Ne samo na ravni simboličkog, Analitičar u filmu Matrix: Uskrsnuće, zapravo radi mnogo dublju stvar nego što to neki kritičari zapažaju. Uskrsnućem Nea i Triniti, on amputira sve anomalije Matrixa, time što ono što su kompresovali potisnuto i zatomljeno vraća na oslobođenu površinu. Čitajući ovo na psihoanalitički način, šta u stvari dobijamo? Ono što se danas prepoznaje kao manipulacija našim željama od strane sve naprednije i autonomnije tehnologije, direktno služi da napaja/hrani Matrix, jer unutar nečeg tako kompleksnog kao što je to želje prebiva - imaginarno, simboličko, realno (ISR), trijada koja u potpunosti radi, dinamizuje, ekstenzuje, itd. Jasno nam je kao gledaocima da su potrebe želje, ali, ono što Analitičar kao da ispušta iz vida, jeste da su one već uvijek izmanipulisane, nisu sirove, dolaze od Drugog i kreću se nazad ka toj nepostojećoj virtuelnoj dimenziji, kako bi bile verifikovane i priznate.
Ovdje bi nam valjalo sada zastati i prisjetiti se prvog dijela. Dakle, ljudi žive u virtuelnoj stvarnosti i unutar nje su formirani i formatirani, tako Neo dobija objašnjenje kako svaki njegov gest zapravo je unaprijed precizno determinisan, što jasno sugeriše kako smo u tom trenutku prebačeni u polje kvantne mehanike i sve među novijom filozofijom popularnije teze prema kojoj, dakle, Ja izvršava samo ono što u mozgu neuronski procesi ispostavljaju kao nalog; Neo se na ulici okreće za zanosnom ženom u crvenoj haljini, ali to čini sa subjektivnom zakašnjelom reakcijom jer u programu ona je kod koji upravo i služi generisanju takve reakcije, i tako dalje. Time u prvom dijelu imamo ono što ćemo ovdje razložiti na 1) objašnjenje kako funkcioniše virtuelna stvarnost unutar koje smo oni koji su duboko ubijeđeni kako suvereno i spontano žive sve svoje slobodne izbore, dok je stvar zapravo suprotna, jer ne činimo ništa što nije u službi energetskog napajanja matriksa, kojem su onda, tako ispada, potrebna libidalna ekonomija, batajevski rečeno neprestane potrošnje; 2) međutim, ukoliko je tako, zar nije onda neophodan stvarno istinski način življenja svojih sloboda kako bi energija bila potpunija, obzirom da čim biva provučena kroz strogo kontrolisani registar, ona gubi na intenzivnosti, na dinamici nesvjesnog; 3) okej, matriks radi tako da nikada ne možemo nego učiniti ono što je od strane njega determinisano, što onda direktno govori o tome kako živimo u simboličkom poretku gdje je svaka transgresija koju vršimo samo izvršavanje onoga što nam je unaprijed zadato, i ako umjesto matriksa zamislimo kapitalizam kao Realno, onda gotovo da dobijamo isto: matriks je jedini izvan, nesimbolizovani ostatak, dok je sve unutar ono što mu služi kako bi funkcionisao. Ima li oslobođenja? Film poseže za danas sve popularnijom verzijom zapadnjačkog budizma, čije tehnike omogućuju da dublje zaronimo u sebe, da se oslobodimo od strane nam nametnutih identiteta koji su organizovani kao imaginarni simbolički zastupnici u umreženom sistemu. Drukčije rečeno: vraćanje nekakvom pradavno zaboravljenom izvoru, buđenje kroz impersonalno nadilaženje sopstva koje je već Šeling prepoznao kao skup fragmenata, odjeka, nepovezanih propalih investicija koje se ničim među sobom ne daju sintetizovati (šta ako je u neku ruku Šeling više inspirisao projekat Matrix nego Bodrijar koji je u jednom intervjuu izjavio - originalno prevedeno - Jebeni glupi film!).
Nego, u Matrixu: Uskrsnuće, imamo sada situaciju u kojoj se javlja znatno unaprijeđena verzija programa, jer film nema sumnje kako nastoji da prati napredak tehnologije i sve njene suptilne mehanizme manipulacije koje rade na tome da nas do kraja ubijede da nikada nismo bili slobodniji, da nikada nauka i kapital, država i tržište, ekonomija i globalizovani svijet nisu radili za nas, i tome sl. Međutim, očigledno kako je upravo toj novoj poboljšanoj verziji matriksa otud potrebna sirova - upotrijebimo ovdje namjerno pojam iz agrikulture - neprskana sirova energija kako bi ga potpunije pokretala, otud je standardni kritički pogled da film treba čitati kao društveno-ekonomsku situaciju u kojoj smo bačeni u poznokapitalističke koordinate. Okej, nego pitanje koje ide dalje i čini se interesantnijim jeste: zašto tako savršen program dozvoljava sebi da zavisi od tako nesavršenog ljudskog roda, nije li mogao izvor energije pronaći u nečemu mnogo stabilnijem nego što je to ljudska vrsta koja je tokom milenijuma uspjela biti tek malo modifikovanija od životinjske vrste?
Volimo mašine kao bližnjeg svoga
U simulacijski otvorenom Sistemu, imaginarno funkcioniše kao organizacija oko jednog vrhovnog označitelja (poslužimo se primjerom Njujorka: to je grad u kojem se ‘fluktuaktivno’ prepliće kapitalistička falusoidna arhitektura, kultura cijelog svijeta smještena na par adresa, ali i atmosfera u kojoj neprestano adrenalin pokreće sve, crpeći maksimalno doživljaj time što miksaciju istovremeno kompresuje i razbacuje formirajući stanje bez subjekta); simboličko radi kao operativno dizajniranje želje kojom upravlja veliki Drugi, u službi reprodukcije poretka koji radi i djeluje iz nas, redukovanih na objekte; realno je sam Sistem, koji ostaje izvan, nedokučiv i nerastumačiv, jer, zbilja, kapitalizam kao Realno ne može se obuhvatiti analizama koje se vode zdravom ekonomsko, vojnom, tehnološkom logikom, niti se mogu pojasniti njegova djelovanja u kojima iz kontinuiranih kriza uvijek već izlazi kao dobitnik. Zato Sistem nema čvrstu građu, naprotiv, razgradiv je, transformativan, prilagodljiv i otporan, samoregenerativan, ukoliko mu se oduzme jedan dio, odmah se dobija drugi, poput mašine iz Terminatora 2, on je istovremeno apsolutno sve stvari jer ne postoji ništa što je stvarno on. (Ukoliko bismo izokrenuli Vitgenštajna, rekli bismo: ukoliko sistemu amputiramo ruku, neće mu izrasti nova, nego tri naprednije.)
Dolazimo do tačke koja je ovdje prelomna, dakle: gorenavedeno sada zahtijeva da se objasni jednim eksplicitnim rezom koji se čini prepoznatim - stanje bez subjekta upućuje kako Sistem koristi sve kao instrument jouissance-a (užitka). Jer, to se naposlijetku događa sa matriksom koji se napaja energijom iz simbolički dizajnirane želje koja funkcioniše preko subjekta kao pukog korisnika, sa kapitalizmom koji je Realno i izmješten ostaje nedokučiva instanca koja radi svoje nesmetano.
Analitičar pribjegava vaskrsenju Nea i Triniti, kako bi eksploatisao njihovu čistu želju koja se odrekla realizacije u ime spasenja ljudi, i žrtvujući se ona nužno biva potisnuta, zato što je prekinuta ona je neuprljana. Međutim, njihovim vraćanjem, buđenjem, postavljanjem u - jezik, strukturisanu stvarnost, u Realno, dolazimo do onoga što kritičarima promiče, možda iz razloga što film čitaju/tumače kao društveno-ekonomsku, a ne libidalno mašinsku proizvodnju upravo užitka kojim se hrani samo Realno. Ili, da se poslužimo ovim vicom koji se čini ovdje gotovo pa neizbježnim: Tokom seksa, partner se odjednom zaustavlja pitajući: Da li je ovo seks? Partnerka odgovara: Ne znam za tebe, za mene jeste jer radiš dobro ne znajući šta radiš.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
