Ludistički, apsurdan, mladalački. Tekst koji pršti energijom, ali je njegov bunt apsolutan, svevremen i beskompromisan. Postoji kao živi entitet, kao sam sebi svrha i kao otpor pametnim zaključcima i “visokoj” umjetnosti...
Tako Ivan Penović (Split, 1992) dramaturg, dramski pisac i reditelj opisuje komad Dušana Jovanovića koji je nedavno postavio na novoj sceni festivala Grad teatar u Budvi. Predstava “Život provincijskih plejboja nakon Drugog svjetskog rata ili Tuđe hoćemo - svoje ne damo”, u režiji i dramaturgiji Ivana Penovića, a po tekstu Dušana Jovanovića premijerno je izveden u okviru Turističkog naselja “Slovenska plaža”. Penović u intervjuu za “Vijesti” govori više o samom procesu rada, predstavi, ambijentu i teatru uopšte, najavljujući i naredna izvođenja...
Komedija “Život provincijskih plejboja poslije Drugog svjetskog rata ili Tuđe hoćemo - svoje ne damo” napisana je 1972. godine, a prvi put izvedena 1973. u Mestnom gledališču Ljubljana. Djelo je nastalo u duhu seksualne revolucije i studentskog proljeća 1968. godine, pod uticajem tadašnjih društveno-političkih okolnosti u Jugoslaviji na koje je reagovala najmlađa generacija umjetnika.
U opisu predstave, navodi se da je riječ o tekstu prožetom ludizmom - specifičnim odgovorom poslijeratne generacije na “teške” teme, obilježenim odsustvom potrage za smislom i rješenjima, te prihvatanjem događaja takvima kakvi jesu, kroz igru. U tom okviru, “Plejboji” donose vrtlog erotike, mladosti i nezasite strasti, iza koje se, “između redova”, naslućuju praznina, sujeta i egoizam društva koje juri za užitkom. Pola vijeka nakon 1968. godine, sujeta i besciljnost ostaju aktuelne, pridružene potrazi za novcem i egzistencijalnim strahom.
Predstava je koprodukcija festivala Grad teatar Budva, Beogradskog dramskog pozorišta, Mestnog gledališča Ljubljana i NU Dramskog teatra Skoplje.
Ivan Penović je diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 2012. godine radio je kao dramaturg u brojnim hrvatskim pozorištima i na festivalima, uključujući Hrvatsko narodno kazalište (HNK) Ivana pl. Zajca u Rijeci, HNK Varaždin, Zagrebačko kazalište mladih, Dubrovačke ljetne igre i Teatar &TD. Od 2014. režira autorske projekte i sopstvene dramske tekstove, među kojima su Sva lica Kim-Jong Una, Katalonac, Flex, Znaš ti tko sam ja, Proces Kafka, Ti si prvi hrabar i Tatko na Tatkovinata.
Višestruko je nagrađivan za režiju i dramaturgiju, a njegovi radovi često spajaju elemente komedije, apsurda i dokumentarnog teatra, sa istraživanjem odnosa prostora i izvedbe. Od 2019. do početka 2025. bio je umjetnički voditelj Kazališne družine KUFER, a od januara 2025. obavlja dužnost direktora Drame Hrvatskog narodnog kazališta Split.
Premijera na Gradu teatru otvorila je regionalnu turneju predstave. Kakav je bio Vaš utisak o prvoj reakciji publike u Budvi?
Za početak, zadovoljan sam procesom rada na ovoj predstavi. Naizgled jednostavan, a jako kompleksan tekst, koji smo na to odlučili izvesti na četiri jezika. Jako nekonvencionalna komedija koju izvode glumci jako različitih izvedbenih stilova i glumačkih škola... Stoga je kompletnom timu predstave bilo teško predvidjeti kakav tip reakcije ćemo dobiti na premijeri.
No, izgleda da smo se možda i malo previše pitali, jer primljeni smo jako dobro i na premijernoj i repriznim izvedbama i veselimo se budućim putovanjima po regionu.
Turističko naselje “Slovenska plaža” kao scenski prostor donosi specifičnu atmosferu. Koliko je ambijent na premijeri funkcionisao onako kako ste ga zamislili? Šta prostor na otvorenom može da ponudi režiji što klasična scena ne može?
Odabir ove lokacije pokazao se kao pun pogodak. Htio sam da igramo u okruženju turističkog resorta, a teško je zamisliti onda bolji kompleks od “Slovenske plaže”. Čitav tim spavao je u smještaju odmah do pozornice, pa je to ove finalne dane učinilo još unikatnijima i kvalitetnijima, jer smo se mogli potpuno fokusirati na predstavu, bez distrakcija turističke gužve.
Igranje u ambijentu uvijek je izazov. Ambijent morate savladati, a tek potom se okoristiti njime. Svjetlost, zvukovi, prolaznici, vremenski uslovi, tehničke mogućnosti - sve su to elementi kojima upravljate u crnoj kutiji teatra, a ovdje su vam postavljeni, promjenljivi i ne uvijek idealni. Za glumca to često znači da mora svoju prezenciju i tip iskaza podići na viši nivo kako bi se “izdigao” iz okoline, pogotovo ako je idilična kao ova na kojoj smo igrali, a za reditelja je ambijent poseban izazov, jer ili će ga pridobiti u svoju korist, ili će ga taj ambijent u potpunosti progutati.
Predstava se igra na četiri različita jezika. Kako se ta jezička dinamika odrazila na recepciju?
Početak rada na predstavi bio je prilično iscrpljujući. Trebalo je par sedmica da nam se uši priviknu na slušanje i razgovaranje na toliko sličnih, a opet različitih jezika u prostoriji i na sceni. No, u nekom trenutku počneš razumjeti, pa potom prilagođavati se tome, a na kraju i posuđivati, odnosno baratati izrazima iz svih jezika.
To međusobno razumijevanje koje smo dobili u radu na ovoj predstavi vjerujem da se prenijelo i na publiku, i da bi i bez prevoda na ekranima razumjeli većinu toga. Jer glumačko tijelo govori puno i kada ne izgovara riječi.
Naravno, određeni djelovi teksta, posebno lokalizovane humoristične opaske bolje će funkcionisati na svom terenu, ali u tome i jeste posebna čar i kvalitet putovanja ove predstave u organizaciji RUTE.
Tekst Dušana Jovanovića ostavlja mnogo otvorenog prostora za tumačenje. Da li ste na premijeri osjetili da je publika prihvatila tu “namjernu nejasnoću” poente?
Ne bih se složio da ostavlja puno prostora za tumačenje, nego za interpretaciju, odnosno tip inscenacije.
U smislu tumačenja, najveća prepreka u postavljanju ovog teksta jeste to da je on toliko, ekstremno jednostavan u svom smislu da vam je to startno teško prihvatiti. Ovaj tekst je ludistički, apsurdan, mladalački. On pršti energijom, ali njegov bunt je apsolutan, svevremen i beskompromisan. Ovaj tekst postoji kao živi entitet, kao sam sebi svrha i kao otpor pametnim zaključcima i “visokoj” umjetnosti.
Kada prihvatite njegovu neobuzdanost i nepretencioznost, tek tada možete početi na njemu raditi kako on to zahtijeva. U tome i jeste veličina Dušana Jovanovića, a mislim da je upravo to ono što je publika najviše voljela pri gledanju ove predstave.
Da li Vam je važnije da publika razumije poruku ili da iz pozorišta ode sa pitanjima?
Važna mi je postojanost reakcije. Pokretanje vala. Drago mi je kad se publici svidi to što gleda, jednako kao i što mi je drago kada vidim da dio publike izlazi za vrijeme predstave. Važno je da imamo mišljenje. Ravnodušnost je smrt razvoja, smrt kritičnosti i smrt čovječnosti.
Ansambl je mlad, raznolik po jeziku i školi glume. Kako su se te razlike pokazale u živom izvođenju pred publikom?
Životni su. Puni su energije. To što su tako različiti u takvom energetskom izboju samo pridonosi ideji ovog teksta. Nisam pokušavao ujednačiti ih, nego izvući najbolje od svakog od njih.
Predstava će se sada igrati u više zemalja regiona. Hoćete li, na osnovu premijere, mijenjati neke elemente u narednim izvođenjima?
Komedije uvijek evoluiraju i dopunjavaju se kroz svoje reprize. Moguće da ćemo “nagaziti” na neke djelove koje prepoznamo da određene publike više zapaze. Poneko sarkastično referisanje na lokalne “gazde”, poneki izraz iz obližnjih ulica, ali ništa veliko. Struktura, koliko razbarušena bila, čvrsta je.
Šta očekujete od publike u drugim gradovima i državama? Hoće li razlike u kulturnom kontekstu bitno uticati na čitanje predstave?
Mislim da se cjelokupno čitanje predstave neće drastično promijeniti. Teme i problematika koje iznosi ovaj tekst univerzalne su i tipične posebno za prostor bivše Jugoslavije. Poneki djelovi će proći malo bolje ili dobiti više reakcija, ali “tuđe hoćemo, svoje ne damo” svuda vrijedi.
Koliko pozorište u našem regionu danas smije biti politično, a da ne postane pamfletsko?
Pozorište je uvijek politično. Jer i kad, kao što je ovdje slučaj, potpuno bježi od referiranja na politiku i stanje vlasti, samo dokazuje koliki otpor pruža autoritetu svojim postojanjem. Jer ipak, pozorište je na ovaj ili onaj način finansirano upravo državnim novcem, u većini slučajeva.
To je samo jedna od mnogih perspektiva na ovo pitanje, ali u svakom slučaju pamfletizam je moguće dobrim promišljanjem potpuno izbjeći.
Ako biste morali izdvojiti jedan trenutak s premijere koji Vam je posebno ostao u sjećanju, koji bi to bio?
Većinu predstave gledao sam s prozora svoje hotelske sobe, s obzirom da nam je smještaj bio pred pozornicom. To nisam dosad doživio, a pitanje je i hoću li opet. Unikatno iskustvo.
Ima li neka tema ili žanr u kojima se još niste okušali, a osjećate da biste morali?
Bavim se komedijom, kao pisac i kao reditelj. Dakle, komediograf sam. Osim par izleta u neku dramatičniju formu. I to planiram i nastaviti raditi. Komedija ima toliko različitih načina iskaza, toliko različitih tonova i oblika primjene, toliko rakursa gledanja, da se unutar nje pokušavam još više specificirati, a ne obrnuto.
Bonus video:
