Sin Božji je mrtav što se mora vjerovati jer je apsurdno. I sahranjen on ponovo usta što je sigurno jer je nemoguće”. Ova misao ranohrišćanskog teologa Tertulijana iz djela De Carne Christi (O Hristovom tijelu) a koja proizlazi iz konteksta Credo quia absurdum (Vjerujem jer je apsurdno) nadilazi racionalno, logičko rasuđivanje da bi se apostrofirale misterije vjere kao što su utjelovljenje i uskrsnuće. Odjelotvorenje teološke misli o potvrdi uskrslog Hristovog tijela, po mom mišljenju, nigdje u umjetnosti nije tako sugestivno izraženo kao što je na slici Tomino nevjerovanje talijanskog baroknog slikara Mikelanđela Merizija zvanog Karavađo. Da je ustajanje iz groba “sigurno” zato što je “nemoguće”, ne samo što nadilazi praktičnost racionalne misli nego se paradoksalno upravo kroz tu racionalnost potvrđuje. Hrist nije metafizički entitet, duh koji se priviđa ili djeluje neprimjetno. On je riječ koja je postala tijelom. Otjelovljeni Bogočovjek. U Jevanđelju po Ivanu taj utjelovljeni Logos izreći će ključe riječi nevjernom apostolu: “Pruži prst svoj ovamo... Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik”. Na te će riječi Toma odgovoriti “Gospodin moj i Bog moj”. Ovaj će gest rezultirati takvim iskustvom trenutačno doživljene i proživljene neposredne stvarnosti da je inicirao unutarnju preobrazbu, potpunu metanoju u duhu i svijesti sumnjičavog apostola.
Rana na boku iz koje je “potekla krv i voda” kad je rimski vojnik Longin kopljem probo s desne strane Hristov toraks jest rana koja nije zacijelila. Na obnovljenom tijelu u sjaju uskrsne slave Hristove rane ostaju otvorene. Karavađova slika pokazuje taj istovremeno realističan, sugestivan i mistično uzbudljiv način na koji apostol provjerava stvarnost učiteljeve tjelesnosti. Sveti se korpus dobrovoljno predaje provjeri sumnjivca. Kontroverzni umjetnik “divlje i plahovite naravi”, koji je uz slikarsku četkicu spretno rukovao mačem (u svom burnom i kratkom životu imao je na duši jedno ubistvo), s dirljivom je snagom doživljaja izrazio ovaj novozavjetni motiv. Slikarev smisao za dramatičnost radnje koju prikazuje, njegov “rediteljski” postupak baroknog senzibiliteta, akcentira na slici onaj momenat u kojem se događa kulminacija radnje, onaj presudni pokret ruke, čin kada se apostolov kažiprst gotovo do polovine uvlači u Hristovu ranu. Majstor dramaturgije besprijekorno komponira naslikanu scenu. Umjetničko djelo postaje vizuelna teologija. Ono što na slici čini posebno važan detalj jest način na koji su komponirane glave likova koje promatramo. U odnosu na tamnu pozadinu slike Hristova glava i glave apostola sugeriraju formu krsta, simbola koji ih je označio u životu kao i ovdje na slici. Svi su pogledi protagonista usmjereni na Tomin kažiprst koji se upravo uvlači u ranu. Intenzivna koncentracija na ovu radnju izražena je u licima druga dva apostola, koji su za razliku od Tome “uvečer, prvog dana u sedmici” s ostalim učenicima vidjeli uskrslog Mesiju koji im se, pokazujući rane na rukama i boku, obratio riječima “Mir vama”. Otvorene rane su identitet Hristove žrtve i dokaz da uskrsnuće ne znači stvaranje novog tijela, nego preobraženje istog korpusa koji je stradao na raspeću. Sad dvojica apostola ponovo svjedoče stvarnom Spasiteljevom prisustvu. Stiče se dojam kako i ovom prilikom žele još jednom potvrditi sopstvenu vjeru. Rana postaje mistično mjesto svetog tijela, postaje “mjesto novog rođenja, novog čovječanstva” kako je označava teološka misao.
Tomino uvlačenje prsta u Hristovu ranu po Augustinovom učenju jest plodotvorni rezultat sumnje koja je pomogla vjeri budućih hrišćana, i dokazala “realnost uskrsnuća”. Upravo je ta realnost slikarskim postupkom talijanskog majstora, njegovim baroknim “naturalizmom”, dobila na uvjerljivosti što kod promatrača slike izaziva neugodan osjećaj bola. Karavađov slikarski senzibilitet za surovost, ali surovost kojoj nije svojstvena vulgarnost izraza, posebno je istaknuta dojmljivim načinom prikazivanja kojim se povećava intenzitet doživljaja radnje na slici. Hrist je nevjernom apostolu upravo otkrio prsni koš pridržavajući desnom rukom rub svoje svijetle haljine. Napetost kože na rasjeklini pojačana je prodorom prsta u ranu. Osvijetljena je svjetlošću koja intenzivno akcentira put Mesijinog uskrslog tijela. Smisao tog osvjetljenja nije samo u funkciji karavađovskog slikarskog chiaroscuro efekta kojim se dobiva živa dramatičnost prizora, već je simbolički dokaz uskrslog živog korpusa.
Realnost rane i njena biološka stvarnost postala je mistička zbilja u kojoj se karnalno preobražava u sakralno. Izraz Tominog lica, s čelom nabranih bora, manje izgleda ispitivački. Više je prožeto čudom koje upravo apostol doživljava kroz taktilni osjećaj živog mesa. Toma Akvinski je isticao kako rane na Hristovom uskrslom tijelu potvrđuju da je Isus isti onaj Bogočovjek koji je umro na krstu Golgote. Kreativna Karavađova imaginacija unosi u kompoziciju još jedan detalj posebne simboličke važnosti. Hrist je svoju lijevu ruku položio na Tominu desnicu. Tim pokretom ne namjerava zaustaviti apostolovu namjeru već mu želi pomoći da još dublje uvuče kažiprst u ranu. To prodiranje apostolovog prsta kao nevjernog učenika, to provjeravanje Spasiteljevog korpusa, dobija posebnu mističnu dimenziju. Kao da se prstom plodotvorne sumnje također simbolično dolazi do onog početka, do postanja u vrijeme Božje kreacije kada je stvorena pramajka Eva od rebra iz Adamovog boka. Tako se mistični krug zatvara dolaskom drugog Adama, Isusa Hrista.
Spasiteljevo lice u Karavađovoj slici je u sjeni. Pogled mu je usmjeren na ranu i Tomin kažiprst. U toj se gesti potvrđuje veličina Bogočovjeka. Hrist ne nudi dokaz svoje obnovljene tjelesnosti na način superiornog pobjednika nad smrću. Isus gotovo skrušenom samilošću pomaže svom učeniku da provjeri sumnju, da je eliminira istinom, da nevjeru odagna vjerom. Karavađov način slikanja, za razliku od drugih umjetnika, izrazio je kroz svoj slikarski prosede dojmljivu stvarnost svetog događaja. Dok su slikari renesanse slikali Hrista i apostole u maniri idealiziranih figura odjevenih u finu stiliziranu odjeću što je davalo uzvišenost i atraktivnu rafiniranu ljepotu daleku od stvarnog života, Karavađov Hrist i njegovi učenici su prikazani kao obični, skromno odjeveni ljudi. Uskrsnuće nije duhovna vizija nego stvarno uskrslo tijelo. Barokni naturalizam grešnog talijanskog majstora za mnoge je bio provokativan jer je svetost događaja interpretirana u banalnosti prizora lišenog uljepšavanja i sublimne umjetničke zanesenosti. Naslikani prizor “Tominog nevjerovanja” stvaran je svom svojom uvjerljivošću kao što je stvarna iskrena dubina vjere onih koji su propovijedali Spasiteljev nauk. Kad se tema slike iz sakralne projicira u svjetovnu domenu umjetnosti nevjerni apostol koji stoji pred Hristom kao Istinom postaje metafora umjetnika. Umjetnik stavlja prst u ranu stvarnosti. Svijest da svijet postoji izaziva želju da se u njega prodre. Kroz stvaralaštvo umjetnik otkriva složene dimenzije te stvarnosti transponirajući je u imaginarni svijet svevremene umjetnosti.
Bonus video:
