Porodični odnosi, patrijarhalna matrica koju održavaju i žene, poetično u svakodnevnom, ljudska posrnuća, naizgled beznačajni razgovori u kojima se mnogo kaže kroz podtekst, neke su od tema, ali smjernica kojima se rediteljka i scenaristkinja Aida Begić vodi u svom radu.
Bosanskohercegovačka rediteljka prepoznata je po svom poetskom stilu, karakterima koji suptilno grade priču, a koje uglavnom govore o ženama, ratu i njegovim posljedicama, traumi... Njeni filmovi su stvarni, oni ogoljavaju i bez velikih djela čine mnogo... Za sobom ima značajan broj međunarodno uspješnih filmskih ostvarenja, a sa svojim najnovijim projektom “Air in a bottle”, odnosno “Vazduh u boci”, zavrijedila je podršku fonda “Program podrške filmskim autorkama”. U pitanju je inicijativa Fondacije “Uniqa See Future” koja ima za cilj da osnaži žene u filmskoj industriji Jugoistočne Evrope pružajući im finansijsku podršku, profesionalno usavršavanje i umrežavanje.
Značajno je podsjetiti da je pažnju javnosti osvojila već sa svojim prvim igranim filmom “Snijeg” koji je osvojio grand pri na Semaine de la Critique u Kanu i bio nominovan za nagradu Evropske filmske akademije. Uslijedila su “Djeca”, ostvarenje koje je ušlo u zvaničnu selekciju Kanskog festivala (Un Certain Regard), gdje je osvojila Specijalno priznanje žirija.
I “Vazduh u boci”, kao i njeni prethodni filmovi, spaja svakodnevicu, izazove života, probleme pojedinca i društva, sa iskustvom rata i onim što ostavi za sobom. Film je u fazi razvoja, a u godini pred nama se očekuje i početak snimanja.
“Film prati Sabinu (60), neumorne energije, sklone velikim gestovima i malim problemima. Po povratku u Sarajevo, riješena je da nadoknadi propušteno: organizuje humanitarnu akciju, pomaže prijateljima, kreće u prodaju “magičnih kristala” i planira glamurozno vjenčanje svoje kćerke, a sve to dok se diskretno nosi sa svojim problemom: kockarskom zavisnošću. Njena rješenja su nekonvencionalna, ishodi često neočekivani, ali Sabina ostaje vjerna sebi: srčana, duhovita i veća od života”, navodi se u sinopsisu.
Film nastaje kao saradnja između Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uz podršku međunarodnih koproducenata, a Begić je ranije najavila da će uloge u “Vazduhu u boci” dobiti i neki crnogorski glumci, što će objaviti kada za to dođe vrijeme.
U intervjuu za “Vijesti” ističe da je trenutno najviše okupirana upravo razvojem novog filma, te da se raduje svakom sljedećem koraku, otkriva da je njena (anti)junakinja lik koji je “veći od života”, priča o položaju žena u kinematografiji, vremenu kada je počinjala i ovom danas, ali i o onome što joj je posebno stalo da prenese studentima kojima predaje...
Žene su često u fokusu Vašeg rada, ali ne kao parole, nego kao karakteri. Koliko Vam je važno ponuditi gledaocima univerzalnu ili unikatnu priču iz ženske vizure i šta ili ko Vas inspiriše?
Najčešće me inspirišu stvarne osobe, stvarni događaji, pa obično krenem od toga. Kasnije, kada razvijam filmsku priču, bavim se karakterima i suočavanjem tih karaktera sa okolnostima u koje ih postavljam. Paralelno sa pisanjem scenarija uvijek istražujem život, razgovaram sa ljudima. Ženski svjetovi su mi posebno zanimljivi i često otkrivam aspekte koji mi nisu do tada bili poznati. Na kraju su žene o kojima govorim kombinacija mog iskustva, iskustva osoba koje me okružuju i onoga što sam naučila tokom istraživanja.
Kazali ste da Vas zanimaju “žene koje nisu idealne”. Sa druge strane, često su nam se žene predstavljale ili kao idealne ili u sasvim drugačijem svjetlu. Kako danas vidite regionalnu, ali i globalnu kinematografiju po tom, rodnom, pitanju? Da li je konačno došlo vrijeme da vidimo kvalitetne i kompleksne ženske likove?
Borba za veće prisustvo žena u kinematografiji je globalni proces i neke plodove te borbe već ubiramo. Povećao se broj rediteljki u glavnim programima velikih festivala, sve više djevojaka odlučuje da se bavi filmom. Iako žene ne smijemo ograničavati na bavljene samo ženskim pričama, ta faza se mora proći. U savremenoj kinematografiji, zahvaljujući prisustvu sve većeg broja osviješćenih autorki, ali i autora, srećemo kompleksnije, realnije, šarenije ženske likove.
Vaš novi filmski projekat “Vazduh u boci” je priča o ženi koja ne odustaje, iako se nameće da bi joj to možda bilo i lakše. Sabina se vraća u Sarajevo s idejom da započne iznova, a tu je i priča o njenom odnosu sa kćerkom. Kako biste Vi predstavili “Vazduh u boci” i protagonistkinju Sabinu?
To je priča o Sabini, ženi kojoj se bliži šezdeseti rođendan i koja se vraća u Sarajevo nakon dvadeset i pet godina života u Njemačkoj, spremna na novi početak. Želi nadoknaditi najljepše godine koje joj je uzeo rat i život u izbjeglištvu. Entuzijastično vjeruje da će spoj zapadnjačke pragmatičnosti i balkanskog šarma biti idealan recept za njen novi biznis - prodaju magičnih kristala i kamenja iz Bosanske piramide sunca. Nada se da bi joj novac i uspjeh mogli vratiti davno izgubljeno povjerenje kćerke Lare koja ne želi da se vrati u Bosnu. Lara se uskoro udaje i Sabina odlučuje da joj priredi vjenčanje iz snova u rodnom gradu. Prepreka za ozdravljenje njihovog odnosa je Sabinina zavisnost od kocke. Ona je žena vedrog duha, ali kompulsivnog karaktera. Njen problem nije mali, ali ona donosi radost gdje god dođe i ništa ne radi iz zle namjere. Zato ton ovog filma nije depresivan, jer je Sabina lik koji je “veći od života”.
U filmu Sabina prodaje kristale i flašira vazduh iz bosanske piramide. Zvuči duhovito, ali i kao komentar na društvo koje žudi za nadom, pa makar u pakovanju sa etiketom “energetski uravnoteženo”. Elementi humora djeluju kao način preživljavanja, ne kao dekor ili zabava. Je li taj “flaširani vazduh” iliti “vazduh u boci” metafora i za šta?
Stvari koje naš život čine smislenim su nevidljive, naša suština je nevidljiva poput vazduha, ljubav je nevidljiva. Sabina najiskrenije želi pomoći ljudima, ali ona ne može pomoći ni sebi, pa je njeno rješenje bliže opsjeni nego stvarnoj pomoći. Svi mi tragamo za smislom, hvatamo se za stvari koje nam mogu olakšati da preživimo u ovom uzburkanom svijetu. Vazduh u boci može biti metafora za mnoge stvari, nadam se da će svako za sebe odlučiti šta on predstavlja.
Reklo bi se da je “Vazduh u boci” i vrlo konkretan komentar na današnju stvarnost, život u regiji. Koje su to teme, događaji i likovi koji Vas najviše podstiču ili okupiraju prilikom pisanja, stvaranja, režije?
Raditi film u našim uslovima znači da će taj proces trajati nekih pet godina, tako da teme kojima se bavim ne smiju biti reakcija na nešto prolazno. Zanimaju me porodični odnosi, patrijarhalna matrica koju održavaju žene, poetično u svakodnevnom, ljudska posrnuća, naizgled beznačajni razgovori u kojima se mnogo kaže kroz podtekst. Ono što mi je naročito uzbudljivo je sam jezik filma, umjetnost koja se može beskonačno istraživati, nadograđivati.
Sabina pokušava da nadoknadi izgubljeno vrijeme, ali i da obogati buduće, kao i mnogi drugi ljudi... Koliko je prisutna ta čežnja u svima nama, a možda ponajviše među pripadnicima generacije koju je raspad Jugoslavije najviše pogodio - čežnja za vremenom, domom, sobom, zemljom i identitetom?
Sabina pripada generaciji koja je svoje najljepše godine proživjela u Jugoslaviji. Pola života nakon toga je provela u inostranstvu, u Njemačkoj, u kojoj se nikada nije pronašla. Nakon povratka u Sarajevo, ona se takođe osjeća strancem. Sabina nigdje ne pripada. To nije jednostavna pozicija. Njena kompulsivnost i kockanje sigurno imaju veze sa svim što je preživjela, sa dubokom prazninom koju nikad i ničim nije mogla popuniti.
Iako je još u početnoj fazi, film već ima ozbiljnu podršku i regionalnu vidljivost. Tu je svakako i podrška programa fondacije Uniqa. Koliko Vam znači ta vidljivost, koja vuče i određena očekivanja od filma?
Uniqa je napravila jedan veoma važan korak i dala primjer kako korporacije mogu odigrati važnu ulogu u podršci umjetnosti i osviještenosti o značaju prisustva žena na toj sceni. Iako se čini drugačije, žene još uvijek predstavljaju manjinu i svako prepoznavanje, svaki podstrek je veoma značajan u toj borbi za vidljivost.
Ranije ste istakli da je rijetko vidjeti korporacije koje imaju senzibilitet za kulturu. Ima li senzibiliteta za kulturu među institucijama i donosiocima odluka, te kako zainteresovati društvo za kulturu i umjetnost?
Na žalost, u Bosni i Hercegovini je kultura zapuštena. Nema ozbiljne kulturne politike i strategije razvoja i to ostavlja posljedice. Rezultati koje smo do sada imali su čudesni kada pogledate koliko je malo bilo ulaganja. Sve trenutno vodeće kinematografije su godinama investirale u kulturu da bi ubirale plodove.
Film je regionalna koprodukcija. Koliko su one važne i neophodne kod nas?
Koprodukcije su jedini način da u ovim našim malim i prilično siromašnim državama pravimo filmove. Saradnja je nužnost, ali i prednost, jer na taj način naše priče postaju univerzalnije. Prisustvo autora/ki, glumaca/ica i članova ekipe iz različitih zemalja širi i obogaćuje sam sadržaj jednog filmskog djela, ali širi i krug potencijalne publike. Regionalna publika želi da gleda sadržaje koji je se tiču, u kojima može prepoznati sebe, svoje probleme, radosti i nadanja.
Put do ravnopravnosti je dug
Ljetos ste gostovali u Herceg Novom, na Filmskom festivalu u okviru kojeg ste govorili i na panelu o ženama u kinematografiji. Kakav je položaj žena u ovoj industriji?
Danas je položaj žena u kinematografiji malo bolji nego što je to bilo prije nekoliko decenija kada sam upisala Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Jedan od razloga je što je sa mojom generacijom više žena odlučilo da se bavi filmom na pozicijama rediteljki, producentkinja, scenaristkinja. To je učinilo da žene budu vidljivije, da se više pričaju filmske priče u kojima su glavni likovi kompleksni ženski karakteri. Promijenila se i atmosfera na setovima, jer su se ekipe, ali i publika navikli na prisustvo žena na odgovornim pozicijama. Takođe je svjesnost o određenim problemima poput zlostavljanja i diskriminacije porasla, što je ogromna i izuzetno važna stvar kako bi žene bile zaštićene i radile svoj posao u uslovima dostojnim čovjeka. Međutim, put je dug i daleko smo od toga da možemo reći da su problemi riješeni i da su žene u potpunosti ravnopravne.
Od praznog prostora do post-pameti
Jednom prilikom ste rekli da je situacija danas bolja nego kad ste počinjali. Možete li uporediti vrijeme tada i danas, šta su bile najveće prepreke i izazovi, šta se promijenilo u međuvremeni i šta je i dalje sistemski problem?
Mi smo se krajem devedesetih našli u praznom prostoru, što je predstavljalo izazov, ali i neku vrstu prednosti. Kao u vesternu, mogli smo taj novi svijet oblikovati, definisati iznova. To nije bilo lako, ali smo uspjeli da uspostavimo određeni temelj. Međutim, u međuvremenu su se desile sve katastrofe takozvane tranzicije i ono što se izgradilo, iznova se srušilo. Trenutno je cijeli svijet u raspadu i čini mi se da se sve lijepe stvari dešavaju uprkos, a ne zahvaljujući sistemima. Ipak, moglo bi se desiti da baš u ovim vremenima post-pameti nastanu neka od najljepših filmskih ostvarenja dvadeset prvog vijeka
Samo kroz ljubav se može prenijeti i znanje i kreirati ljepši svijet
Predajete režiju. Šta Vam je posebno važno da prenesete studentima i da li su današnje generacije studenata drugačije po pitanju interesovanja, tema koje ih okupiraju, u odnosu na ranije? Da li nešto posebno primjećujete?
Trudim se da studentima prenesem ljubav prema poslu, ali i ljubav prema životu. Samo kroz ljubav se može prenijeti znanje. Primjećujem da nove generacije vape za nekim novim temama. Siti su ratnih tema i posljedica rata. Nadam se da će imati priliku da kreiraju neki ljepši svijet i da o njemu govore u svojim filmovima i predstavama.
Bonus video:
