Ako se istinski posvetite nekom predjelu, on će vam nesebično otkriti mnoge tajne: tragove, puteve, vjekove, koji svjedoče o životu, milenijumima, onome što je čovjek radio, ostavljajući svjedočanstva o svom bitisanju, sebi i vremenima u kojima se ostvarivao (to na najbolji i najuvjerljiviji način opisao Lorens Darel u knjizi Duh mjesta). Svaki predio krije svoju knjigu, a ako je želite čitati, njene stranice će vam se otvarati i otkrivati. Doći će do poistovjećenja s predjelom i onim ko ga posvećenički čita. Za Miška Eraka se upravo to može reći: posvećenik koji se posvetio predjelima svoga rođenja, djetinjstva i odrastanja, Dalmaciji gdje su tragovi onih što su živjeli u njoj svuda prisutni u izobilju i raznovrsnosti. Njegov petnaestogodišnji posvećenički rad krunisan je sa dvije kapitalne knjige, koje su izazvale naučnu i širu i javnu pažnju. Riječ je o knjigama: Ilirski krugovi života u Plini, Gradu Ploče i Donjoj Neretvi i Kamena knjiga mrtvih - Stećci Grada Ploča. Radi se o dubinskom čitanju terena i komparativnom sagledavanju i vezama onoga što su ostavile civilazacije na prostorima kojima se autor bavi. One su bile motiv za ovaj razgovor, te prijateljstvo sa Petrom Gudeljom, na čiju mi je preporuku Erak svojevremeno poslao svoju prvu, a zatim i drugu knjigu. Objašnjavajući što ga je privuklo stećcima i Ilirima, Erak kaže:
Igra slučaja koja je rezultirala osobnim prosvjetljenjem. Do unazad petnaestak godina živio sam ugodan građanski život u Zagrebu u potpunosti posvećen obitelji i poslu. Ništa nije ukazivalo da bih se mogao baviti navedenim temama a osobito ne istraživanjem naše drevne prošlosti, pisanjem knjiga i organiziranjem konferencija. Formativne sam godine proveo u dolini donje Neretve kada su me roditelji, zbog poslovnih obveza, vrlo često slali “babama i didovima” koji su tada još uvijek živjeli u zaselcima pločanskog ruralnog zaleđa gdje su dječje igralište doslovno predstavljale prapovijesne gradine i gomile sa stećcima na njima. U trenutku odlaska na studij u Zagreb sve to sam zaboravio ili barem mislio da sam izbrisao iz sjećanja. Prilikom jednog uskršnjeg povratka u roditeljski dom u Pločama otac Ante me je zamolio da odem fotografirati mjesto zločina u pločanskom zaleđu gdje je 2. studenog 1943. godine 7. SS dobrovoljačka brdska divizija “Prinz Eugen” izvršila stravičan zločin pobivši tridesetak civila, uglavnom djece, žena i staraca. Taj dan je trebao biti ubijen i moj otac koji je, kao devetogodišnje dijete, zajedno sa ostalim suseljanima, bio već doveden pred streljački vod kada je nacistička akcija, iz nepoznatih razloga, prekinuta. Sedamdesetak godina nakon masakra potpuno nedužnih ljudi scena je još uvijek bila potresna s vidljivim tragovima zločina u obliku ostataka zapaljene dalmatinske kuće i razasutih grobova prekrivenih nabacanim kamenjem. Vodič, kojeg mi je dodijelio otac, u jednom me je trenutku upitao da li se želim popeti na obližnje brdo. Na moje protupitanje što se nalazi na vrhu toga brda lakonski je odgovorio: lijep pogled. Kako smo se penjali pažnju mi je zaokupio kameni popločani put do poravnatog vrha s kojeg sam “progledao” i odjedanput vidio sva mjesta svog djetinjstva koja su se međusobno ukrštavala. Konačno sam se vratio svojim korijenima povezujući sve podsvjesno i u trenu shvaćajući da se radi o planski izgrađenoj ilirskoj konstrukciji koja predstavlja sunce u pokretu ili svastiku.Tako je sve počelo...
Iliri, kao i stećci su zagonetke i uprkos brojnim napisanim naučnim i drugim knjigama ne prestaju da intrigiraju naučnike, pisce i znatiželjnike. Šta je podloga ovom izazovu? Činjenice ali i nešto skriveno, tajanstveno?
Na žalost, nema ničega tajanstvenog, samo političkog. U školi su me učili da su Slaveni krenuvši iza Karpata u 7. stoljeću stigli na naše prostore gdje su u narednom razdoblju formirali nekoliko srednjovjekovnih država. Također su me učili da su stećci srednjovjekovni i isključivo srednjovjekovni artefakti. Danas znam da su obje teze konstrukcije nastale u sklopu takozvane bečko-berlinske škole pod okriljem njemačkog nacionalističkog pokreta “Drang nach Osten” (Prodor na istok) u XIX stoljeću koja nam je nametnula navedene paradigme u cilju ovladavanja ovim prostorima. Teze o doseljavanju Slavena na naš povijesni prostor i srednjovjekovlju stećaka nastavljaju se održavati kroz suvremene procese gospodarskih i političkih interesa globalističkih elita. Suprotstavljanje takvim trendovima vidim kroz povratak iskonskim vrijednostima i jačanjem veza čovjeka i njegovog zavičaja kao prirodnog okruženja. Tek afirmacijom naših identiteta, prvenstveno ilirskog, postajemo kompetentni za preuzimanje globalnog identiteta i ostvarujemo preduvjete suživota lokalnog i globalnog, autohtonog i univerzalnog.
Da li su Iliri nestali narod?
Prvo je potrebno razjasniti činjenicu da su nam taj izraz nadjenuli Grci sredinom prvog tisućljeća prije Krista naišavši na prvo ilirsko pleme. Stoga radije govorim o ilirskim plemenima s atributima naroda kao što su u Donjoj Neretvi bili Autarijati, Ardijejci, Daorsi, Plereji, Manijci, Nesti a u kasnijoj fazi i Delmati. Naravno da su neka od navedenih plemena, prje svega Ardijejci i Autarijati, obitavali i na prostorima današnje Crne Gore. Činjenica je da su Iliri nestali kao narod ali je njihov genetski kod preživio. Naime, muška haplogrupa I2a1, kolokvijalno nazvana “dinarska ili ilirska” stara je preko 20.000 godina i jedino se može pronaći u Europi što je čini najstarijom i najeuropskijom haplogrupom. Na žalost ova nam je činjenica kroz povijest uvijek donosila i velike probleme kojima se nismo znali oduprijeti. Haplogrupa I2a1 ima najveću učestalost upravo na prostorima bivše nam države (BiH, Hrvatska, Crna Gora, Srbija) gdje frekvencije mjestimično prelaze 60 - 70% u uzorku ukupnog broja muškog stanovništva. To nam govori kako smo većinski autohton narod koji od niotkuda nije došao (niti je gdje išao) i kako su Iliri, koji su se kao narod formirali u posljednjem tisućljeću prije Krista, naši direktni preci, odnosno karika u razvoju naših naroda.
Ne možemo a da se ne prisjetimo simpozijuma Duhovna kultura Ilira koji je održan u Herceg Novom 1982. godine.
Akademija znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANU BIH) imala je običaj svakih desetak godina organizirati skupove posvećene Ilirima tako da su oni održavani u Sarajevu pod naslovom “Simpozijum o Ilirima u antičko doba” 1966. g. i u Mostaru pod nazivom “Utvrđena ilirska naselja” 1974. g. Skup u Mostaru je osobito poznat po istupu našeg proslavljenog ilirologa Aleksandra Stipčevića koji je povezao ilirski urbanizam i planimetriju sa simboličkim sustavom vrijednosti Ilira. Spomenuti simpozijum u Herceg Novom 1982. godine je, koliko ja znam, bila posljednja znanstvena konferencija o Ilirima u bivšoj nam državi. Kada pogledate sudionike toga skupa i obrađene teme vidjeti ćete da je tamo sudjelovao “creme de la creme” jugoslavenske znanosti. Od istraživača Glasinca Alojza Benca i Borivoja Čovića, preko već spomenutog Aleksandra Stipčevića do proslavljenih arheologa iz Dalmacije Duje Rendića - Miočevića i Marina Zaninovića. Oni su između 4. i 6. novembra 1982. godine nastupali s temama koje su danas malo kome u interesu a trebale bi biti. Jer znate, kad narod zaboravi svoju prošlost zapravo nema ni budućnosti ili će mu je krojiti netko drugi.
U Vašim knjigama mogu se naći i pjesme Petra Gudelja. Otkuda i zašto stihovi ovog velikog pjesnika? Da li su ilirski tražili lirske krugove?
Ne dijelim knjige na znanstvene i neznanstvene, mišljenja sam da je istina samo jedna i da joj je nužno pristupiti multidisciplinarno. Takav pristup mora uključivati i filozofe ali i pjesnike, kao što bi A. B. Šimić rekao, koji su uvijek bili “čuđenje u svijetu”. Na žalost, iz poznatih političkih razloga, relativno sam kasno otkrio opus najvećeg hrvatskog pjesnika Petra Gudelja. Nakon toga sam shvatio da je on već davno, u svojim pjesmama i prozama, napisao sve što ja tek pokušavam artikulirati kroz svoje akcije i knjige. Dovoljno je bilo samo pročitati njegove poeme kao “Vrč ilirske krvi u prsima”, “Prsten moje prababe”, “Čija je ovo zemlja”, “U kamenom krugu neba” ili “Kako ste me zidali”. Kako smo bliski i zavičajno i tematski obratio sam mu se direktno ali neortodoksno putem klasičnog pisma sa žigom i poštanskom markom moleći ga da mi dopusti objavljivanja pjesama u knjigama na što je on vrlo rado pristao. Njegov mašinom tiskani odgovor poslan poštom čuvam i danas u svojoj arhivi. Na taj su se način pokrenuli ili zatvorili “ilirski krugovi života” koji opetovano dolaze u svoje ishodište.
Bonus video:
