Roman Put u Krivodo Miroja Vukovića je još jedan savremeni književni odgovor na ratnu traumu devedesetih. Ušavši u prošlogodišnji širi izbor za NIN-ovu nagradu, roman se uklapa u novi talas regionalne proze koja ratu pristupa iz neočekivanih, introspektivnih i intertekstualnih uglova. Trauma je još tu, ali se autor više ne iscrpljuje u dokumentarizmu ili naturalizmu. Umjesto toga, Vuković piše roman u kojem nudi metaforu, mit, elegiju i unutrašnji monolog. Zbog toga Put u Krivodo nije još jedan ratni/antiratni roman, već literarizovana rekonstrukcija Bosne i bivše Jugoslavije kao prostora koji se i dalje bori sa vampirima prošlosti.
Autor se opredjeljuje za narativnu strategemu pronađenog rukopisa, zapravo niza pisama Adama Spasića, koga rat zatiče u gradu N u Bosni. Sedam ratnih dana razloženi su u epistolarne cjeline različite dužine, sa posebnim značajem dodatih post scriptum pasusa koji produbljuju smisao svakog događaja. Okvirni narator u uvodnom i završnom poglavlju pokušava da rekonstruiše šta se dogodilo sa Adamom, ostavljajući njegovu sudbinu otvorenom i zagonetnom. Zagonetan je i topos Krivodo, koji je trebalo da bude jedno srećno mjesto, ali to ipak nije postalo jer se događalo da “što god Krivodolčani radili i uradili, ispada suprotno od onog što su željeli”. Adamove epistole su uokvirene dvjema glavama: “Prije svega” i “Poslije svega”, koje su naglašeno posvećene zagonetnoj Krivodolčanki, “ženi koje nema”, a ipak je presudno prisutna i određujuća u njegovom životu.
Krivodolčanka je i stvarna i simbolična, i materijalna i snovita žena. Iako fizički učestvuje u zbivanjima i okupljanjima zastrašenih ljudi u podrumima n-skih zgrada, u isto vrijeme je bezimeno i nematerijalno biće. Stigla je iz Krivodola, mjesta u kojem se sve iskrivilo i pokvarilo, u kojem su ljudi ubili ljubav i spomen na nju, a onda je isto počelo da se događa i u N-u. Otuda Krivodolčanka ima ambivalentno značenje i utjehe i slutnje zla. Ona spasava junaka od straha, simbol je izgubljene ljubavi, spasa, nade i istine. U isto vrijeme njena prisutnost i nestajanje govore o prelivanju Krivodola u grad N, o transformaciji svakodnevice u novu stvarnost straha. Krivodolčanka je i arhetipski znak i unutrašnji vodič kroz Adamov pakao.
Posebno važan segment romana čine njegova intertekstualna i literarna genealogija. Prije svega to je roman Borislava Pekića Kako upokojiti vampira koji funkcioniše kao intertekstualna osovina Vukovićevog romana. Svakako ne treba zanemariti činjenicu da su i Pekićev i Vukovićev roman napisani u epistolarnoj formi, a da dvojica junaka dijele isto ime. Junaci Pekićevog romana, Rutkovski, Štajnbreher i Adam Trpković su svojevrsne idejne okosnice, čime autor još jednom dokazuje postmodernističku tezu da literatura ne nastaje samo na temelju stvarnosti, već i na temelju literature koja je takođe dio stvarnosti.
Međutim, dok se Pekićev roman bavi gotovo sveukupnom zapadnom filozofskom mišlju o zlu sa pozicija onih koji ga vrše, Vukovićev roman se zadržava na poziciji nevoljnog učesnika, u ovom slučaju Adama Spasića, koji ipak ni po koju cijenu neće pristati da uđe u vampirski koloplet. Zato njegovo prijateljstvo sa Zijom (za kojeg je kao prototip poslužio glumac Zijah Sokolović) i potpuna nespremnost da se prepusti podjelama na “naše” i “njihove” predstavlja smisaonu i moralnu vertikalu djela.
Može se reći da je Vukovićev roman još jedno “buđenje vampira” i to na sasvim osobenom prostoru Bosne, lijepe i strašne zemlje ekstrema i paroksizama. Pekićev roman je posvećen zlu koje oličava fašizam. Borba protiv fašističkog zla se odvijala i na prostoru Bosne i Jugoslavije, a ljudi su potom povjerovali da su ga se zauvijek i oslobodili. Vukovićev roman, međutim, otkriva protejsku istrajnost fašizma koji suštinski nikada ne može ostati poražen.
Druga važna intertekstualna veza je uspostavljena sa romanima Iva Andrića i osobito sa njegovim dijagnostičko-pesimističnim viđenjem Bosne i njene ponavljajuće sudbine, urušenih mostova i ljudi koje samo povodnji nakratko mogu zbližiti. Vuković stupa u svojevrsnu polemiku sa Andrićem, koja njegov pesimizam samo učvršćuje. Autor romana nedvosmisleno određuje svoje uzore u literarizaciji Bosne i kaže: “Pekić i Andrić i drugi nisu stavili tačku, prije će biti da su otvorili zagradu za proces literarizacije bosanske građe koja običnom Evropljaninu još uvijek dođe daleka i nerazumljiva, sirova i primitivna, a koja ga, opet, tako mistično privlači da mu se nije dalo od nje dići ruke.” U Adamovim reminiscencijama nije zanemareno ni drugo literarno nasljeđe, poput Kranjčevića, Kočića, Selimovića i drugih, a intertekstualne reference nisu tu da ukrase tekst, već da ga utemelje u širu tradiciju propitivanja zla, krivice i lične odgovornosti.
Po stilskom obrascu, Vukovićev roman slijedi snažnu tradiciju monološko-asocijativne proze crnogorskih autora. Ovdje u prvom redu imamo u vidu Mihaila Lalića i Čeda Vukovića, ali i druge autore sa ovih prostora, Đilasa, Zogovića... Dramatična zbivanja (kojima je autor romana i lično svjedočio) nisu cilj već podsticaj da se motivišu i prodube Adamove refleksije i njegovo emotivno pulsiranje u sudaru sa ratom i košmarom nepovjerenja koje se budi među ljudima od momenta kada se oglase “gospoda kalašnjikovi”.
Stilski i jezički evidentna je bliskost priređivača koji je našao rukopis i Adama Spasića kao autora pisama. I jedan i drugi su svojevrsna transpozicija samog autora, trajno obilježenog prisnošću i ljubavlju prema Bosni. Njegov junak Adam, takođe Crnogorac, profesor geografije u bosanskom gradu N, figura je tihog otpora. On ne nosi ni barjak, ni stav, ni pripadnost, ali nosi savjest. Njegova nevoljnost da napusti Bosnu u trenutku kada se ruše mostovi i gradovi, prijateljstva i jezici, izražava duboko ukorijenjenu etiku pripadanja i odanosti. Pisanje mu je sredstvo borbe i misaona kartografija svijeta koji se raspada.
Zbog toga su njegove epistole esejističke, protkane referencama iz istorije, politike, filozofije, psihologije. U njima se nižu refleksije o cikličnosti istorije, manipulaciji, ulozi medija, identitetima, ratovima. Njegova razmišljanja nisu puki monolozi, već unutrašnji forumi u kojima on razgovara sa sobom, sa Krivodolčankom, sa Zijom, sa cijelim svijetom koji se urušava. U orkestriranom oglašavanju kalašnjikova, mina i snajpera koji cijepaju zemlju koju voli i u koju je iz ljubavi došao da u njoj ostane, Adam Spasić gradi i svojevrsni omaž Jugoslaviji. Posebno dirljiv u svojoj uzaludnosti je detalj kada polaznici tamošnje Učiteljske škole, ljudi različitih nacija, vjera i ubjeđenja, pišu pismo “vlastima” u Sarajevu, pisano latinicom i ćirilicom, da rat i nepovjerenje treba da smjesta da se okončaju poput ružnog sna.
Po sopstvenom priznanju, Vukovićev Put u Krivodo je nastajao tokom gotovo dvadeset godina, a autor je strijepio od objavljivanja još jednog djela među mnogima koja su tematizovala ratove devedesetih i Bosnu. Međutim, iz današnje perspektive, dok se pred očima takozvanog civilizovanog svijeta odvijaju razaranja i genocidi, Ukrajina i Gaza, roman dobija novu aktuelnost i pokazuje kako se vampiri vraćaju kad pomislimo da su zauvijek nestali. Vuković piše iz potrebe da svjedoči, da pamti i da se suprotstavi. Zato je literarizacija Bosne u ovom romanu akt sjećanja i otpora nasilju i moralnim sunovratima u kojima novi osvajači zaboravljaju prošlost u kojoj su nekad i sami bili žrtve i u kojima se podižu zidovi da novi dželati ne bi vidjeli šta rade bližnjima.
Bonus video:
