S razlogom je pobjeda Zohrana Mamdanija za gradonačelnika Njujorka milionima migranata, muslimana i marginalizovanih donijela dašak nade, prije svega to je znak da je moguće oduprijeti se populističkom trampizmu i antiimigracionoj politici, ali i radikalno republikanskoj retorici koja je od strane šefa Amerike sadašnjeg gradonačelnika NY optužila da je čovjek koji je na strani Hamasa. Nedvojbeno, dva su ključna neprijatelja Palestincima u Gazi: Netanjahuova vlada i Hamas.
Nećemo prenagliti ukoliko iznesemo stav da zemlje na rubu EU još jedino održavaju prvobitnu zamisao šta bi ta velika familija evropskih država u savezu trebala i morala da predstavlja; međutim, umjesto da se oslanja na kulturu nesvodive razlike kao svoj temelj plus emancipatorsko nasljeđe kao svoj putokaz, opredijelila se za krupni kapital, za flert sa svjetskim bankama, za, ipak, onu politiku koja je u zatvor poslala Sarkozija, sa patetičnim ispraćajem uz Marseljezu.
Aleksis Cipras bio je pucanj u ljevicu, pokret Siriza podržana od Žižeka do Berardi Bifoa, Varufakisa i mnogih drugih, kao otpor Evropi koja je okrenula leđa Grčkoj, završila se kao avantura potpunog razočarenja, mada, sjetimo se da je Alen Badju napisao kratak, ali ubojito rezovit tekst o impotentnosti savremene ljevice, da bi se ispostavilo kako je bio u pravu, mnogo više od prema tom stavu kritički nastrojenog Srećka Horvata. Dakle, ovo hoćemo reći: Zohran Mamdani pobjedivši kandidata iz redova demokrata, preuzima ogromnu odgovornost, neograničenu investiciju onih koji još jedino mogu uložiti nadu iako im gotovo više ništa ili baš ništa im ne izlazi u susret da to učine.
Dakle: ’nada bez optimizma’, to je herojstvo koje na sebe moraju preuzeti savremeni i antikapitalistički nastrojeni političari, u protivnom, on je podmetnuto kukavičje jaje!
Genocid u pojasu Gaze, “denacifikacija” Ukrajine koja se pretvorila uveliko već u neselektivno bombardovanje civilnih stambenih objekata, kasapnica u Sudanu - to je ogoljavanja moći koja pokazuje na šta je sve spremna, tako, odgovor testiranju najrazorije bombe Posejdon u vlasništvu Kremlja, dobija se u otvaranju nuklearnog poglavlja koje je naložio Tramp. Ostaje, samo, da se svemu suprostavi - kapitalizam gnijeva protiv kapitalizma bezočne eksploatacije i ekonomske ekspanzije par sila koje apsolutno sve prisvajaju za sebe: od kolonizacije Mjeseca, preko implantiranja mozga, pa do brutalne biopolitike.
Recimo da je Njujork postmoderni Vavilon u kojem se rodila nada da je drukčiji svijet moguć, i pored toga što je (deridijanski rečeno) - moguć samo kao nemoguć. No, ono što nam je, doista, neophodno, jeste da se ratosiljamo - palanačke pesimističnosti. Ali: i lakomosti na epitete što nam je ostalo u nasljeđe od epske tradicije, od plemenskog usmenog prenosa u kojem je svaka priča bila samo o svojima, izabranim i izmještenim, itd. Sada, dakle, ukoliko ne budemo u ovom podugom sumraku vjerovali u polako razdanjivanje na horizontu gdje je skršen svaki smisao, onda je sve već izgubljeno.
Pojava Zohrana Mamdanija osvjetljava da u ovim supertehnološkim, empirističkim te hladno racionalnim, vremenima čiste računice i političke kalkulacije, nešto, ipak, od romantizma preživljava u svima nama, nada koja se opire ‘zdravom razumu’, tom instrumentu kojeg generiše ono znanje koje nastaje u službi tržišta, ili nauke koja se vodi isključivo reprodukcijom kapitala. Tako da, u Njujorku za gradonačelnika imamo mladog političara koji obećava da će stati na kraj islamofobiji i egzodusu migranata i/ili ratnih izbjeglica, dok, pak, negdje imamo AI za ministre u vladi koja tehnologiji, što će reći vještačkoj inteligenciji prepušta vođenje politike.
Hrabrost u nadi bez optimizma
“Znate da levica misli da sam konzervativna, a konzervativci da sam levičarka ili osobenjakinja ili ko zna šta. Moram da kažem da me to nimalo ne brine. Ali ne mislim da se na taj način mogu rasvetliti stvarna pitanja ovog veka” (Hana Arent, Jevrejski spisi).
Ovaj navod preuzeo sam iz teksta Džudit Batler (Ja im naprosto pripadam), u kojem, između ostalog, poistovjećuje - nacionalizam i narcizam (ovdje bismo mogli da prišijemo jednu riječ koja bi Arentovoj nesumnjvo bila bliska - na(r)cizam), i, doista, dublje gledav, dovođenje toga u vezu nije tek i samo puki teorijski proizvoljni rad.
Batlerovoj u izvođenju ove teze od velike je pomoći Arentova, koja bitno drukčije nastoji promišljati ‘političku zajednicu’, koja da bi funkcionisala bez pritiska nacionalizma, mora moći osnažiti - ontologiju individualnosti.
Posebno je, kako se ispostvlja, ovaj uvid važan danas, kad je u toku projekat stvaranja Velikog Izraela, kad se Amerika deglobalizuje i zatvara, a Rusija pokazuje tendencije za proširenje teritorije koje će ratom dobiti. EU, takođe, traži svoj dio kolača (njena se politika trenutno ne bazira na administrativno-birokratskom prolongiranju, na ubeskrajenim izvještajima, poglavljima, tačkama, dopunama, itd., odlaganju u čemu je Kafkin genije prepoznao tu ‘želeću mašinu’ koja proizvodi želju bez da istu želi), sve brže primajući zemlje kandidatkinje koje su dio NATO saveza.
Nego, vratimo se na ono što nas ovdje prvenstveno interesuje, a to je sljedeće: Zorhan Mamdani vs. trampizam, neočekivani obrt koji može i te kako pomrsiti konce republikanskoj administraciji i njenom aparatu, prije svega planovima i projektima kojim se vode, obzirom na to da se gradonačelnik NY otvoreno svrstao na stranu progonjenih i obespravljenih, koji su još od napada na Kule blizankinje etiketirani kao uvijek već potencijalni teroristi, u najmanju ruku prikriveni fundamentalisti, tako da lov na njih sjutra ne bi isključivao policiju iz Spilbergovog filma Minority report.
Da, ipak, liberalna arhitektura Zapada nije nužno licemjerna, kako Aranduti Roj kaže i svakako ima pravo na to pozivajući se na pakao koji se odvija u Gazi, pokazali su izbori za gradonačelnika NY, ali, to, nadalje, ne treba tumačiti u ključu da se Zapad tim političkim potezima ‘pere’ pred prljavom prošlošću čiju ljagu nosi na svom liku.
Kako god se stvari razvijale, jer, nije nam nepoznato da je politika ne samo vještina mogućeg, nego umijeće izdaje, to je do savršenstva izveden ‘magbetizam’, pa ipak treba čuti Bernard Šoa koji kaže kako - ‘Život proveden u pravljenju grešaka ne samo da je časniji, nego i korisniji od života provedenog ne radeći ništa.’ - Ili: od utopije može biti gori samo onaj izbor da se ne bacimo u utopiju!
Upravo kad su stvari sa republikanskom politikom dotakle skoro pa vrhunac osionosti - antiimigraciona politika, izvođenje nacionalne garde na ulice LA, otvoreno ponižavanje Evrope (strašna fotografija lidera EU zemalja koji u hodniku Bijele kuće čekaju da ih Tramp primi, koji ko zna šta za to vrijeme radi, nije isključeno da se malterisao puderom ili popravljao frizuru, da bi se desničari na sve to gromoglasno smijali, ne znajući u svojoj suženoj svijesti da propast Evrope ujedno znači i kraj civilizacije u kojoj se vodi neprestana borba između dobra i zla preko 2000 godina), pritisak i agenti na Grenlandu, proizvodnja bombastičnih izjava i nedosljednost Trampa u svemu, ekonomski rat sa Kinom, pojavio se tračak nade, u liku baš Zohrana Mamdanija, mladog političara koji može pokrenuti revoluciju, budući da je već revolucija što je na čelu Njujorka, grada koji ima više beskućnika nego Crna Gora stanovnika.
Bonus video:
