Sedam poglavlja jedne zajedničke povijesti u Grobnici za Borisa Davidoviča, čiji je srećan završetak bio jedino u tome što je djelo objavljeno, po riječima Josifa Brodskog, bili su povod za besomučni napad na autora, posrnuće umjetničke kritike koja se rukovodila politikantskim razlozima. Na taj način se otvorio prostor za najvažniju polemiku koja je vođena u južnoslovenskoj književnosti u poslednjim dekadama dvadesetog vijeka.
Gobnica za Borisa Davidoviča ugledala je svjetlost dana 1976. godine i nedugo zatim postala predmet mučne rasprave i osporavanja, koje je nekad dobijala tok ozbiljne akademske kritike, čije posljedice traju do dana današnjeg. Sve usljed neraščišćenih računa prošlosti, nemoći suočavanja sa fašizmom i staljinizmom, što je za Kiša bila moralna obaveza svakog pisca. Ako za intelektualca dvadesetog vijeka postoji samo jedan ispit savesti, osuda dvije totalitarne ideologije, onda je Danilo Kiš položio sa najvišom ocjenom, ispunio spisateljski dug u razobličavanju mračnog razdoblja evropske istorije, ukazujući na strašne zločine koji su uticali na konkretne sudbine junaka njegove literature.
Spor oko Grobnice, to perfidno omalovažavanje njene originalnosti, zapravo je miljama udaljen od onoga što je bila glavna intencija autora, osuda svakog vandalskog ponašanja i huliganstva. Nevina žrtva našla se oči u oči sa podmuklim dželatom, koji želi da po svaku cijenu dokaže njenu nepostojeću krivicu. Očito, rezignacija se javlja na kraju, usljed shvatanja da je to knjiga koja ne pruža utjehu i ne završava se nadom u pobedu i koja ne nosi u sebi opravdanje zločina, u ime istorijskog napretka, u ime kretanja istorije.
Kišova negacija dijalektičkog kretanja istorije, marksističke šeme na kojoj se osniva istorijski progres prema utopijskoj projekciji besklasnog društva i komunistička budućnost čovječanstva, kao zakonit prelazak iz kapitalizma - nazadnog društvenog poretka, u idealni, temeljno se dovodi u pitanje. Pisac je osporavao revolucionarno proganjanje kao metod dolaženja do savršenog društva, izvodio pragmatični dokaz o zločinačkom ponašanju revolucionara koji na kraju stradaju i sami od mača revolucije. Sveti ciljevi o pravednijem društvu, uprljani su represivnim sredstvima za njihovo uspostavljanje na istorijskoj pozornici, nasilničko ponašanje ne može biti put za formiranje dobrih međuljudskih odnosa, ili demokratije. Taj sumrak humanizma istaknut vidljivo u sudbini Borisa Davidoviča, razljutio je one koji su osporavali piščev svjetlonazor, ubijeđenih marksista, doktrinara, opsjenarski zavedenih ideološkim načinom mišljenja. Upravo državnoj volji komunističke partije Jugoslavije, koja je bila ne samo stranka, već vlast koja se ponaša kao stranka, i čijem djelovanju, budući da je nastajala po uzoru na boljševike, nisu nepoznate sve one metode svirepog maltretiranja u Sovjetskom Savezu, kao u slučaju Borisa Novskog, i koje su primjenjivali na svoje ideološke istomišljenike, koliko i na stvarne protivnike.
Kiš je bio svjedok, pobunjeni intelektualac, a Grobnica, neprijatno štivo o ovim insceniranim - političkim suđenjima u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. On je zagazio u sam epicentar ideologije zla, i zato je odgovor režima morao biti brz, efikasan i beskompromisan. Umjesto stvarnog razloga, oštrica kritičara bila je preusmjerena na kvaziknjiževne opservacije, diskvalifikaciju na temelju uzvišene akademske debate o navodnim propustima u njegovoj neoriginalnoj, književnoj tvorevini. Sve u svemu izbjegavali su da se dotaknu glavne teme, nevinih žrtava komunizma, jer ih je to isuviše dobro podsjećalo na vlastita iskustva, na sličnosti sa postojećom političkom stvarnošću. Mogućnost smišljanja političkih afera, bila je odstrjel za svakog ko ne misli na dogmatski način. Baveći se efemernim stranama Grobnice, citatima i njihovom izvornošću nastojali su da zamaskiraju svoje prave namjere, i nalogodavce u sjenci, zaobilazili suštinu humane poruke djela, tu snažnu osudu komunističkih gulaga, stradanje nedužnih ljudi, žrtvovanje milliona zarad neke imaginarne sreće u budućnosti.
Nema sumnje, inspiracija književnim nasljeđem, filozofskim tekstovima, vjera u moć znanja i prosvjećenosti, koliko i izvorno životno iskustvo, uticali su na Kišovu reviziju dotadašnjih praksi pisanja u nas koja je imala ogroman uticaj na pisce nakon njega, jer su oni znali da treba baš tako pisati.
Kiš je smjelo kročio u naš književni Panteon, namjeran da pro-govori o političkoj indoktrinaciji koja sužava vidike, postavši apologeta borbe protiv zlostavljanja, sve ono što nas poučava i drži budnim. To je bio alarm za uzbunu, otrežnjenje od mračnoga lavirinta političkih praksi koje su pogubile vezu sa moralom, i sebi dale za pravo da štite isključivo vlastite interese, moć i opstanak na vlasti. Tu beskrupuloznu silu koja se koncentrisala u rukama vođa fašizma i staljinizma, i njihovih partijskih poslušnika - beslovesne mase - društvenu kontrolu, Kiš je raz-otkrivao u korijenu, a njihovo djelovanje na pojedince prikazao u brutalnom svijetlu. Time je nužno morao izazvati nervozu svojih savremenika, nečistu savjest, onih koji su otvoreno ili prikriveno podržavali jugoslovenski komunistički poredak.
Zbog toga je polemika koja je vrhunila u radovima univerzitetskog profesora Dragana Jeremića, dobijala svečani ton, izrečena sa uvažene akademske razine i nesumnjivog obrazovnog horizonta kritičara, kako bi se Kiš odstranio iz jugoslovenske književnosti kao nedostojni prepisivač tuđih tekstova, bez trunke autentičnosti. Tako bi se njegova osnovna ideja: bavljenje žrtvama staljinističkih čistki, indirektno dovela u pitanje, ili makar stavila u drugi plan. Profesor Jeremić je akademski nadmeno upozoravao da će se držati svog uvaženog profesorskog poziva da bi se u knjizi Narcis bez lica, spuštao, protivno svom akademskom obećanju, do najnižih komentara, uvredljivih opaski, i uz svo pozivanje na Kantov kategorički imperativ, pokušavao da sroza Kiša, uništi ga kao pisca - stvaraoca, nipodaštavajući njegovu ličnost i talenat. Njegova primjedba da je bijesom razigrana mašta, i sklonost izmišljanju - laganju, svojstvo Kišove neobuzdane ličnosti, mogla bi se s pravom primijeniti na njega, autora Narcisa bez lica, koji je kao doktor Tulp, u Rembrantovoj slici Čas anatomije doktora Tulpa, nastojao da svojim veleučenim razmišljanjima o književnom stvaranjju i njegovoj suprotnosti - imitiranju, ukaže na kanon epigonskog pisanja Danila Kiša.
Sve u svemu pravo na slobodnu kritičku reč (Narcis bez lica, Nolit, Beograd, 1981. str. 7), nastalo je kao težnja da se objelodane neistine Časa anatomije, a njegova Grobnica za Borisa Davidoviča, objelodani kao pokazatelj imitatorskog postupka u kome se potkradaju tuđi tekstovi. Jeremićeva nadabudna razmišljanja o literaturi, u opreci prema preuzimanju tvorevina drugih autora, besmislu prepisivanja, je pokušaj da se preko važne teme o stvaralaštvu u književnosti, ukaže na Kišovu uzaludnu odbranu od imitatorskog postupka. Svejedno što je autor Grobnice ukazivao na smisao postmodernog artizma, korišćenja dokumentarne i istorijske građe, književnih i van - književnih tekstova, jeremićevska optužba za epigonstvo pokušavalo je da ostane na snazi. Epigon nastoji da se ogleda u tuđem delu, ali u ovome nema njegovog lica, već lica onoga ko je to delo stvorio (Narcis bez lica). Za očekivati je onda da u Grobnici, čitalac odmah prepozna konglomerat prepričanih, pozajmljenih, imitiranih i direktno preuzetih tuđih ostvarenja, što naravno nije slučaj. Kišova stvaralačka mašta od svih tih segmanata napravila je novo djelo, koje prije njegove spisateljske intervencije nije postojalo ni u jednoj formi, ni realnoj ni idealnoj. Ta nova ucjelovljenost, sastavljena od različitih fragmenata, preuzetih iz životnog ili književnog iskustva, dobija autentičnu formu, u funkciji je osnovne teme i izgradnje fabule koja ima po svemu jedan samosvojan duh.
Sasvim u stilu visoke kritike Jeremić piše da je u Času anatomije, autor ophrvan bijesom i mržnjom, naoružan ironijom i sarkazmom, dok je on ugledni profesor privržen stoičkom idealu, gle čuda, blagosti, razumnosti, duševne veličine, pa gnijev Kišov drži odvratnim i ružnim porokom (Narcis bez lica). Pritajeni cinizam u jeremićevskom samoreklamerstvu, prema kome je on učitelj - blagorazuman i pun vrlina, u stvari imputira žrtvi njegovog besomučnog napada, razjarenost, nepravičnost, i bijes, što ne dolikuje toliko puta isticanoj njegovoj uvaženoj akademskoj personalnosti. Ni ovo ironijsko podmetanje sopstvenog emocionalnog raspoloženja drugom, ne može skriti količinu gnijeva, otrovnu strijelu upućenu Danilu Kišu, lice kritičara koje u ogledalu tuđih djela zapravo ogleda sopstvene frustracije, jednog nedorečenog, a sada i sve više zaboravljenog autora, koji srpsku kulturu nije zadužio nikakvim značajnijim stvaralačkim djelom. Zavist filozofa, ne-stvaraoca u odnosu na književnika-stvaraoca je mogući povod za pokušaj istjerivanja Kiša iz idealne države, jer on svojim djelom remeti poredak u kome defiluju sve sami geniji sa autentičnim ostvarenjima. Upravo tako se postupa prema svakom ko misli drukčije, u njemu vidi neprijatelja koga treba posjeći razornom riječju: Nema sumnje da je za njega humanist apstraktna imenica, a polemika način da se, pod izgovorom slobode izraza, utvrđuju neistomišljenici (Narcis bez lica). Tačno, u Času anatomije, Kišov britki um odista je sjekao kao skalpelom sva podmetanja i insinuacije izrečene pod plaštom književnoteorijskog razglabanja o njegovom prepisivačkom umjeću.
Mada je nastojao da vješto zamagli svoju glavnu optužbu da je Grobnica, djelo bez ikakve estetske vrijednosti - lažna vrijednost, krađa tuđih stvaralačkih napora, Jeremić je uvrijeđen Kišovim visprenim odgovorom, žestokom reakcijom u kojoj je do izraza došao njegov gorštački temperamenat. (“Kiš je izdanak jedne određene društvene sredine u kojoj kultura predstavlja tanak sloj privremeno prihvaćene uljudnosti, a ne trajnu oplemeljenost duše”, str. 12) Ta strategija koncipiranog podrivanja piščevog rada, naišla je na kreativnu odbranu u intelektualno koncipiranoj odbrani, po obdarenosti ništa manjoj nego što je izražena u njegovim spisateljskim zalaganjima. U toj Arijadnoj niti, čudovište je bilo umtrvljeno ingenioznim opaskama jednog talentovanog pisca, imaginativnog, i okretnog u svoj toj igrariji riječima, dosjetkama i ironijom koja je cijeloj stvari davala oreol spektakla.
Svjestan da je kritka u odnosu na imaginativnu književnost inferiorna, Jeremić se ne libi da napiše: Kišov gnev u Času anatomije je najjasniji primer ponašanja uvređenog pisca koji ima moć da se grubo sveti onima koji su otkrili neoriginalnost i bezvrednost njegovog dela. Kao svevideće oko, polemičar Jeremić, pripisuje sebi u zaslugu da je detektivskim postupkom, kao isljednik, razotkrio Kišovu prevaru, i sve one koji su dotad samo sumnjali, uvjerio u bezvrijednost njegovog djela. U nastojanju da ga okleveta, profesor se zbiljski potrudio, poredio njegov tekst sa tekstovima drugih pisaca, ukazivao na mjesta krađe, optuživao za neoriginalnost, a niskim nedoličnim napadom i na ličnost samog pisca. No sve njegove analogije, pokazivanje na šta se sve Kiš ugledao, samo su dio njegove osnovne strategije da dezavuiše pisca, baci prokletstvo na njegovu književnost, datu iz viskoumnog književno - kritičkog pera naše svekolike kulture. Optužujući Kiša da je usljed svoje duhovne nezrelosti nespreman da smireno prihvati dokaze o sopstvenoj književnoj nesamostalnosti, uvaži istinu koja treba da stoji iznad svih interesa, Jeremić je kobajagi stao u zaštitu nacionalne književnosti koja ne treba da kaska za zemljama s jakim kulturnim razvitkom i epigonski oponaša i potkrada njihova književna ostvraenja. Ono što se jeremićevskom pristupu čini prirodnim je briga za kulturni život, sprečavanje da se ne-stvaraoci uvuku pod njene skute, osudi oponašanje književnih veličina Evrope, kako bi se javna scena učinila transparentnom. Domišljati Jeremić osudom klanovskih sukoba, zapravo je dolivao ulje na vatru, dijelio književne poslenike: za i protiv Kiša, uticao da književna pitanja dobijaju političku dimenziju, dobrobit koja može proizaći za književnost, upućivanjem pisca na prave vrijednosti, kritičkim opaskama najniže vrste.
Ne samo da omalovažava Kišovo djelo, Jeremić u svom prepoznatljivom maniru gleda s visine na njegovu ličnost: Ono čemu pri tom želim da se pretstavim nisu Kišova ličnost i njegov način pisanja, nego bahatost, mržnja, laž, neznanje, stvaralačka nesposobnost i odbacivanje prava na kritiku (str. 18). Nije se šaliti sa ovim načinom nipodaštavanja, sve u nekom opštem interesu književne kritike, jer kritičar je svjestan da saopštava istinu, čime priznaje da vrši nasilje nad mišljenjem, svojim neuljudno izrečenim tvrdnjama: Moj cilj nije potući protivnika nego ga poučiti (str. 19), veli Jeremić, kako bi stručnom ekspertizom naveo Kiša da spali svoje dotadašnje knjige. Zato jer su bezvrijedne i počne da piše na jeremićevski način, i time zavrijedi afirmaciju i odobravanje njega kao velikog znalca književnosti. Sve to u ime moralne istine, kojoj se kritičar klanja do zemlje, nepotkupljivo odan moralnim vrlinama, časti i poštenju. Ništa nije tako poročno nego očigledno pamfletsko iživljavanje nad piscem, uzimati kao moralnu istinu svoje lične ciljeve i proglašavati ih za neoborive činjenice, političke motive preformulisati u zlonamjerna izmišljanja, sebe arogantno držati za ovlaštenog sudca velikog renomea u književnim stvarima. (“Ni danas ne mogu da shvatim zašto je Kiš baš mene proglasio za glavnog neprijatelja, sem ako to nije učinio zato što sam bio član žirija za Andrićevu nagradu, koju on nije dobio, i dobitnik Oktobarske nagrade koju je on uzalud očekivao”, str. 23)
Na neki način argumnetacija Dragana Jeremića u knjizi Narcis bez lica, izgleda logična i ubjedljiva naučna ekspertiza, a zapravo je lažna, spravljena prema apriori postavljenom zadatku da se raskrinka Kiš, bez obzira na estetsku vrijednost njegove proze. Osporava se filozofija slobode i moral koji zastupa, sa literarnom visinom njegovog modusa pripovijedanja. To znači odgovoriti na stvaralaštvo klišeiziranim replikama, komentarima bez autentične kritičke misli, bavljenje formom, a ne suštinom. U osnovi ovaj formalistički pristup odista je pronalazio fragmente tuđih tekstova, ideja i misli, likova i fabula u upotrijebljenoj naraciji, ali je ispuštao iz vida originalnost cjelovite književne tvorevine, samosvojan jezički iskaz kojim je pisac izražavao temeljnije svoje egzistencijalno stanovište, upražnjavao stvaralačko umijeće, postavljao svoj književni svijet, i sofisticirano gradio psihologiju svojih junaka. Koristio događaje, istoriju i mit, oblikovao u jeziku vlastita iskustva koja su uzrastala do neponovljive atmosfere vremena.
(Nastavak u narednom broju)
Bonus video:
