u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata, odlučio se da opiše lijevi totalitarizam, ne zato što nije bio svjestan okrutnosti desnog, o čemu piše u knjizi Bašta pepeo, i porodičnoj trilogiji, već zato što je želio da jače ukaže na otrovne pipke u sopstvenom okruženju, nemoćan da nazre kraj izvrnutoj logici sistema, što su njegovi kritičari sasvim pravilno ocjenjivali, tu količinu piščeve nepodnošljivosti prema društvenoj zbilji. Takvu iskrenu antipatiju, između njega i komunističkog režima u poslijeratnoj Jugoslaviji, Kiš niti je želio, niti mogao da sakrije, stajala je ona kao otvorena rana u svijesti kod njegovih književnih likova koju ne mogu izliječiti nikakvi medikamenti. Te sumorne sužnjeve jedne pogrešne politike, koja ih u jednom momentu odbacuje kao islužene krpe, čak iako su joj prije toga revnosno služili, prepoznavao je u sudbinama svih onih koje možemo nazvati imenom Boris Davidovič Novski. Njegov književni testament, zapravo je zaostavština ovim herojima jednog doba, koji su surovo umoreni bestijalnošću novih vođa, tih iskeženih i gladnih vukova u jagnjećoj koži.
Volio je Kiš da se medijski eksponira donekle i publicitet, no njegov medijski izraz odmjeren i jednostavan, bio je produžetak njegove literature, spoljašnja antena kojom je dodirivao svijet života, direktnije.
Valpurgijska noć se kao provincijski šabat (Čas anatomije., Nolit, Beograd, 1978. str. 19), ili duvanje košave proširila od Beograda do Zagreba, Sarajeva i Podgorice. No glas ovih individua bez savjesti danas je samo požutjela hartija koju raznosi huk vremena, i koja svojim sadržajem pro et contra može služiti samo kao dokazni material za pretres nekog hroničara ili književno - istorijska nagađanja.
To što je iza scene presuđivalo o Grobnici za Borisa Davidoviča, nisu bili djelovi teksta, ili pasusi preuzeti pokatkad od drugih pisaca, filozofa ili istoričara, čitav koncept knjige je naišao na neodobravanje svojom namjerom da raskrinka komunističku revoluciju, u korijenu. Da razotkrije njene nastranosti, opiše izopačenost, prije svega moralnu dekadenciju ovih drugova, spremnih da mijenjaju tokove istorije, koji su vodeći brigu o usrećenju čovječanstva, zaboravili na čovjeka.
Zbog toga je pisac zavrijedio pažnju publike, one stručne ali i laičke, neobaviještene sasvim, koja je očekivala željno spektakl, a svaki spektakl zabavlja ljude, kako kaže Volter u svom pismu. Oni na isti način idu u marionetsko pozorište, na karneval u komičnu operu, na veliku misu, na sahranu. Književna čaršija je prepričavala već mjesecima da Kiš kolje zaklano jagnje, (Čas anatomije, Nolit, Beograd, 1978. str. 19) pri čemu je to jagnje eufemizam za staljinizam, pa, dakle, kolje i dere siroto jagnje staljinizma, koje ne samo što je jagnje, bivše jagnje, nego pošto je bivše, ono je još i mrtvo jagnje, agnes božji, pa je proglašen još i za strvodera koji kolje posvećen i po svim verskim propisima zaklani košer… Kišu se otvoreno prigovara da piše knjigu o Jevrejima, pa kad to već čini trebao je biti nepristrasan, jer su Jevreji bili na obje strane, a pošto je staljinizam, eufemistički upoređen sa božjim jagnjetom - spasiteljem, ipak mrtav, to dodatno pojačava optužnicu, da bavljenje nečim što je nestalo sa istorijske pozornice gubi svaki smisao.
Međutim, to zaklano jagnje, u verziji njegovih bulatovićevskih i šćepanovićevskih tužitelja, gle čuda obojica iz Crne Gore, nije dobro preklano, kako to oni misle, već staljinistička ideologija itekako živi na prostoru Socijalističke Jugoslavije, bez obzira na politički sukob Tita i Staljina 1948. godine, koji se može shvatiti i kao lični obračun dvije ambiciozne individualnosti, plod njihove sujete. Očito, politički sistem u Jugoslaviji ostao je sličan svom ideološkom uzoru, jednopartijska diktatura, zasnovana na društvenoj svojini, kobajagi vlasti radničke klase, ali i jednom represivnom aparatu policije koja je lovila svaku slobodoumnu misao, intelektualnu pobunu, svojim doušničkim mrežama, široko rasprostranjenim. Kao krunski dokaz ovoj tezi navodimo ovu skaladoznu aferu povodom Kišove Grobnice za Borisa Davidoviča, pokazavši da jagnje staljinizma, je štaviše življe nego što to autoritarna moć želi da se objelodani, djelujući pravovremeno da se spriječi svaki pokušaj direktnog ili indirektnog napada na vlast i njene pipke vješto umetnute u svaki segment društvenog života, kulturu, kao polje slobode, što treba svim raspoloživim sredstvima ograničavati.
Nema sumnje, Kišova namjera da aktivira zastrašujuće iskustvo staljinističkih logora, u vezi je sa njegovim arhetipskim jevrejskim nasljeđem, atmosferom progona i stradanja. Njegov otac, iako je naturalizovani građanin Habzburške monarhije, koji nije išao u sinagogu, oženjen Crnogorkom - nejevrejkom, upisan je uvijek u kontekstualni okvir njegove literature, kroz stvarni pogrom ili atmosferu straha, strepnju od nadolazećeg zla koje je ovaploćeno u različitim ideologijama.
No, osim toga njegov otpor prema komunizmu treba tražiti u tradiciji evropskog prosvjeteteljstva, slobodoumlju jednog Voltera, duhu tolerancije XVIII vijeka koji je tako snažno zapljusnuo evropski kontinent. Danilo Kiš je intelektualni buntovnik protiv jednoumlja, trivijalnosti ideoloških shemata, on snaži naš otpor prema nedemokratskim metodama vladanja. Njegov prezir prema ideologiji treba shvatiti kao pobunu mislećeg čovjeka, vaspitavanog na srednjoevropskoj književnosti, protiv ideološkog dogmatizma i njegovih zabluda, totalitarizma koji je uništio milione nevinih ljudi zarad ustoličenja sopstvene vladavine.
Izigravao sam Tvorca, konkurisao sam bogu, zapisuje Kiš vjerujući da ova namjera postavljena u sam temelj njegove literature ne može proći nekažnjeno. Mada nije mističar, ipak je pred-osjećao da ova metafizička utakmica, znači kršenje božjih zapovijesti koje je Bog dao Mojsiju na brdu Sinaju. I zato on ne može proći bez sankcija kao Simon Čudotvorac, u istoimenoj priči njegove Enciklopedije. Pisac se stropoštavao u ambis bolesti, svjestan da iza vidljivog, postoji onaj nevidljivi svijet kome stremi i koga dotiče umjetnost.
Po svom tematskom sadržaju njegova književna djela čine priče posvećene važnim pitanjima života, stvaralaštva, umjetnosti, kulture, istorije, razmišljanja o smislu književnosti, ali i političkim zbivanjima, tom okviru koji određuje životne orjentacije junaka njegove literature. Cilj njegovih kritičara da njegovu književnu riječ proglase imitiranjem - prepisivanjem, a ne stvaralaštvom, suprotan je njegovoj težnji da svojim djelom ostavi lični pečat, a pisanje kao izigravanje Tvorca koji kreira vlastitu tvorevinu. Kiš, nije epigon, narcis bez lica, koji se ogleda u tuđem djelu, licu onog ko je to djelo stvorio, već stvaralac, kome ne nedostaje ni strasti ni proživljenosti tema o kojima piše, sa entuzijazmom i senzibilnošću, koju prepoznajemo kroz obrazac pisanja na stranicama njegovih djela.
Prvo je tkz. tout Belgrade, zabrujio, zazvrndao i ahnuo kao šćepanovićevski varošani, a vest o tome da sam svoju knjigu prepisao prošla je brzinom košave celim predelom kojim košava u nas duva, a sve što je pismeno, polupismeno, četvrt pismeno i nepismeno (pogotovu ove poslednje kategorije građanstva) govorilo je o tom neviđenom događaju, o tom skandalu koji tek što nije izbio na videlo, jer stvar je zakuvana, sve postoji crno na belo, piše Danilo Kiš u Času anatomije. Svejedno sve te novinarske paškvile, željne da ukažu na prepisivača Kiša, lakrdijaša u našoj književnosti, uljeza u časnu istoriju njenih veličina, imale su prikriveni cilj da ga ocrne jer se osmjelio da indirektno nasrne na vladajuću ideologiju, još uvijek vrlo djelotvornu, pod lažnom optužbom Kišovog pritajenog nacionalizma. Grobnica za Borisa Davidoviča, navodno je jevrejska stvar, to jeste knjiga o Jevrejima, a u tom slučaju trebalo je biti napisano objektivno, a ne pristrasno, jer bilo je Jevreja i među čuvarima logora i među egzekutorima, zapravo i nije bilo drugih egzekutora.
Sa kakvim je skrivenim motivima vođena hajka na Danila Kiša jasno je svakome onome ko je iole ozbiljnije upoznat sa prirodom komunističke vladavine, njenom potrebom za stvarnim ili izmišljenim krivcima, čime se dodatno učvršćuje moć neprikosnovenih vlastodržaca, u prvom redu njenog vođe. Kišu se prigovara da je reproduktivac, imitator, prepisivač, riječju nepoštena osoba koja piše isključivo o Jevrejima - pobunjenicima, protura se vijest da svojim lažnim podacima opravdava samo jevrejsku stvar, i neku zakulisnu jevrejsku strategiju. Kiš hoće da uđe u istoriju kao prepisivač, kiti sa tuđim perjem, obilkuje već oblikovano, niže ogrlicu od tuđih perli, iako mu se spočitava, a zapravo podmeće odbrana jevrejstva kao njegov svjetonazor, ili nacionalno i kulturološki neizbrisivi trag u njegovim tekstovima.
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
