Vida Ognjenović, istaknuta književnica, rediteljka i dugogodišnja pozorišna radnica, jedna je od najznačajnijih ličnosti savremene kulturne scene regiona. Rođena je u selu Dubočke kraj Nikšića, a školovala se u Srbiji i inostranstvu, diplomirala je na Katedri za svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a potom i režiju na Fakultetu dramskih umetnosti. Postdiplomske studije je započela u Parizu na Sorboni, a magistarski rad odbranila je na Univerzitetu u Minesoti. Njena karijera obuhvata desetine režija, dramskih tekstova i romana, uz značajan angažman u kulturi, diplomatiji i javnom životu. Publika je pamti po značajnim režijama u pozorištima širom bivše Jugoslavije, kao i po originalnim dramama koje se bave istorijskim i identitetskim pitanjima, a posebno je vezana za Budvu i festival Grad teatar, gdje je ostavila neizbrisiv trag kroz predstave poput “Kanjoš Macedonović”, “Jegorov put”, “Don Krsto”, “Trus i Trepet” i najnovije, “Nadpop Kojović.” U svom dugogodišnjem radu, Vida Ognjenović je uvijek težila povezivanju mitološkog, istorijskog i savremenog kroz pozorišnu umjetnost, ostajući dosljedna ideji da teatar treba da bude i umjetnički izazov i društveni dijalog. Njen doprinos razvoju Grada teatra čini je neizostavnom figurom festivala, a u ovom intervjuu govori upravo o toj dugogodišnjoj vezi, svojim umjetničkim temama, publici, pozorištu danas i njegovoj budućnosti.
Kako Vi danas doživljavate Grad teatar u odnosu na njegove početke? Šta je za Vas lično značilo učestvovati u njegovom razvoju?
Za mene je to bilo nešto predivno. To je ujedno bio i razvoj mog umjetničkog puta u pozorištu. Počela sam u Grad teatru predstavom “Kanjoš Macedonović”. Najprije sam radila na tekstu gdje sam proučavala istorijske događaje i njihovo tumačenje u mitu, njihovu usmenu varijantu kojom se služio i Stefan Mitrov Ljubiša. Tu su mi mnogo pomogle konsultacije sa dr Mirom Luketićem i drugim znalcima i tako je taj materijal za mene postao opsesivan. Tako je počeo budvanski dio mog života - izučavanje Paštrovića, starih predanja, mitova i istorijskih događaja koji su na ovom malom prostoru načinili prava čuda. Tako su nastale i druge moje predstave: “Trus i Trepet”, “Jegorov put”, “Don Krsto”, pa evo sada i “Nadpop Kojović”. Taj predio od Bara do Kotora zovem “ružom mitova”, gdje se u različitim pravcima ukrštaju vjetrovi, tako se u ovom predjelu ukrštaju mitovi. Ovdje su se ukrštale kulture, ideje, vojske, mornarice, uprave... i to ovaj prostor čini posebnom pozornicom.
Šta Grad teatar, po Vašem mišljenju, donosi specifično kulturnom pejzažu regiona, a što drugi festivali možda ne uspijevaju?
Neobično mnogo. Grad teatar od početka nije isključivao već uključivao. Dobra predstava, ma odakle dolazila, uvijek je bila dobrodošla. To ga čini pravim evropskim festivalom kao što su Exit u Novom Sadu ili Bitef u Beogradu. On je počeo kao jugoslovenski, pa postao balkanski, pa evropski festival. Kroz njega su prošli prvaci glumišta, majstori pozorišta. I što je najvažnije nije žanrovski ograničen. Ovo nije festival samo komedije, istorijske ili političke drame, već pozorišta u najširem smislu te riječi.
U kojoj mjeri mislite da pozorište danas uspijeva da ostane relevantno i društveno angažovano, posebno u ovom složenom prostoru Balkana?
Pozorište je uvijek bilo društveno angažovano. Od antičkih vremena, preko Šekspira i Molijera, pa sve do danas. Svaka dobra predstava se bavi društvenim problemima. Tvrdičluk nije samo lična mana, već i problem jednog društva. Danas se pozorište oslobodilo ideoloških stega, a Grad teatar je uvijek znao da prepozna i nadživi te prepreke.
Da li mislite da je Budva svjesna značaja Grada teatra?
Mislim da nije u potpunosti. Budva, kao grad po obimu i broju stanovnika, možda i nije svjesna koliko Grad teatar nadilazi njen lokalni okvir. Treba čuti ljude koji dođu prvi put, ne mogu da vjeruju da se ovdje dešava nešto ovako bogato, raznovrsno i snažno, dok neki sjede po kafanama i ne gledaju što se dešava pored njih. Posebno bih izdvojila i scenu u manastiru Stanjevići. To je ogroman dobitak i moj san je da napravim predstavu koja će se igrati samo tamo, u tom prostoru i s tim pogledom koji bi postao dio predstave.
Da li publika danas dolazi u pozorište iz istih razloga kao prije 20 ili 30 godina?
Ne znam tačno. Svako dolazi iz svojih razloga. Znam, recimo, da u Beogradu postoje ljudi koji isključivo idu u jedno pozorište - Narodno, Atelje ili neko drugo. Ima i turista koji u Budvi iz radoznalosti dođu da vide predstavu, a onda se vraćaju i postaju dio publike Grada teatra. Dakle, razlozi su možda isti - potreba za pozorištem je uvijek postojala.
Počela sam u Grad teatru predstavom "Kanjoš Macedonović". Najprije sam radila na tekstu gdje sam proučavala istorijske događaje i njihovo tumačenje u mitu, njihovu usmenu varijantu kojom se služio i Stefan Mitrov Ljubiša. Tako je počeo budvanski dio mog života - izučavanje Paštrovića, starih predanja, mitova i istorijskih događaja koji su na ovom malom prostoru načinili prava čuda. Tako su nastale i druge moje predstave: "Trus i Trepet", "Jegorov put", "Don Krsto", pa evo sada i "Nadpop Kojović". Taj predio od Bara do Kotora zovem "ružom mitova", gdje se u različitim pravcima ukrštaju vjetrovi, tako se u ovom predjelu ukrštaju mitovi. Ovdje su se ukrštale kulture, ideje, vojske, mornarice, uprave... i to ovaj prostor čini posebnom pozornicom
Kako se promijenila uloga reditelja u savremenom pozorištu? Koje su danas najveće prepreke?
Ne mislim da se mnogo promijenila. Uvijek je postojao reditelj, čak i u antičko doba, samo se nije tako zvao. Danas je reditelj preuzeo odgovornost - ako nešto ne valja, često se kaže “slaba režija”, čak i ako su glumci odlični. Reditelj mora da prepozna i prenese ideje pisca, ali i da doda svoje. Predstava nije ilustracija teksta, ona je samostalno umjetničko djelo, i za to je reditelj najodgovorniji.
Koje teme osjećate kao svoje i kojima se najčešće vraćate u radu?
Ne mogu da kažem da imam jednu temu. Ali za Grad teatar, istražujem mit ovog kraja i njegovo nasljeđe, koje je bogato, slojevito i duboko. Kojović, recimo, bio je učitelj Stefanu Ljubiši i nagovorio ga da piše na maternjem jeziku. U svakoj toj predstavi pokušavam da pronađem ono što i danas ima smisla i što današnji čovjek može da prepozna.
Postoji li predstava koju još nijeste realizovali, a stalno Vam se vraća kao unutrašnja potreba?
Postoji. Imam čak i skicu. Ali ne bih sada o tome, ne volim da govorim unaprijed.
Koji savjet biste dali mladim ljudima koji ulaze u svijet pozorišta često bez sigurnosti, ali sa entuzijazmom?
Ne napuštajte taj entuzijazam, njegujte ga, nadopunjavajte ga novim saznanjima, ne bojte se, budite hrabri. I zapamtite - svaki materijal dobro proučite prije zaključivanja o njemu.
Bonus video:
