Kao roman o ženi koja se nosi s gubitkom muških članova porodice i pokušava da sebi raskrči put do prava na autorstvo, u sredini i jeziku koje je vrlo lako osuditi, teško katkad razumjeti, a najteže možda prihvatiti onakvima kakvi zaista jesu, opisuje Danka Ivanović svoj debitantski roman “Prazne kuće” u razgovoru za Vijesti.
Rukopis u izdanju kuće “Partizanska knjiga” za kratko vrijeme postao je zapažen širom regije, čemu svjedoči i to da se našao i u izboru za Ninovu nagradu za roman godine, gdje je u velikoj konkurenciji odabran među deset naslova.
“’Prazne kuće’ su hipermodernistički roman, napisan s puno jezičkog majstorstva i ogromnim intertekstualnim bogatstvom. Bez obzira na ovo, on nije ni zamoran, ni elitistički, već se čita naiskap, i sa zadovoljstvom. Autorka ovakvu mjeru postiže svojim neodoljivim humorom, i razvijajući intrigantnu priču o odrastanju i sazrevanju netipične djevojčice, intelektualke i feministkinje u konvencionalnoj, čak patrijarhalnoj sredini”, navodi se u opisu djela koje ostavlja snažan dojam i otvara brojne teme, podstiče i usmjerava misli i (samo)preispitivanje dok istovremeno oduševljava svojim stilom, odabranim riječima, opisima, ritmom i atmosferom.
Naslov, naveo je žiri Ninove nagrade, simbolizuje mnogo toga: odjek prošlih vremena, žena, majki i baka, koje su nosile breme života i gradile male trenutke sreće unutar muško-ženske paradigme, često u sjenama. Oni potvrđuju da roman daje glas upravo toj tišini i praznini, ispunjavajući je emotivnim nijansama, introspekcijama i slikama života koje ostavljaju snažan utisak.
U svom osvrtu objavljenom u “Vijestima”, Božena Jelušić je istakla da “formalno i sadržinski roman predstavlja osobeni literarni iskorak koji nije mogao ostati nezapažen”.
Govoreći za Vijesti, Danka Ivanović kaže da je sve došlo dosta neočekivano, te otkriva da bi voljela da njena knjiga doživi i druga izdanja, da bude prevedena, a prije svega da dobije i svoje crnogorsko izdanje...
Danka Ivanović je rođena na Cetinju 1988. godine. Završila je osnovne i master studije francuskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Beogradu i Univerzitetu u Luvenu. Trenutno na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu pohađa doktorske studije književnosti. Njeni prevodi sa francuskog, prikazi i poezija objavljivani su u brojnim časopisima, na internet portalima, kao i u zborniku poezije Tajni grad (Enklava, 2021).
O svom prvom romanu, motivima i društvenom kontekstu koji ga je umnogome i oblikovao, Danka Ivanović govori za Vijesti.
Vaš roman “Prazne kuće” za kratko vrijeme je postigao veliki uspjeh. Djeluje da je sve krenulo nepretenciozno, ali se priča sama nametnula svojim kvalitetom, pa je tako roman bio i u užem izboru za Ninovu nagradu. Kakvi su Vaši utisci povodom dosadašnjeg života “Praznih kuća” i kako doživljavate samu nominaciju za nagradu koja, uprkos svemu, i dalje važi za prestižno priznanje?
Sve je došlo dosta neočekivano, dok sam pisala roman, naravno da je postojao implicitni čitalac, ali trudila sam se da ne razmišljam o realnim čitaocima. Za sada dobijam dosta reakcija i ono što me najviše iznenađuje jeste potreba da svoje utiske podijele sa mnom, na čemu sam veoma zahvalna, jer, čini se da tekst komunicira i navodi na promišljanje. Što se konkursa za NIN-ov roman godine tiče, naravno da sam zadovoljna ishodom, uzeći u obzir i konkurenciju i količinu pristiglih romana. Nagrade su bitne u onoj mjeri u kojoj doprinose vidljivosti djela i nadamo se, u idealnim uslovima, potvrdi kvaliteta, o kojem, opet, čitaoci i kritika, ali i vrijeme, donose sud. Moje je bilo da ta priča bude napisana najbolje moguće u okviru sopstvenih zanatskih sposobnosti, na istini toj priči i samom zanatu.
Djelo obiluje fragmentima ličnih razmišljanja, sjećanja i reminiscencija, što mu daje ispovjedni ton. Šta biste Vi, kao autorka, rekli o čemu govore “Prazne kuće” i s druge strane koliko je to autobiografski roman, a koliko stega fikcije?
Iako je okvir priče pisan u prvom licu, trudila sam se da fragmentima i ogoljenim dijalozima bez komentara, izbjegnem bilo kakav vid ispovijedanja, jer ono nužno isklizava u patos kojoj je sama tema, ili makar jedna od glavnih tema, gubitak članova porodice, sklona. Isto tako mišljenja sam da, onog trenutka kada naizgled “zauzmete stav” tj. odaberete naratora, tačku gledišta, perspektivu kao i načine na koji ćete i te odluke da potirete u samom tekstu, autobiografija kao takva ne postoji. Možda bi se teorijsko-žanrovski roman mogao odrediti kao autofikcija, ali i to je otvoreno pitanje. Čini mi se da u ovih nekoliko mjeseci koliko je knjiga objavljena, svaki put dajem različit odgovor na ovo pitanje, ali ovog puta, rekla bih da je ovo roman o ženi koja se nosi s gubitkom muških članova porodice i pokušava da sebi raskrči put do prava na autorstvo, u sredini i jeziku koje je vrlo lako osuditi, teško katkad razumjeti, a najteže možda prihvatiti kao onakvima kakvi zaista jesu.
“Prazne kuće” upravo evociraju gubitke i uspomene pa nostalgija i introspekcija prožimaju roman, dok kroz njega odjekuju slike prošlih vremena, ali i pitanje nasljeđa i toga kako ono oblikuje naš identitet. Koliko su sjećanja i prošlost u tom kontekstu, koliko su važna zarad budućnosti, a koliko nekada i teret?
Sjećanja su ponovno ispisivanje već napisanog i doživljenog. Glavna junakinja postavlja sebi zadatak da se drži “ostatka” isključivo sopstvenog sjećanja i da u njemu pokušava da razumije sopstvenu bol i tugu i radost i ambiciju, riječju i druge i sebe. Brojnim listama svakodnevnih predmeta, mirisa, ukusa, radnji, pokušala sam da “uzemljim” sjećanje kao nešto što se ne može gurnuti pod tepih, već vas sačeka kada mu se najmanje nadate. Upravo se u tim vakuumima stvara prostor koji, nadam se, čitaoca poziva na saradnju, da se osjeti dovoljno “bezbjednim” da se pusti niz bujicu sopstvenih trauma i da će se iz nje izbaviti ako ne promijenjen, onda makar zapitan.
Sami naziv donosi simboliku na više nivoa. Kako kuća nije samo fizički prostor, već i mjesto sjećanja, odnosa i prolaznosti, jesu li one metafora odsustva, neizgovorenih priča, posustajanja ili nešto drugo?
Prazne kuće mirnija je sintagma od one koju možda češće čujemo kada se govori o kućama bez muške djece: iskopane, ukopane, i ko zna koliko još lokalnih varijacija postoje na tu, u našoj kulturi izdignutu do nivoa fenomena pojavu. Dovoljno je širok pojam da se problematizuje početna tačka romana, ali i potraga za samo-definisanjem. Da li žene imaju pravo na kuću samo onda kad pored njih stoji muškarac? Neko bi rekao, možda nam za taj odgovor i nije potrebna umjetnost. Dovoljno je da uzmemo podatke iz Uprave za nekretnine ili iz drugih nadležnih institucija.
Roman oživljava i taj prostor crnogorskog društva u kojem se i dalje osjeća sukob ili kontrast između tradicionalnih patrijarhalnih obrazaca i težnje za slobodom. Koliko to i danas oblikuje živote pojedinaca, a u najvećem mladih ljudi, pa onda i žena, u Crnoj Gori? Kako pomiriti pređašnje sa onim što je neophodno zarad slobode i individualnosti?
Mišljenja sam da je za svaku promjenu potreban prije svega individualni napor. Možemo mi na sva usta da se borimo protiv patrijarhata, ali ako se mrštimo u svakodnevnom životu, u konkretnim situacijama, na iskorake iz te matrice, jasno nam je da je to sve lažno. Treba početi od onog najtežeg: šta je patrijarhalno u sopstvenom sistemu vrijednosti, mišljenja i djelovanja? Ovaj roman istražuje tu nišu tj. različite oneobičene scene ogoljenog patrijarhata, koji nije možda toliko očigledno na prvi pogled niti je njegova osuda cilj po sebi.
Žene su često tihe nositeljke porodične istorije, vezane za dom, ali i nevidljive u širem društvenom kontekstu. Koliko su Vas, konkretno za “Prazne kuće” interesovale upravo te neispričane ženske priče i koliko ih prepoznajete u vlastitom okruženju? Takođe, čemu svjedoče i šta nam govore te crnogorske priče, najčešće očuvane usmenom književnošću, a u kojima su žene važni likovi, sudionice vremena i života?
Ženske priče jeste da najčešće ostaju zapravo neispričane. Nije ih bilo teško prepoznati, mi živimo te živote svakog dana, s korakom dalje u osvajanju slobode, štagod svaka od nas podrazumijevala slobodom. Biti svjestan da ništa od toga nije bilo moguće bez tih neispričanih priča samo je prvi korak. Međutim, naći mjeru, u umjetničkoj obradi, i istraživati muške i ženske principe u našem društvu, a ne skliznuti u kliše i kič daleko je teže. Naravno, čitaoci treba da donesu sud da li se u tome uspjelo.
Prepliću se u “Praznim kućama” pejzaži Katunske nahije i unutrašnji pejzaži junakinje. Koliko uticaja određeno podneblje ima na sudbinu lika, ljudi, te da li ste možda u prirodi pronalazili svojevrstan odgovor na pitanja koja roman postavlja?
Topos je jedini “realni” tj. referencijalni okvir ove priče. Likovi nemaju imena, postavljeni su funkcionalno u odnosu na glavnu junakinju, vrijeme je ukinuto u linearnom smislu, roman se može čitati s kraja koliko i s početka. Jezici se prepliću, likovi umiru, ali su i prisutni in absentia, dok, reklo bi se, topos stoji. Međutim, iako kamen, i on je nestabilan i ruši se. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako u jeziku za nekoga kome je loše kažemo da je “kameno”. Ovaj roman istražuje gdje se zapravo nalazi čvrsto tle, ako ga uopšte u nečemu i ima. Ali da ne otkrivamo čitaocima jedno od mogućih razrešenja te zapitanosti koji roman nudi.
Kroz jezik i tu dilemu o maternjem jeziku, a u odnosu na jezik koji usvajamo, postavljate i pitanje identiteta i ponovo aktualizujete temu koja, kako u Crnoj Gori, tako i na Balkanu dijeli mišljenja. Kakva je funkcija jezika po pitanju identiteta, te da li ste sami nekada osjetili da Vas jezik koji prevodite ili onaj kojim pišete, otuđuje ili pak produbljuje Vašu povezanost sa kulturom, nacijom, pa i sa sobom? Kako gledate na zajedničko govorno područje i BHCS grupu jezika danas, u društveno-političkom, ali i umjetničkom kontekstu?
Jezik kao parametar pripadnosti koji je, na prvi pogled, rekli bismo datost i time neupitan, u ovom romanu tema je za sebe. Htjela sam postaviti pitanje da li je jednoznačan identitet, uvijek isti, nepromjenljiv i “okamenjen” u bilo kojoj kategoriji, između ostalog i u jeziku, moguć. Glavna junakinja ide od jednog do drugog jezika, čuje nijanse, riječi, a možda najviše tišine, čime se pokušava doći do slobode; kako se sve to smjenjuje, sve je izvjesnije da bijega nema, a još manje i utemeljenja. Na koncu, jedini jezik koji priznaje da ne govori je zapravo maternji. Neke od tih odlika možda imam i ja lično.
Ovo naše zajedničko govorno područje najveće nam je bogatstvo, tako da ga posmatram iz te perspektive. Pokušati čuti, a potom iznijeti lokalni, pojedinačni, prebogati vokabular i registar do nivoa opšteg jedno je od mogućih pjesničkih izraza kojim se ovaj roman služi.
Roman postavlja i pitanja o ženskom glasu i njegovoj poziciji u književnosti i društvu. Šta mislite o formulaciji “žensko pismo”, a onda i da li se položaj žena na tom polju osnažio, promijenio, da li je ravnopravnost postignuta ili se borba i dalje vodi?
“Žensko pismo” je termin koji je nastao sedamdesetih godina u feminističkoj teoriji književnosti koji podrazumijeva prikazivanje “ženskog glasa”. Iako to nije bio cilj niti nužno sredstvo, može se reći da “Prazne kuće” nosi neke njegove odlike: metaforičnost jezika, nelinearno pripovijedanje, fragmentarnu strukturu, de-erotizaciju ženskog tijela od tipično “muškog” pogleda kao i problematizovanje patrijarhata kao takvog. Patrijarhat u “Praznim kućama” nije nešto što se ženama dešava, već nešto što one u sebi nose. To je glavni sukob iz kojeg proizilazi čitava poetika. Time, rekla bih, da i sama borba traje i dalje.
Sve ovo dovodi do zaključka da se “Prazne kuće”, pa tako ni Vi, kao autorka, ne libite društvene kritike, bilo kroz ironiju, nostalgiju, tihi bunt ili glasno i jasno ukazivanje na probleme. Koliko je to važan aspekt književnosti, ali i umjetnosti, te građanskog duha?
Moj bunt je pisanje kao takvo. A što se same dijegeze djela tiče, bez kritike nema promišljanja. Niti dijaloga, na koncu niti promjene. Prikazati na malo prostora sakriveno nasilje u jeziku, govoru, navikama, i ustaljenim obrascima ponašanja, a da se pritom ne nameće kritički stav autora, poziv je čitaocima na senzitivizaciju sopstvene percepcije: da prigrle bol i da vide odakle ono potiče. A svi smo toliko izranjavani u našem društvu da ne zna čovjek odakle bi i počeo da apostrofira sve što je problematično, nepravedno i u krajnjoj liniji opasno, čemu nažalost svjedočimo svakodnevno.
Kako su sva ova pitanja, ali i Crna Gora, mediteranski i balkanski mentalitet, pa onda i prisutni patrijarhalni obrasci ili njihovi tragovi, oblikovali Vas kao autorku, ali i Vas lično, te pogled na svijet i književnost?
Vječita borba u trouglu očekivanog, željenog i mogućeg, s ponekim predmetom, rođenim usput, kao što je ovaj roman.
Citati iz literature igraju važnu ulogu u Vašem romanu. S tim u vezi, kako doživljavate književnu scenu danas, ali i čitalačke navike, izdavaštvo...?
Intertekstualnost je jedan od brojnih postupaka romana svrsishodan ne samo po pitanju karakterizacije glavne junakinje, već i po pitanju borbe s autoritetima, u ovom slučaju književnosti same. Što se tiče književne scene, nisam sigurna da joj pripadam u onoj mjeri u kojoj bi se, možda, očekivalo. I dalje živim 9-5 realnost, tako da sam zahvalna na brojnim novim iskustvima koje je ova knjiga donijela. Najveću vrijednost, kao i u svemu, nose inspirativni ljudi, nove knjige koji mi dolaze pod ruku, intervjui, komunikacija s publikom, putovanja. Nisam elitista u tom smislu, niti mračim kako je književnost propala. Realnosti se mijenjaju, ali mislim da je uvijek bilo i onih koji čitaju popularnu i onih koji čitaju klasičnu književnost kao i onih koji ne čitaju uopšte.
Šta biste voljeli da čitaoci ponesu iz ovog Vašeg romana i kako do knjige?
Ono što je njima potrebno u datom trenutku. Knjiga je trenutno objavljena u Srbiji, ali može se ponegdje naći i kod lokalnih knjižara.
Da li na nečemu trenutno radite i imate li neke planove za dalje po pitanju ovog romana, ali i potencijalnih novih?
Voljela bih da ova knjiga doživi druga izdanja, kao i da bude prevedena, a prije svega da doživi i crnogorsko izdanje. Sve to, nažalost, ne zavisi od mene. Što se trenutnog rada tiče, još uvijek je rano. Sve dok čitam, vjerujem da će biti i pisanja. Koliko sam se trudila da u ovoj knjizi ostavim tišine i vakuuma, toliko mislim da je ono bitno i za stvaralački proces. Priče ionako dođu kad hoće i treba da budu ispričane.
Pisanje kao pažljivo slušanje i još pažljivije kontrolisanje teksta
Bavite se i prevodilaštvom, ali i različitim istraživanjima. Koliko je prevodilački proces i posao kompleksan, te da li podstiče i vlastiti autorski izraz? Uz to, da li je moguće sačuvati autentičnost i slobodu u pisanju kada ste svjesni raznih književnih pravila, analiza, potencijalnih kritika?
Prevođenje je možda najljepša i najteža grana književnosti i njime sam se najviše bavila tokom studija, u posljednje vrijeme i ne toliko. Svako čitanje, a prevodilačko je možda najpažljivije i najzahtjevnije, jeste neiscrpna inspiracija. Pisanje se za mene pokazalo kao pažljivo slušanje i još pažljivije kontrolisanje teksta, kojim idete korak dalje, dok ne dođete do onog što bi se moglo nazvati “zadovoljstvom u tekstu”. Nakon toga dolazi uloga urednika, kojem vjerujete, da ako nešto treba da se promijeni, da se promijeni. Ja sam se držala onog uputstva mog urednika, Srđana Srdića, koji je meni bio najznačajniji, a to je da “sve što izbrišete je usluga književnosti”. A biti u neku ruku “profesionalni čitalac”, dakle s formalnim teorijskim obrazovanjem o književnosti može biti i blagoslov i prokletstvo. Međutim, trudila sam se da me to niti sputava, tj. da ne gušim tekst, niti da, s druge strane, budem preoštra prema sebi. Cilj je bio biti zadovoljna tekstom onoliko koliko mogu da ga pustim u život, jer bolji u tom trenutku ne može biti. On, ionako, više ne pripada meni. Zato se najviše radujem reakcijama ljudi koji inače možda ne čitaju, ili makar ne čitaju “profesionalno”, a koji imaju potrebu da protumače roman i o njemu govore.
S ove strane Lovćena, prema selu i dubini kamenog mora, nema ni jednog jedinog izvora vode. Šta su radile žene kad dobiju menstruaciju? Zimi, snijeg do koljena, poljski ve-cei, bez uložaka, bez brufena, bez privatnosti. S kosama do poda, ukroćenim u pletenice. Neki su Amerikanci pitali babu da proda svoju. Vukla joj se po zemlji, ali se ta epizoda prepričavala kao sramota par excellence. Zamisli, da proda kosu! Kažu da se kratka kosa nosila kao kazna ili korota. Nisam upoznala babu, ni tu prethodno rođenu ženu u kući. Pod kućom se, naravno, podrazumijeva tatina strana porodice”, jedan je od segmenata “Praznih kuća”, a svaki od njih, citat, dijalog, pasus..., odzvanjaju i izazivaju dubok unutarnji osjećaj koji poziva na preispitivanje
Bonus video:
