Slika - jedini iskonski dodir sa svijetom: O knjizi "Dejvid Herbert Lorens o slikarstvu"

“Dejvid Herbert Lorens o slikarstvu”, prir. i prev. Milovan Novaković, Atelje A22, Cetinje 2024)

Dejvida Herberta Lorensa ponajbolje znamo kao romanopisca, pjesnika i esejistu sa filozofskim zaleđem, malo manje kao slikara, a ponajmanje kao teoretičara ili istoričara umjetnosti. Dobro nam je poznato njegovo književno stvaralaštvo koje je svojevremeno izazvalo brojne potrese i sablažnjenost kod publike i kritike, bilo predmet žestoke cenzure koja je njegovu pisanu riječ dovodila do neprepoznatljivosti i nečitljivosti. Opscenost za koju je optuživan proizvela je, međutim, neočekivano interesovanje za njegovu prozu i poeziju koje se, iz takozvane puritanske Engleske čije su elite smatrale da njegovo djelo treba zabraniti jer izvrgava ruglu cjelokupni moral i na pozornicu stavlja ono o čemu se ne smije zboriti - između ostalog, žensku seksualnost, proširilo na čitav svijet, te je Dejvid Herbert Lorens danas neizostavno ime kada slovimo o modernizmu.

Lorensovo pero domašivalo je različite žanrove, potpisuje brojne priče, pjesme, eseje, romane, putopise, filozofske studije i psihološke pripovjetke u kojima razmatra problematiku ljudskih odnosa, nagona, uticaj tehnološkog progresa na tadašnje društvo itd. Učiteljski poziv zamijenio je literarnim napisavši i objavivši svoj prvi roman Bijeli paun, 1911. godine. Drugi roman, Sinovi i ljubavnici, svojevrsna je autobiografija, koja takođe prodire u tematiku psihologije, kroz problematizovanje Edipovog kompleksa. Šira publika ga zna po romanu Ljubavnik lejdi Četerli koji je u cjelini, tj. u izvornoj verziji objavljen tek tri decenije nakon njegove smrti. Upravo je ovo djelo izazvalo hajku na Lorensa, sveopštu cenzuru, njegovo dospijevanje na sud, zbog eksplicitnih prikaza seksualnih odnosa koje su dušebrižnici njegovog vremena smatrali zgražavajućim i nedopustivim. Lorensovo vješto, slikarsko oko osvjedočuje se u priči Moderni ljubavnik, gdje pisac iznosi maestralne opise prirode. Slijede mnogi drugi značajni spisi, blagodareći kojima ovaj autor (p)ostaje dio niza besmrtnika u istoriji književnosti. Dvije godine nakon što je preminuo od tuberkuloze, objavljen je Izbor Lorensovih pisama, iz kojih doznajemo detalje o njegovom nestalnom, nomadskom životu, odnosu sa ljudima i viđenju svijeta. S pravom mu, uz slavne sunarodnike, Virdžiniju Vulf i Džejmsa Džojsa, pripada mjesto jednog od najznačajnijih engleskih modernističkih pisaca.

Lorensova književnost pristizala je, polako ali sigurno, i pod okrilje našeg jezika, dok je prevođenje njegovih filozofskih studija, kao i ogleda o književnosti i umjetnosti, bilo u drugom planu i kaskalo za njegovom proznom i poetskom riječju. Međutim, u Crnoj Gori su se u proteklom periodu zbila dva značajna poduhvata, koja su dovela i napokon približila Lorensa u ulozi koja je nesumnjivo jednake širine kao i njegova književna - Lorensa kao komentatora i tumača književnosti i slikarstva. Godine 2018. objavljene su Lorensove Studije iz klasične američke književnosti, a 2024. izbor njegovih tekstova o slikarstvu, iza kojeg je stala cetinjska izdavačka kuća Atelje A22. Knjiga obuhvata sedam reprezentativnih Lorensovih studija o slikarstvu, napisanih između 1914. i 1929. godine. Ovaj priređivačko-prevodilački poduhvat nije samo obznanjivanje manje poznatih ili zanemarenih aspekata Lorensovog mislilaštva, već svojevrsno produbljivanje istog, ali i poziv publici da se udubi u sasvim nove, drukčije dimenzije razumijevanja i doživljavanja umjetnosti.

Vatra intuicije

Lorens je svoje vrijeme smatrao isuviše svjesnim: tačnije, vjerovao je da se previše zna, a premalo osjeća. U kontekstu likovne umjetnosti, zamjerao je modernim umjetničkim teorijama koje utiču na umjetnikovu dušu i sprječavaju nastanak istinskih slika. One na neki način svojim uzusima hlade stvaraočevu maštu i remete mu intuiciju. Jedino mrvica mašte koja je umakla teoriji može spasiti sliku: “Teoretiši, teoretiši koliko te volja - ali kad počneš slikati, sklopi svoje teorijske oči i instinktom i intuicijom upri”. Čak je nevažno da li umjetnik posjeduje “školsku” tehniku, je li obrazovan u slikarstvu: na slici se mora vidjeti životni žar koji predstavlja ljepotu. Slika mora imati život, a to znači uzbuđenje, zadovoljstvo i zanos vizuelnog otkrića. Bez toga, uzaludni su sav trud, kvantitet i znalački potezi. Majstorija prebiva u rasplamsavanju vatre. Da bi to postigao, umjetnik mora biti čistog duha - što u Lorensovom idiomu znači da ima kapacitet da stvori živu sliku. A živa slika, poput međuljudskih odnosa, nije moguća bez fizičke, tjelesno-krvne iskre.

Prema Lorensovom mišljenju, u trenutku kad se osjećanje fizičkog srodstva zamijenilo idealnim, društvenim ili političkim jedinstvom, došlo je do propasti intuitivne svijesti, odnosno živčanosti čovječanstva. Ljudi se plaše intuicije i instinkata, potiskuju ih, dodjeljujući previše mjesta razumu: “Razum je donekle bio veliki šok plodotvornom sopstvu. Sada jedni druge poznajemo isključivo kao idealne ili društvene ili političke entitete, bestjelesne, beskrvne i hladne… Intuitivno smo jedni za druge mrtvi, potpuno smo sleđeni”. Jedino blagodareći intuiciji, čovjek može biti stvarno svjestan drugog čovjeka i materijalnog svijeta, ali ne samo to: samo kretnja intuicije može proizvesti slike magične svijesti koje se nazivaju umjetnošću. Jedan od slikara koji se pokušao oduprijeti tiraniji uma, utamničenoj mentalnoj svijesti bio je Pol Sezan. Ovaj slavni slikar želio je da izrazi postojanje materije, htio je da bude plotski čovjek, da učini umjetnički opipljivim postojanje tijela, da spoznaje svijet intuicijom i instinktom, a ne samo umom i duhom. U tome nije uspio, uprkos četrdesetogodišnjoj mukotrpnoj borbi, primijetiće Lorens. Vazda su se mentalni koncepti gurali u prvi plan, osujećujući slikarevu želju da stvara shodno intuiciji. To Lorensa navodi na opšti zaključak da su svi ljudi jedni drugima utvare i sjenke, apstraktne ideje, nedostupne stvarnosti. Ne žive u čvrstom tijelu, mrtvi su, obavijeni mrtvačkim pokrovom apstrakcije. Ali, to nije konačna riječ. Uprkos opakim dijagnozama i konstantnom ponavljanju istih, Lorens nudi štošta ljekovito. Pokušajmo staviti njegov vizir. Osvrćući se na tri sržna motiva ove knjige, koja autor sugestivno i u svom prepoznatljivom energičnom, žustrom stilu nameće pažnji, pokušaćemo nagovoriti na čitanje.

Susticanje muškog i ženskog

Prvi motiv oličen je u ženskom i muškom principu, njihovom međusobnom uticaju koji proizvodi sve što znamo i što jeste u ovome životu; taj uticaj je, za Lorensa, “prvi iskaz na licu zemlje”. U filozofiji, a i van nje, muško i žensko se obično predstavljaju kao suprotstavljena načela i energije; u Lorensovom idiomu, oni su volja za kretanjem tj. muško i volja za inercijom - žensko. U odveć uvriježene binarne opozicije upućen čitalac, odmah će prigovoriti: evo još jednog muškocentričnog autora, za kojeg je žena puka pasivnost - ali kod Lorensa nije tako. Za njega upravo ideji inercije pripadaju pozitivne karakteristike, dok kretanje i dinamika, ta muška stvar, mogu biti negativno određene. Iako u jednom trenutku kaže da je podjela na muško i žensko zapravo samo proizvoljni primjer, naveden za potrebe razmišljanja, nemojmo biti uvjereni da je tako, jer u ovoj knjizi značajan prostor, naročito u tekstu Iz studije o Tomasu Hardiju: odlomci o slikarstvu, biva posvećen potrebi da se pronađe savršena ravnoteža dvaju principa, koji su, na koncu, uzroci čitavog univerzuma, rođenja, propadanja i smrti. Muško i žensko, kao dualna forma, u Lorensovom spisu o slikarstvu, pretaču se u vječito nadmetanje duha i ploti. U traganju za mogućnošću izmirenja ovih principa, Lorens poseže za posmatranjem slika velikih majstora: Mikelanđela, Botičelija, Rafaela, Koređa, Rembranta, Tarnera. Mikelanđelo i Rembrant žensko načelo traže u apstrakciji, upuštaju se u umjetničko putašestvije s one strane fizičke žene - traže divno nepoznato, željeno, a opet nedohvatno, traže duh i svjetlost, zagrljaj u ispunjenju koje se nikad ne može ostvariti. Botičeli miri tijelo i duh, kod Rafaela izostaje duhovna vjenčanost, kod Tarnera tjelesna. Kod Koređa, pak, žensko je struja kretanja. Put muškog i ženskog usmjeren je ka istom cilju, a to je beskonačnost. Ali njih dvoje se upućuju iz suprotnih pravaca, pri čemu žena dolazi iz mjesta ka kojem se muškarac zaputio i on u njoj traži putokaze. Dok se žena ispoljava plotski i čulno, uvučena u nerazlučenost i jednost, muškarca obuzimaju mnoštvo, raznovrsnost i suprotstavljenost, ali i žarka želja da se sjedini. Otuda Lorensova ideja o polarizovanoj ravnoteži, relaciji entiteta koji se istovremeno spajaju i razdvajaju.

Događaj slike

Slijedeći putanju polarizovanosti, ali ne toliko i ravnoteže, dolazimo do drugog motiva: vida i dodira. Ko god je čitao Lorensa, zna za njegovu prgavost, oštar jezik, impulsivnost i strast. Njegova srčanost nije ništa manje prisutna ni u ovoj knjizi, gdje o slikarstvu I slavnim likovnim djelima ne govori kao poznavalac estetičkih teorija, niti vitla ikakvim školskim i knjiškim referencama, već pozicijom s koje se obraća gospodare njegovo tijelo, instinkt i intuicija. I čini se - što je sasvim u saglasju s Lorensovim stavovima o opoziciji vid-dodir - da slike majstora o kojima piše zapravo ne posmatra očima, nego biva dodirnut njima. Na jednom mjestu u knjizi i sâm priznaje: “Svoja vjerovanja ispitujem tijelom, intuicijskom sviješću i kada tamo dobijem odgovor - onda prihvatam”. Isto načelo Lorens primjenjuje i kad stoji pred nekim platnom, tijelom upijajući i proživljavajući događaj slike. Jer slika jeste događaj koji se ispoljava iz instinkta, intuicije i fizičke akcije. Lorens je izrazito ljut i bijesan na istoriju filozofije i umjetnosti, na istoriju svoga vremena koji su se odrekli tijela, unizili ga i stigmatizovali u korist duha, uma i svijesti. Sve ovo su, prema našem ljutitom sagovorniku, sinonimi za spoznaju, a spoznaja se uvijek odnosi na svjetlost, prosvjetljenje, svjetiljku koji se dalje vezuju za čovjekovu opažajnu sposobnost tj. čulo vida. Iako Lorens nije neprijatelj svjetlosti, naprotiv, što u ovom spisu više puta i dokazuje, kao uostalom i u svojoj knjižici Apokalipsa, on istovremeno smatra da je glorifikovanje čula vida u slikarstvu dovelo da toga da se predmeti liše svojih specifičnosti i osobenosti, da utonu u takozvana optička bespuća, dok je filozofija, iz istog razloga, zaboravila, zanemarila i otklonila se od ljudskog tijela, krvi i seksualnog bića. Lorensova ljutnja vrhuni u simboličnim, možda i drskim, no svakako ubojitim riječima: “Istorija našeg doba gnusna je i odvratna istorija raspinjanja plodorodnog tijela radi slavljenja duha, mentalne svijesti. Platon je bio prvosveštenik ovog raspinjanja. Umjetnost, ta sluškinja, ponizno i vjerno je robovala ovim podlostima, najmanje tri hiljade godina. Renesansa je zabila koplje u rebra već raspetog tijela… A ipak je bilo potrebno trista godina da bi se tijelo dokusurilo; ali u XIX vijeku postalo je lešina, lešina s nenormalno aktivnim umom; a danas zaudara…” Dijagnoza je, po svemu sudeći, krajnje ozbiljna, konstatovana je smrt, i teško je iznaći medikament koji bi vaskrsnuo izmučenog i umrlog pacijenta. Ipak, nije sve sasvim strašno. Kao što često biva, vitalnost i život, iskonska i autentična silina dodira, dolaze nam iz drevnog svijeta.

Neraskidiva sprega

Upravo to je treći motiv našeg osvrta: drevni narod, u ovom slučaju Etrurci. U tekstu Oslikane grobnice Tarkvinije - koji je u ovoj selekciji spisa najknjiževniji i nesumnjivo potvrđuje Lorensovo majstorstvo i lakoću pisanja, kao i briljantan dar ispisivanja putopisa - autor iznosi svojevrsni omaž narodu koji se, kao rijetko koji, oslanjao na čulo dodira, intuiciju i krvno-fizičku svijest. Na slikovnim prikazima u grobnicama, etrurski umjetnik izliva sâm život, iznjedruje svoju predstavu kosmosa kao dišućeg, pokretnog stvora koji svojom vitalnošću i svesrdnom snagom u samog čovjeka unosi životni princip. Pored ogromne, sveprožimajuće anime svijeta, iskri i diše bezbroj manjih lutajućih duša - svako živo stvorenje, čovjek, životinja, svako drvo, jezero i planina ispunjeno je dušom i ima svijest koju etrurski umjetnik svojeručno upisuje u kamen, tim činom je oplemenjujući i dajući joj kolorit. Posmatrajući ove predstave, Lorens uočava i potcrtava etrursku privrženost putenosti koja izobilno teče odasvud, kroz gozbe, ples, odjeću, svakovrsne pokrete. Ta krepka životnost nadilazi samu umjetnost: gledajući ove jednostavne, svakodnevne prizore čak ni ne razmišljate o umjetnosti, nego o samom životu, dok istovremeno, sva ta vedrina nosi izvjesno tajanstvo, opomenu, težinu ili smisao koji se ne mogu svesti na estetsku draž. Etrurci, poput ostalih drevnih naroda, u svom habitusu odr(a)žavaju misteriju putovanja iz života u smrt. Čovjek živi nošen elementom vatre, a kad nastupi smrt, zaranja u vodu, u more. Ali i podzemni svijet, topos tanatosa, kod Etruraca je radosno mjesto. Elementi se vječno miješaju i rastavljaju, no univerzum istrajava u ravnoteži. Drevni narod svoj dodir s tajnom pretače u svakodnevno iskustvo i to simbolom - jer stvorenja možemo spoznati samo simbolički. Sve izranja iz jednog neprekinutog kruga, a čovjek iz vječne sprege sa svim ostalim. Sve vri od protivurječnosti i suprotnosti, ali krvotok se ne prekida. Dakle, uprkos rastakanju, prelivanju, miješanju koje po svom zvuku i značenju mogu da upute na fluidnost, nestalnost i nesigurnost, Lorens tumači suprotno, tj. svakoj stvari pridaje stabilnost, stamenost, jasnost i fizičku srž, a umjetnost poistovjećuje sa oblikom istančane svijesti i izmirenosti, odnosno stanjem u kojem smo (kao) jedno s predmetom.

Svetinja dodira

Lorensovo viđenje umjetnosti u neraskidivoj je vezi s njegovim filozofskim stavovima koji naznačavaju posvećenost kosmološkoj tematici. U univerzumu se sustiče stapanje suprotnosti koje rezultuju ravnotežom ili makar lebde oko nje. Umjetnost, u ovom slučaju slikarstvo, vazda živi i ispoljava se kroz istovremenu unutrašnju stabilnost i spoljašnje lelujanje. I u vlastitom slikarskom radu Lorens je nastojao da, kroz miješanje i dodir boja, pokaže njihovo isticanje iz različitih, suprotnih izvora. Nije ga zanimalo školsko, naučeno slikarstvo, već slobodni, spontani potez, ruka koja ima sopstveni život i mišljenje. “Ruka je organ kome nije potrebno posredovanje mozga da bi izvodio svoje smislene radnje, bilo pišući ili slikajući”. Stoga ne čudi što se Lorens katkad odricao četkice i svoje slikarske uratke stvarao palcem, ne bi li istakao važnost tjelesnog i umjetničkog dodira, a vjerovatno i htjevši da pokaže da umjetnik fizički mora biti stopljen sa slikarskim činom. O nastajanju slike iz instinkta, intuicije i čiste akcije svjedoči Lorensova pjesma Djelo stvaranja, koju priređivač i prevodilac knjige navodi u svojoj uvodnoj studiji:

I umjetnik čak zna da mu djelo nikad nije u glavi

da ga nikad ne bi smislio prije nego što se slučilo.

Čudesna čežnja ga je obuzela i dao se u borbu,

a iz ove borbe sa materijalom, u čari poriva,

njegovo djelo se dogodilo, ustalo i salutiralo

njegovom umu.

Slika je za Lorensa jedini iskonski dodir sa svijetom. Iskustvo koje ona sobom nosi ne može doseći, objasniti ni rasvjetliti nijedan verbalni iskaz. Slika nije narušena intelektualizmom i objektivnim predstavama. Ona se opire umnim refleksijama i pobuđuje emocionalnost, izvan racionalnog dohvata. Lorensova izražena percepcija ka prirodnim pojavama očituje se kako u njegovim književnim djelima, tako i u slikarskim izvedbama. One su rezultat svojevrsne krvne vezanosti sa vizuelnim. U prilog Lorensovoj privrženosti dodiru i njegovom insistiranju na prevashodstvu čula dodira u odnosu na čulo vida, pomenuću tekst Umjetnost i moralnost, koji kao da je pisan u našem vremenu. Ali odveć znamo da su svi veliki pisci, pjesnici i filozofi bili proroci. Lorens, naime, opet s gorčinom i jetkošću kritikuje vrijeme u kojem je svaki čovjek sâm sebi postao slika. Stvorio je naviku da se vizualizuje, postao je sopstvena, apsolutna, dovršena realnost, a sve ostalo je puka pozornica, polje koje mu služi kao priručno sredstvo ili pozadina da bi istakao sebe i svoj ego. Svako je samosvojan, osamljeni apsolut. Čovjek jeste to što vidi - i stvara sebe po sopstvenoj slici. Možemo samo da zamislimo koliko bi se Lorens prenerazio danas, kada bi vidio ogrezlost većeg dijela čovječanstva u bjesomučnom sebesnimanju. Imajući na umu takvo stanje, mogli bismo se saglasiti s njegovom konstatacijom da je život pošao po zlu zato što je postao previše vizuelan. Slikarstvo je posrnulo onda kada se posve prepustilo bojama i oblicima, i tako uskratilo predmetima njihovu taktilnu srž. Gledanje remeti poredak pipanja, gledanje i snimanje nas lišavaju kapaciteta i privilegije traganja za svojom i suštinom svega u polumraku, kao što su činili takozvani primitivni ljudi. Stoga je sasvim razumljiv Lorensov uzvik - zamislite da ste rođeni slijepi! Kako biste onda sticali predstavu o svemu - i čime? Čulo vida ne može da stvori osjećajnu vezu. Dodir je svetinja.

Preostaje da knjigu Dejvid Herbert Lorens o slikarstvu zgrabimo instinktivno, punokrvno, žedno, nestrpljivo, halapljivo čak, a čitamo pomno. Da dodirne i dogodi (nam) se, poput slike.