Književnost najvažnije granice prelazi hrabrošću i autentičnošću

Jubilarno, deseto izdanje regionalnog književnog festivala LiTeritorija, u organizaciji KIC-a „Budo Tomović“, otvoreno je sinoć razgovorom sa piscima i autorskim čitanjima, potvrđujući još jednom status jednog od najznačajnijih književnih događaja u regionu.

U programu otvaranja učestvovali su pisci Zvonko Karanović, Šejla Šehabović i Stefan Bošković, dok je razgovor moderirao književni kritičar Vladimir Arsenić.

Otvarajući festival, urednica književnog programa KIC-a Valentina Knežević podsjetila je da je LiTeritorija tokom protekle decenije izrasla u važnu književnu platformu koja povezuje autore i čitaoce iz regiona, otvarajući prostor za razgovore o književnosti, društvu i savremenom trenutku.

Govoreći o ovogodišnjoj temi festivala – „Izvan granica“ – Knežević je istakla da književnost po svojoj prirodi prevazilazi jezičke, generacijske, teritorijalne, ali i unutrašnje granice pojedinca. Kako je naglasila, ovogodišnji program otvara pitanja slobode stvaranja, novih književnih formi i odnosa književnosti prema savremenim tehnologijama. Zahvalila je partnerima, saradnicima i publici na podršci koju festival kontinuirano uživa već deset godina.

Jedan od centralnih motiva večeri bilo je pitanje granica – onih stvarnih, društvenih, ali i ličnih – i načina na koje ih umjetnost prevazilazi.

Pisac, scenarista i dramaturg Stefan Bošković kazao je da ga danas više ne inspirišu konkretne teme koliko preispitivanje vremena i prostora u kojem umjetnost nastaje. Posebno je istakao značaj prostora kao jednog od ključnih elemenata stvaralačkog procesa, dok mu rad u različitim umjetničkim formama omogućava kreativnu ravnotežu.

„Proza je za mene najintimniji izraz, ali sva moja djela, bez obzira na formu, proizlaze iz ličnog iskustva i pokušaja razumijevanja svijeta“, poručio je Bošković, dodajući da upravo preplitanje književnog, pozorišnog i filmskog stvaranja otvara nove perspektive i podstiče kreativnost.

Govoreći o granicama koje umjetnike najviše izazivaju da ih prevaziđu, književnica Šejla Šehabović ukazala je na društvene okolnosti, privilegije i pristup resursima, naročito u manjim sredinama. Ipak, smatra da su najveće prepreke često one koje autori sami sebi postavljaju.

„Umjetnost zahtijeva prostor za pokušaje, greške i istraživanje“, kazala je Šehabović, ocjenjujući da se granice najlakše pomjeraju onda kada autor sebi dopusti da postavi jednostavno pitanje – „Zašto da ne?“

Sličan stav iznio je i Zvonko Karanović, koji je naglasio da je ključ stvaralaštva u hrabrosti da se slijedi ideja čak i onda kada djeluje neostvarivo. Kao primjer naveo je osnivanje izdavačke kuće posvećene isključivo poeziji, uprkos skepticizmu okoline i uvjerenju da takav projekat nema tržišnu budućnost.

Prema njegovim riječima, granice se pomjeraju proaktivnim odnosom prema stvaranju i spremnošću da se preuzme inicijativa, umjesto čekanja na prilike ili priznanja. Upravo najambicioznije ideje, smatra on, imaju potencijal da okupe ljude i pokrenu promjene u kulturnom prostoru.

Razgovor je otvorio i pitanje autentičnosti u vremenu kada književnost funkcioniše pod pritiskom tržišta, nagrada i očekivanja publike. Bošković je ocijenio da potpuna nezavisnost autora gotovo nikada nije moguća, ali da je autentičnost ono što određuje vrijednost književnog djela.

Kako je naveo, savremena književnost danas se suočava sa izazovom svijeta koji se mijenja brže nego ikada, pa najveće granice više nisu državne, jezičke ili identitetske, već granice pažnje u vremenu prezasićenom informacijama. Uprkos tome, upravo dosljednost vlastitoj viziji vidi kao najbolji način da umjetnost ostane relevantna i ostavi trajan trag.

Na temu književnosti u digitalnom dobu osvrnula se i Šehabović, ukazujući na paradokse vremena u kojem fizički tragovi književnog stvaranja i neposredan odnos prema tekstu sve više ustupaju mjesto digitalnim formatima. Prema njenim riječima, tehnološke promjene istovremeno su proširile i dodatno zakomplikovale odnos književnosti i publike.

U vremenu skraćene pažnje i ubrzane komunikacije, smatra ona, sve je teže predvidjeti kome se književnost obraća, zbog čega prilagođavanje najširem krugu čitalaca često nema mnogo smisla. Upravo zato savremena književnost mora neprestano preispitivati svoje granice i tražiti nove načine povezivanja sa publikom.

Govoreći o čitalačkim navikama i književnim zajednicama, Karanović je istakao značaj čitalačkih klubova i radionica kreativnog pisanja, ocjenjujući da književnost posljednjih godina ponovo dobija na popularnosti.

Kako je kazao, radionice prije svega predstavljaju prostor podrške ljudima koji osjećaju potrebu za kreativnim izražavanjem, dok čitalački klubovi doprinose stvaranju novih književnih zajednica. Uprkos izazovima digitalnog doba i sve kraćoj pažnji publike, književnost, smatra Karanović, ostaje važan prostor za razumijevanje sebe i svijeta.

„Za stvaranje su najvažniji hrabrost, posvećenost i vjera u ono što radimo“, poručio je, dodajući da autori ne bi trebalo da budu opterećeni spoljnim okolnostima i očekivanjima, već da uživaju u samom procesu stvaranja.

Drugi dio večeri obilježio je poetsko-muzički performans „Četiri godišnja (ne)mira“ Sofije Drakulović. Kroz četiri tematska ciklusa, uz minimalističke gitarske dionice i ambijentalne slojeve klavijature, performans je istraživao unutrašnji svijet mladosti i različite faze emotivnog i egzistencijalnog sazrijevanja.

Publika je tako, nakon razgovora o književnosti i granicama stvaranja, dobila priliku da doživi umjetničku priču koja je istovremeno bila duhovita, ironična i introspektivna, čime je na upečatljiv način zaokruženo prvo festivalsko veče jubilarnog izdanja LiTeritorije.