Mišel Fuko izjavljuje kako nikad nije ozbiljno držao do samog pisanja (Delez ga otkriva kao, ipak, vrhunskog ‘pisca’ među filozofima), potičući iz porodice hirurga, tekstu pristupa ulazeći unutra, u pristupnoj besjedi na Collège de France, on se s početka umotava, izdaleka obazrivo najavljuje, da bi potom, precizno i striktno vođenom strukturom i shemom, iznio ono čime će se baviti njegova istorija ideja, pa ipak, nikad ništa od njega ne izbija na površ, doista, Fuko piše kako i sâm piše da ne bi imao lice, ali ni odraz, što mu omogućava da bude posvećen detalju, katkad usporen u napredovanju i odlagač da definiše, na primjer, izraz, zatvoren, oprezan, sa rijetko kada uspostavljenom dijagnozom, reklo bi se kako mu je sasvim stran fluks i nadahnuće.
Fukoovo pisanje stoji s onu stranu Bodrijarovog, ako je prvi prema riječima drugog (kniga Forget Foulcault) - ‘magistarski dar za decentralizaciju koja mu omogućava otvaranje novih prostora (prostora moći i diskursa, i diskursa kao moći - dodajmo) koji se odmah potom prikrivaju sitničavim izlivom Fukoovog pisanja’, Bodrijar je frontalan više nego što je analitičan, ne vreba već napada, ne iz zasjede nego direktno (in face), ne libeći se posegnuti za katastrofičnim definicijama - kraj političkog/kraj društvenog, u proliferaciji politike koje, opet, ponajmanje ima u njoj samoj, i raspada onoga što Marsel Mos definiše kao “totalnu društvenu činjenicu.”
Pisanje o moći zavodi, navodi na nadvisivanje nagovještaja, no, kod ili u slučaju Fukoa nema retorike, fantazije, subjektivnosti (seks će sutra biti dobar, ili, smrt čoveka), rijetki trenuci u kojim se iskoračuje iz operativne objektivnosti, koncentracije minucioznog koje se koncentrčno širi, držeći da je tekst kao ogledalo u kojem sve mora da se vjerno odražava.
Međutim, kako pristupiti decentralizaciji u objektivnom pristupu, za šta se uhvatiti, odakle se baciti na tijelo teksta, koji dio njega prvo uočiti, kad je ono iz jednog komada, već uvijek dovršeno i isporučeno, ništa se ne može dodati ili oduzeti, savršeni zločin je na djelu. (Isprva zamišljenja u šest tomova, Istorija seksualnosti - volja za znanjem, sažeta je u dva, jer, u jednom intervjuu Fukoo otkriva kako se prilikom drugog toma smrtno dosađivao pišući jedva iščekavši da dođe do kraja knjige.)
Indeksi istinitosti: analiza ujednačenim ritomom odmotava objekat moći koji kao predmet istraživanja prožima mentalno, psihičko, ludičko (‘da li ludilo ima diskurs?’), u prvom redu institucionalno i odnose silâ, tako njegov diskurs nipočem nije ‘istiniti’ od drugih (na primjer, Bodrijarovog koji je sočan, drzak, krajnje polemičan, fragmentaran, metaforičan i poetičan - cijena je malobrojna publika u Francuskoj, koja je odvaspitana na arhitektonskom diskursu izoštrene jasnoće - što, svakako, nije zavelo i odvelo postmodernističkog gurua i mislioca simuacije da promaši u davanju dijagnoze kakva će biti virtuelna vremena u fatalnim stategijama koja danas živimo u sistemskom simulakrumu), ali već kontrola nad jezikom ukazuje na sistematičnost i distanciranost, ogroman u pozadini prisutan i osjetan rad, i onoliko koliko je po prirodi sam Fuko bio vazdušast, toliko mu je tekst bio trom.
“Ali šta ako je Fuko tako dobro govorio o moći - samo zato što je mrtva? Ne samo nemoguća za lociranje zbog raspršenosti, već rastvorena čisto i jednostavno na način koji nam još izmiče, rastvorena obrtanjem, poništenjem, ili učinjena hiperstvarnom kroz simulaciju (ko zna?)” (Bodrijar).
Katkad ga nazivaju istoričarem, i ne dolazi li ta ocjena koju je Fuko odbacivao (ne želi da se svrsta, pa možda ni da se u nečemu prepozna), otud što se nije interesovao za aktuelnosti (izuzev kad je davao intervjue, pokazivao je upućenost u sve tekuće stvari), niti je posezao navoditi imena poznatih/priznatih “despota” čiji je diskurs o znanju, moći, želji bio opšteprihvaćen, ne - Fuko uvijek dolazi izdaleka - njegova genealogija je siv, mukotrpan, odveć strpljiv, nikad impulisavan rad, utoliko prije ostaje genijalan u načinu kako je sistemskom preciznošću jednog itekako proširenog konteksta ostajao uvijek maksimalno iskristalizovan, izbrušen, samoobuhvaćen, od - despotizma do disciplinarnog upravljaštva, razrađuje zabrane i kazne sve do/prema apstraktnoj administrativnosti kontrole.
Bodrijaru je izuzetno stalo do toga da istakne pitanje: da li se samo nad lešom nekog fenomena koji ima u sebi svoj ukodiran rok trajanja - čovjek, moć, seks, želja - može govoriti sa tako savršenom jasnoćom tek u trenutku nestanka/zalaska, kad se povlači iz realnosti ustupajući mjesto simulaciji, umreženosti i premreženosti, tehnologiji u neprekidnoj interakciji sa sobom? Jer, kako uhvatiti želju u njenom ukazu na nedostatak - čega?, obzirom da želju ne možemo formulisati, ona je u stalnom kretanju, odvodi ka bezdanu Drugog, za kojeg potajno vjerujemo kako uživa našu želju, iako nema Drugog izvan naše želje za njim. Kako uhvatiti moć na djelu, kad se ona ne koncentriše nego sprovodi, od institucije koja je zatvorenog karaktera pa do međuljudskih odnosa koji počivaju na ‘semiologiji’, nerastumačivo strostrukom značenju znaka - robe, pogleda, gesta? (Šta muči i proganja Svana kad je u pitanju Odeta, ukoliko ne ono što je u nju učitao, što joj je naprosto “nasilno” pridodao, kako bi je mistifikovao i izvještačio?) Nadalje, u fukoovskom maniru postavimo pitanje: gdje je seks, šta radi seks? U pornografiji koja ga objektivizira, legitimiše, distribuira, predstavlja kao priručnik, u vremenima bujajućih sloboda kada više ništa ne može biti tabu, otkud onda toliko posla za psihoanalizu, šta se to u permisivno-liberalnom, demokratskom, otvorenom i multikulturalnom društvu zbilja dešava sa zapadnim čovjekom koji je sve više prepoznat kao potencijalni pacijent, sa tolikim unutrašnjim preprekama koje nastaju usljed predimenzionirane praznine. A tijelo? Pročitajmo istoriju tortura nad Artoovim tijelom, pogledajmo, zatim, malo dublje tijelo savremenog subjekta, tu proliferaciju tijela koje je zavisno, hiperaktivno, promiskuitetno, s druge strane obezriječeno, tehnološki imerzovano, stišano, izloženo digitalnoj platfomi i realnoj pustinji, ono je usamljeno, nesnađeno, povrijeđeno.
“Zato što ostaje u klasičnoj formuli seksa, Fuko ne može da prati ovu novu spiralu seksualne simulacije u kojoj seks pronalazi drugi život i poprima fascinaciju izgubljenog referetna” (Bodrijar). Simulacija seksa izvedena do hiperrealizma samog seksa u pornografiji postiže njegovo poništenje, zarad predstave da se stekla konačna moć nad seksom! Političko se predalo moći, koja sebe još jedino pronalazi u zločinu, proizvodnji masovne smrti ili degustaciji krajnje sadističkog nasilja.
Da, ako je želeća mašina pornografija bez da istu želju želi - seks koji manifestuje u svim njegovim oblicima - nije li to sada i rat, koji prestaje biti sukob dvije neprijateljske strane, prerastajući u fascinaciju tehnološkom efikasnom operativnošću, eliminacijom bez učešća na ratnim frontovima, dok se sve odvija u kontrolnoj kabini?
Ako je diskurs “samo” diskurs, dok ostaju operacije, stategije i sheme, Fuko ništa ne gubi ostajući “fiksiran za klasičnu “semijurgiju” moći i seksa” (Bodrijar), zašto, kad samo poništenje seksa u pornografiji opet zadržava kroz u činu nešto od istine/realnosti seksa. Tim prije, Agamben bliži Fukou pronazi za shodno i ispravno proširiti dispozitiv, tako da više ne spade samo u ludnice, kasarne, zatvore, panoptičko, nego je dispozitiv telefon, cigareta i sâm jezik u kojem je sve uhvaćeno.
Bonus video:
