Ove godine obilježava se stotinu godina od prvog javnog prikazivanja televizije u Londonu. Elizabeta II poslala je prvi kraljevski imejl 1976. Sve su to značajne, ali naivne godišnjice u vremenu u kojem mi svjedočimo planovima za pripajanje teritorije suverene evropske države super sili sa drugog kontinenta, ratu usred Evrope, saveznicima koji raspoređuju trupe jedni protiv drugih i planiraju sankcije Velikom bratu i dojučerašnjem savezniku... Ipak, 2026. nosi jednu tišu, ali izuzetno važnu književnu godišnjicu: 85 godina od objavljivanja kratke priče “Vrt staza koje se račvaju” (1941) Horhea Luisa Borhesa.
Borhesova priča govori o slučaju, lavirintima i nemogućem romanu. Ts’ui Pen, predak pripovjedača, pokušava da napiše djelo sa hiljadama likova: roman koji bi bio, kako sam kaže, “ogromna igra pogađanja, parabola čija je tema vrijeme”. Za razliku od klasičnih romana, u kojima junak na raskršću mora da izabere jedan put, u Ts’ui Penovom romanu biraju se svi mogući putevi. Tako nastaje mreža paralelnih, razilazećih i ukrštajućih vremena - beskonačni vrt mogućnosti.
Često se kaže da Borhesova priča nagovještava hipotezu multiverzuma u kvantnoj fizici, koju je prvi predložio Hju Everet 1957, a potom je Brajs DeVit sedamdesetih popularizovao kao “interpretaciju mnogih svjetova” kvantne mehanike. U eseju iz 2005. godine, “Vrt razgranatih svjetova”, fizičar Alberto Roho ispituje tu tvrdnju. Da li su fizičari čitali Borhesa? Ili je Borhes čitao svemir?
Znači, decenijama nakon Borhesa, fizičari će govoriti o multiverzumu i “interpretaciji mnogih svjetova” u kvantnoj mehanici. Često se tvrdi da je Borhes to predvidio. Međutim, kako pokazuje duhovita istraga fizičara Alberta Roja, ni Brajs DeVit, jedan od popularizatora te teorije, nije znao za Borhesa, niti je sam Borhes tvrdio da razumije fiziku. “Znam samo kako radi barometar”, govorio je pisac, dodajući da su fizičari izuzetno maštoviti.
Ipak, pitanje ostaje: da li književnost ponekad zaista ide ispred nauke ili samo preciznije sagledava sadašnjost?
Veza između fikcije i stvarnosti ponekad je zapanjujuće jasna. H. Dž. Vels je još 1914. u romanu “Svijet oslobođen” opisao razornu moć atomskog oružja. Dvije decenije kasnije, fizičar Leo Silard, inspirisan tim romanom, formulisao je ideju nuklearne lančane reakcije. Kada je shvatio šta njegovo otkriće znači, priznao je da ga je obuzeo strah jer je, kako je rekao, “znao šta to znači, pošto je čitao Velsa”.
Budućnost je neistražena teritorija, prostor izvan mapa. To piscima daje izvjesnu imaginativnu slobodu: da stvaraju distopije, utopije, eksperimente i izmišljena društva.
Roman “Žena na ivici vremena” Mardž Pirs iz 1976. razmatra i utopijsku i distopijsku budućnost: mirnu seosku komunu nasuprot usijanoj hiperkapitalističkoj metropoli u kojoj bogati produžavaju životni vijek, dok se siromašni bore za opstanak. Sugestija romana jeste da se te budućnosti pojavljuju i nestaju u zavisnosti od događaja u sadašnjosti. Ili možda postoje samo u umu protagonistkinje. Romani Oktavije E. Batler “Parabola o sijaču” (1993) i “Parabola o talentima” (1998) smješteni su u postapokaliptičnu Kaliforniju. Još jednom se bogati ograđuju od distopije, zatvoreni u utvrđene zajednice. Klima je uništena; ljudi čeznu za “dobrim starim vremenima”. Zlokobni predsjednik zaklinje se da će “Ameriku ponovo učiniti velikom”, baš kao MAGA pokret. Taj osjećaj stvarnosti kao nečeg nevjerovatnog, gotovo metafikcionalnog, nagovještava našu sopstvenu ironično-distopijsku sadašnjost.
Ali uprkos takvim primjerima, književnost rijetko zamišlja budućnost kao svijet ispunjen ostvarenim utopijama. Naprotiv, veliki pisci gotovo po pravilu biraju distopiju, npr. oni koji su predvidjeli društvo nadzora: Zamjatinovo “Mi” (1920), Hakslijev “Vrli novi svijet” (1932), Orvelova ”1984” (1949) ne nude slike srećnih, stabilnih zajednica, već društva u kojima je sreća nametnuta, sloboda ukinuta, a individualnost svedena na grešku sistema. Ovi romani danas djeluju toliko zastrašujuće aktuelno u eri kapitalizma koji nadzire baš sve da se čini kao da su ih tehnološki gospodari današnjice koristili ne kao satirična upozorenja, već kao motivacione priručnike. U sva tri društva ideološka super-država zabranjuje svaki oblik privatnosti. Samoća se sumnjiči jer podstiče razmišljanje i moguću nezavisnost misli. Čak se i privatnost unutrašnjeg uma - gdje god je to moguće - narušava.
Nasljednik ovih romana je “Sluškinjina priča” Margaret Atvud iz 1985, još jedno proročansko štivo o masovnom nadzoru i kontroli ženskih tijela u reakcionarnom režimu. U međuvremenu, njena trilogija “MaddAdam” (“Oryx and Crake”, 2003; “Godina potopa”, 2009; MaddAdam, 2013) u prvi plan stavlja etičke dileme biogenetike, pandemija i monopolističkih korporacija.
Razlog za to nije samo u mračnim društveno-političko-ekonomskim prilikama modernog svijeta. Razlog je i u samoj prirodi ozbiljne književnosti. Visokokvalitetna umjetnost ne podnosi banalni optimizam i samodovoljno slavljenje materijalnog blagostanja. Njeni najdublji slojevi nastaju iz prikaza nesreća, onih koje pojedinci i čitava društva, često u slijepoj potrazi za vlastitom srećom, proizvode jedni drugima.
Zanimljivo je, međutim, da se istovremeno ne opraštamo tako lako od naučno-tehničko-tehnoloških utopija. Razlog je jednostavan: u tom domenu gotovo da nije bilo razočarenja. Naprotiv, bezbrojne tehnološke utopije su se ostvarile. Ljudi su maštali o letenju, o komunikaciji na daljinu, o računarima, o putovanju u svemir. Danas su te ideje dio svakodnevice, toliko normalizovane da su prestale da nas uzbuđuju. Utopije su se, tiho i bez ceremonije, ugasile, ne zato što su propale, već zato što su se ispunile.
Problem nastaje u trenutku kada se te ostvarene tehnološke utopije počnu pretvarati u distopije. Algoritamski nadzor, masovno prikupljanje podataka, prediktivna policija, digitalna kontrola ponašanja...sve su to realne, operativne verzije ideja koje su nekada postojale samo u književnosti. Metaverzum iz “Snow Crasha”, sajberspejs iz “Neuromancera”, “predzločin” iz Dikove priče “Manjinski izvještaj”, danas više nisu metafore.
Upravo Filip K. Dik nudi možda i najprecizniju sliku našeg vremena. U romanu “Da li androidi sanjaju električne ovce?” uvodi pojam kipl - beskorisne predmete i otpad koji se neumoljivo gomilaju i potiskuju sve što ima vrijednost. Danas je kipl digitalni: spam, notifikacije, algoritamski sadržaj bez značenja, AI otpad koji preplavljuje mreže i našu pažnju.
Zato se vraćamo osnovnom pitanju: da li su pisci zaista vidjeli budućnost? Kako je govorila Margaret Atvud, futuristička književnost nije proricanje, već dubinska analiza sadašnjosti. Pisci ne predviđaju, oni pažljivo posmatraju. A iz tog posmatranja, ponekad, nastaju zapanjujuće tačne slike svijeta koji dolazi.
U vremenu u kojem se distopije proglašavaju napretkom, možda je najradikalnija ideja upravo ona najjednostavnija: pronaći ravnotežu između kipla i onoga što zaista ima vrijednost.
Borba protiv kipla, izgleda, tek počinje.
H. Dž. Vels, reformista u svijetu bez iluzija
Da je danas živ, H. Dž. Vels bi vjerovatno i dalje pisao o budućnosti, ne zato što bi vjerovao u lake utopije, već zato što nikada nije odustao od ideje da se čovjek može popraviti, a svijet urediti.
Iako je započeo kao antropološki pesimista (Eloji i Morloci iz ‘Vremeplova’ i danas djeluju zastrašujuće aktuelno), Vels je tokom čitavog stvaralačkog života balansirao između nade i upozorenja. Njegove utopije i distopije imale su isti cilj: da izazovu čitaoca, da ga natjeraju na razmišljanje, da ga uznemire.
Možda bi danas bio skeptičan prema kosmičkim fantazijama o bijegu s prenaseljene Zemlje. Vels je, prije svega, vjerovao u odgovornost ovdje i sada. U tom smislu, ostaje ono što je oduvijek bio: reformista koji zna da svijet nije savršen, ali i dalje misli da vrijedi pokušati.
Bonus video:
