Itekako je dragocjeno zapažanje da su crnogorska narodna tradicija, običaji i navike zasnovani na prastarim obrascima ponašanja, po svoj prilici upražnjavani u drevno predhomerovsko vrijeme uz male modifikacije: Čini mi se da bi se za svako posebno svojstvo koje karakteriše Crnogorce mogla naći paralela među homerovskim junacima, zapisuje Kol. Slobodoumlje, borbenost, krvna osveta, viteški duh, proslavljanje junačkih djela, hrabrost i neustrašivost ovih odanih sinova Crne Gore isto toliko su svojstveni Crnogorcima kao i Ahejcima, a kao razna ahejska plemena i Crnogorci su vodili bezbroj bitaka za slobodu. Kol piše kada je Ahilu ubijen njegov najbolji prijatelj Patroklo nije mogao da se smiri dok ga nije osvetio, on Hektoru nije odrubio glavu ali je zadržavao njegovo tijelo u šatoru pa su ga jedva privoljeli da ga izruči starom Prijamu. Na sličan način o zadržavanju glava neprijatelja se između susjeda i Crnogoraca vode stalni pregovori kao između Ahila i Prijama: Upravo je vladika velikodušno rodbini ubijenog bega poslao odrubljenu tursku glavu.
Sličnost između grčkih plemena, Mirmidonaca i Ahejaca kod Homerovih ratničkih plemena i Crnogoraca, ogleda se u svetinji gostoprimstva, bratimljenju i uzajamnom zaklinjanju na vjernost između dvojice prijatelja, ali i krvnoj osveti, te položaju žene, kao i ponosnom nošenju svojeg oružja, pištolja i pušaka, jer ih Crnogorci, kao Homerovi junaci svoje štitove i koplja, uvijek nose sa sobom. Uopšte tip društvrenih odnosa preovlađujući u patrijarhalnoj kulturi domaćeg tla asocira na najstarije žitelje Grčke, homerovske Grke.
U komparativnoj analizi Kol podvlači sličnosti u ishrani, kozije i ovčije pečenje se na isti način sprema za trpezom, kao u Odisejeva vremena, a način razdiobe dobara prema starješinstvu kod posmatrača doprinosi utisku da se nalazi među Helenima. Takođe, nova uniforma koju je vladika naručio za svoje novouspostavljene perjanike, što po svom aristokratizmu i ljepoti liče na gardiste austrijskog cara, ima nešto od slika junaka sa kratkim kaputima sa široko lepršavim rukavima na bareljefima čuvenog sarkofaga iz Efesa u Ambraskoj zbirci austrijskog nadvojvode u Beču.
U strukturi vlasti, perjanici koje je Njegoš odredio iz najuglednijih porodica i dvanaest senatora čine sa vladikom na čelu vlast u Zemlji. Međutim, način ophođenja, komunikacija između pripadnika vlasti koja stanuje pod jednim krovom, sa vladikom je primjer osobene političke kulture u kojoj nema stroge hijerarhije niti potčinjavanja autoritetu upravljača. Sve to putopisca neizostavno upućuje na Odiseja i njegove pratioce, na Ahila i Menelaja i njegove drugove koji su bili istovremeno podanici i prijatelji, vladaru. Nema sumnje podanički mentalitet je bio stran autentičnoj strukturi moći koja se razvijala u Crnoj Gori, ravnopravnost u razgovoru i iznošenju slobodno svojih misli je zagarantovana jer se legitimiše na temaljnom idealu jednakosti, a pomovišu je i sami glavari, koji su kao stari homerovski narodni glavari, prilično prisni sa običnim svijetom, uspostavljanjem gotovo bratskog odnosa, kao prema sebi jednakim ljudima.
Naročito su inspirativne za razumijevanje političkog ponašanja Kolove opaske o vladičinom položaju i načinu upravljanja svojim sunarodnicima. U sobi za audijenciju sjedi na jednom izdvojenom divanu Njegoš dok nasuprot njemu sjede perjanici i senatori. Oni su grupisani i prijateljski nastrojeni kao dvorjani kralja Alkimeja kada je Odisej došao kod njega. Vladika bi povremeno uputio kome od prisutnih neka pitanja na koje je otvoreno i bez zazora uslijedio odgovor. Atmosfera je opuštena, prisutni slobodno izlaze ili ulaze, šetaju po sobi, zauzimaju pozicije koje im najviše odgovaraju, komešaju se i razgovaraju, igraju bilijar: Sve je to ukazivalo na veoma prisan odnos između podanika i gospodara kakav je postojao i kod homerovskih junaka, bilježi Kol.
U idealizovanoj - romantičarskoj predstavi autora, Crna Gora percepira kao mitska zemlja, njen arhont je zavrijedio da bude na najvišem mjestu na Parnasu kao pjesnik, pri tome odlično gađe iz dugačke puške u improvizovanu metu, što je demonstrirao na manastirskoj terasi, voli epsku poeziju i narodno pjevanje uz gusle koje svojom nostalgičnom melodijom, vuku slušaoca, u doba trojanskih junaka. Čak ni činjenica da je predvoditelj Crne Gore, Mitropolit, ne ometa pisca da upoređuje dva različita vremena, dvije različite kulture, dva različita naroda i dovodi ih u direktnu vezu. Upoređujući Njegoša i Agamemnona, ističe da ni Grk nije bio samo kralj nego i vrhovni sveštenik svoga naroda, kao što ni Odisej nije samo predvodio slavne bojeve nego je uvijek lično bogovima prinosio darove na žrtvu. Pri tome junaštvo Crnogoraca i starih Grka odlikuje se gotovo istim crtama. Hrabri junaci se slave, ali moraju biti i mudri i dobri govornici, i zato se u crnogorskim pjesmama javljaju pjevači poput rapsoda kod starih Grka.
Nesporno ništa kao kult junaštva ne vezuje u predstavi putopisca stare Grke i Crnogorce, a osim toga proslavljanje junaka čija se hrabrost slavi i prenosi na pokoljenja. Pored ovoga, te zajedničke crte utkane u duhovnu fizionomiju naroda pokazuju se u vještini baratanja riječima, oštroumnosti, dobroj retorici kako kod Grka tako i kod Crnogoraca. Ta izuzetna rječitost temelji se na prirodnim intelektualnim sposobnostima, dubokoj osjećajnosti i poletnom duhu jednako uvažavanom u ovim udaljenim svjetovima, a naročito dolazi do izraza kod narodnih pevača poput rapsoda u staroj Grčkoj: Crnogorski junaci ne preziru lukavstvo baš kao Ahejci koje kod Homera krasi epitet lukavi. A maštovite priče, izmišljene ili stvarne, kao ona o Trojanskom konju sveprisutne su u kolektivnom pamćenju. Četovanje i napadi na neprijatelje, koje uvijek predvode najbolji junaci, nalikuje na pohode grčkih plemena protiv njihovih susjeda, a priče o kradljivcu stoke Kasusu nisu nikakvi mitovi već prije svega kazivanje o zbivanjima koja se hiljadu puta ponavljaju, a sačinjena su po prastarom obrascu i uzoru.
U stvari Johan Kol ima plemenitu namjeru da pokaže zašto evropske zemlje ne treba da potcjenjuju Crnogorce i smatraju ih neciviliziovanim varvarima, i da se prema njima ne treba odnositi sa nipodaštavanjem. Sam vladika je najotmeniji čovjek i najotmeniji rapsod, i u tom smislu najsjajniji izdanak svoje zemlje. U tu svrhu dobronamjerno preporučuje da engleski klasicistčki vajar Džon Flaksman, koji je uradio ilustracije uz Homerove epove, kao i drugi umjetnici ne bi trebali da propuste priliku da se parobrodom upute do Kotora, pa onda Cetinja gdje bi više naučili o helenskom dobu nego iz višemjesečnih studiranja u prašnjavim kabinetima. Kol smatra da je crnogorsko tlo izvor znanja o minuloj civilizaciji, bogatstvo sačuvano od prolaznosti vjekova što kad je posmatramo mora evocitati uspomene i voditi nas neslućenim dubinama ljudske istorije. On smatra da bi se studija o životu i običajima Crnogoraca njegovog vremena, te razumijevanjem epoha narodne poezije moralo dolaziti prirodno do boljeg razumijevanja Homerovih djela. Mada on ne pravi takvo poređenje, logično slijedi da Crnogorka vjerno prati kao Andromaha svog voljenog Hektora, ili kao Penelopa čeka svog hrabrog supruga kao Odiseja. Dakako primjećuje se sličan poetski zanos, patetičnost i pretjerivanja, jer sve je tako uzvišeno i plemenito, div-junaci, čarobne djevojke, herojsko pregnuće što bi kao informaciju, po Kolovom mišljenju, mogli da dobijemo neposredno ukoliko izučavamo empirijski svakodnevni život Crnogoraca. To bi mogli da posmatramo iz neposredne blizine, to bi moglo stranca da prebaci u Homerovo vrijeme davnih i lijepih junaka Grčke, velikodušnih i hrabrih kraljeva, da zamišlja postojanje velelepnih palata i raskošnog života čega u Crnoj Gori nema. Pošto se za grčke junake pronašlo jedno objektivno mjerilo, sadržano u modelu življenja koji se stoljećima čuva u Crnoj Gori, to bi Evropljane moglo da opomene u pogledu njihovih predrasuda, a vrati na put dubokog poštovanja Crnogoraca, kod kojih se može pronaći mnogo toga što izaziva divljenje.
Zanimanje za Crnu Goru, pisac zaokružuje informacijama o njenoj borbenoj spremnosti za otpor neprijatelju, mada nije riječ o postojanju regularnih i uvježbanih trupa. Crnogorac je potencijalno dobar vojnik, čak i desetogodišnji dječak se istakao u jednom boju, a pominje se da se oružja latila i jedna djevojka koja se lavovski borila sa Turcima, i od tada kao i svi muškarci sa sobom nosi oružje. Vladika, iako nije manje hrabar od ostalih Crnogoraca rijetko kada preduzima zapovjedništvo u borbama, budući da mu je više stalo da radi na unutrašnjoj izgradnji institucija, i organizaciji državnog aparata. Njegova politička uloga je ogromna, upliv u narod veliki, poštovanje nesumnjivo što sve čini da se njegov glas čuje, a odluke dosljedno sprovode. Da bi se izbjegla krvna osveta perjanici, njih tridesetak, pucaju u osuđenika na smrt istovremeno, kako bi se preduprijedila eventualna osveta rođaka pogubljenih.
Što se tiče sankcija za prestupnike - batinjanje prema kojem se Crnogorci odnose sa prezirom, je isključeno, takođe oni nevoljno dopuštaju da budu zatvoreni, veća kazna od mjesec dana im teško pada, pa im tri godine kazne dođe kao smrtna kazna, novčane kazne su uobičajene, dok ako se radi o teškim zločincima, ovim prestupnicima se spaljuje kuća. Kao posebnu dragocjenost iz svoje riznice vladika je pokazao jedan kovčežić sa novcem iz Duklje, i jedan mali krst za koji se vjeruje da potiče od velikog srpskog cara Stefana i u Biljardu je dospio iz jednog srpskog manastira, zapisuje Kol.
Crnogorci su prema viđenju putopisca, u ophođenju prilično ljubazan narod, pa su i u neodmjerenim izjavama o drugima krajnje obazrivi. Ako bi mu se reklo da je lažov, onda bi moglo doći do sukoba i oštrih riječi, takođe ne podnose grdnje i psovke, za njih predstavlja tešku uvredu ako ih neko udari štapom, ili čibukom, što dovodi do fizičkog obračuna.
Kol zapaža još zanimljivih detalja, njegovi domaćini su zanatsko umijeće prikazali donijevši jednu lijepu vladičansku odoru raspostrli je na bilijarski sto, skrojena je na Cetinju, od najfinijeg crvenog štofa sa finim zlatnim vezovima i izvezenim ukrasima, te se može smatrati pravim umjetničkim radom. Kada je u posjetu došao saksonski kralj, vladika je na rijedak način ugostio visokog posjetioca, naložio je da se pohvalna pjesma koju je ispjevao njemu u čast odštampa u njegovoj manastirskoj štampariji.
Uspomene na večernje cetinjske razgovore, Kol završava žaljenjem što nije uspio da napravi katalog knjiga u Biblioteci ovog značajnog čovjeka koji vlada Crnom Gorom. Njegoš govori i piše francuski i ruski, razumije italijanski i njemački, otuda je putopisac vidio u Biblioteci nekoliko gramatika živih jezika, a u razgovoru uživo saznao da se vladika intenzivno bavi pisanjem poezije. Pod njegovim okriljem izlazi poznati almanah Grlica sa zanimljivim člancima i prikazima, dok se veliki pjesnik u tom času spemao za pjesničku obradu slučaja Šćepana Malog i njegove vladarske ere u Crnoj Gori. Kao čovjek djela i riječi, mača i briljantnog pera, Njegoš je, između ostalog posvećen patriotskim temama, a njegovo rodoljubivo osjećanje prema svom otačestvu, nalazi oduška u besprekornoj poeziji, dok o autentičnosti njegovog pjesničkog talenta svjedoče njegovi stihovi prožeti istorijskim temama i mitovima.
Sve u svemu ovaj daroviti njemački putopisac, bez obzira što njegovi sudovi o Crnoj Gori nisu nastali na temelju višegodišnjeg naučnog proučavanja, ipak je ostavio čitav niz opservacija do kojih je došao u neposrednom kontaktu sa Crnom Gorom i njenim stanovnicima. On analizira zemlju kojom vlada pjesnik sličan Homerovom geniju, prostorima u kojima dominiraju crne planine, naseljene, iako ne božanstvima kao na Olimpu, ono ipak magijskim pojavama o kojima se ispredaju bajke i skaske, važne za kolektivno mnjenje naroda.
Kol izvještava, ne bez primjetne sjete i empatije prema sudbini jednog izuzetnog čovjeka, evropejskih shvatanja, koji predvodi jedan zaostali narod, želeći da ga emancipuje i uredi po standardima visoko razvijenih država. Njegova istinska simpatija prema ovom obrazovanom vladiki, među neobrazovanim narodom je evidentna. Zanimljiv je njegov stav da je njegov položaj izuzetno protivrječan i da se ne da uporediti ni sa jednim drugim čovjekom. To osjećanje usamljenosti i sam Njegoš je duboko osjećao kao slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikoga, pustinjak cetinjski, njegova samoća je bila tragičnija od našeg uobičajenog smisla za razumijevanje tragičnog. Sve je kod Njegoša u kontrastu: On je pisac koji snagom rasuđivanja nadmašuje mnoge naše pisce, a uz to je državnik i crkveni pastir koji zapovijeda vojskom od 20.000 naoružanih ljudi, on je čovjek koji je prijemčiv za sve što je lijepo, a pri tome je kaluđer i isposnik, on je mlad i lijep, on čezne za porodicom i domaćim životom, a uglavnom je okružen samo svojim perjanicima.
Ne treba zanemariti ni ovu ličnu - osjećajnu crtu u Kolovom izvještaju o Njegošu, tim prije značajniju jer dolazi od pogleda iz blizine, na ovu izuzetnu figuru ključnu za oblikovanje kulturne ideje Crne Gore. On govori sa tonom saosjećajne tuge za obrazovanog pjesnika i vladiku, u skučenom prostoru cetinjskog vidokruga koji je primoran da se bori sa velikim nedaćama i izazovima. Sudeći po svemu Njegoš je bio u paradoksu, iznutra i spolja: Za njega bi možda kao podesniji jedan veliki grad u kojem cvetaju sve umjetnosti i u kojem postoje bogate biblioteke, ali sudbina ga je prikovala kao Prometeja za jednu negostoljubivu stijenu i on uz velike napore uspijeva sebi da pribavi nešto duhovne hrane. Njegoševa sudbina je prometejska. Okovan je teškim bremenom vladanja, i smrtno bolestan, što je već postala tema brojnih, spekulacija u njegovom okruženju, primoran da živi kao homine civilie parmi demibarbares (civilizovan čovjek među poluvarvarima), kako je i sam zapisao u spomenar jedne dame. Ovaj contrebande (uljez) među kneževima Evrope, tuga koju je uočavao putopisac, je ona vrsta dubinske melanholije, svojstvena mediteranskim prirodama i njihovom metafizičkom osjećaju života. Pred svim okolnostima koje su otežavale njegov položaj kao vladar zemlje na mjestu gdje se prelamaju interesi tri najveće carevine, od kojih ga nijedna nije priznala za zakonitog vladara onemogućavan na svim poljima da uvede evropsko državno i nacionalno pravo, Njegoš, u predstavi njegovog sagovornika odista se prikazivao kao contrebande što je izazivalo njegovu simpatiju prema tragičnom pjesniku, koji onu ljudsku i državničku dramu podnosi sa dostojanstvom koje priliči aristokratama duha.
(Kraj naredne subote)
Bonus video:
