“Literatura je jedna i nedjeljiva”: Dijaloški književni eseji - uz knjigu "Pisci svijeta" Branke Bogavac (2)

(Nastavak iz prošlog broja)

Rumun Nikolae Breban, premda u odgovoru na direktno pitanje intervjuera odbija da sebe vidi kao “žrtvu režima”, čime pravi lični izbor, a što ne umanjuje njegovu svijest o postojanju zločina i žrtava iz tog perioda - još jedan je u nizu Brankinih sagovornika koji o vlasti i ideologijama razmišljaju gotovo na isti način kao Horhe Amado (“Sjetite se komunista i nacista u njihovom ilegalnom periodu. U početku su svi oni iskreni, kako ste rekli, a onda postaju fanatici. Ali to je uvijek borba za vlast. Političar ima samo jedan cilj: vlast, njegov ideal je vlast”). Breban, prema sopstvenom viđenju, pripada generaciji koja nije imala učitelja pa se međusobno pomagala. Uspjeh ovog pisca počinje romanom Francuska, nagrađenom od Rumunske akademije. Na koju vrstu učitelja misli Breban - to čitaocu ostaje da domišlja. Vjerovatno na one koje bi im dala rumunska književnost (a koje nisu imali), jer ovaj pisac ipak, kao što to inače pisci rade, govori o piscima kao o učiteljima.

“Moji učitelji su veliki Rusi, a prvi je Dostojevski, zatim Čehov i Gogolj. Od Njemaca - Niče i Man. Roman sam, u stvari, naučio od Dostojevskog, a dijalog od Čehova.”

Branka Bogavac podsjeća Brebana na misli njegovog junaka Rogulskog, način na koji se predstavlja (“Ja sam profesor propale istorije ovog vijeka”), i postavlja zanimljivo pitanje koje otvara još jedno polje razgovora - ono na kojem će se u idejama i stavovima susretati autor i njegov junak. Naravno - sve uz posredstvo suptilno prisutnog intervjuera, koji i ovaj razgovor “zida” pretvarajući ga u još jedan veliki esej u dijaloškoj formi (dok Brebanov junak svoje napore ulaže u to da ponovo ispuni sadržajem koncept istorije, koji je sada prazan).

Postoje i oni koji nikako ne mogu za sebe reći da nisu bili žrtve totalitarnih režima, jer - činjenično, jesu. Među njima je ruski kritičar i pisac Andrej Sinjavski. Ironično, nije bio “angažovan pisac”. Bavio se književnim djelom, postupkom, prosedeom, onim što djelo i čini umjetničkim, nezavisno od bilo kakvog konteksta. Ipak je bio osuđen na sedam godina zatvora. (U okviru osvrta na ovaj intervju vrijedi podsjetiti i na to da su proganjani i nepoželjni bili i ruski formalisti, osnivači ovakvog metodološkog pristupa literaturi. Bez “angažmana” - isključivo naučni pristup djelu kao umjetničkoj tvorevini i zatvorenom sistemu, ipak je zasmetao, bio nekome “sumnjiv”, o čemu govori lingvista i prevodilac Eftim Etkind, takođe jedan od Brankinih sagovornika zastupljenih u ovoj knjizi.) Čitalac će iz ovog potresnog intervjua saznati mnogo o stradanju pojedinca, pisca i intelektualca predanog samo svom radu - o suđenju, logoru, “progonu Jevreja u kulturi” (Sinjavski je volio Pasternaka, a tu su i brojna druga imena), o hrabrosti, pa i o stavu da je “iskustvo logora dragocjeno za pisca” (čitaočeve asocijacije ponovo mogu biti vezane za Dostojevskog i iskustvo robije pretočeno u literaturu) - a što je istaknuto i u naslovu.

Dakle, i neangažovanost može biti nepoželjna u totalitarnim režimima.

Ali Sabato kaže: “Jedan pisac uvijek je angažovan.” Još jedna rečenica kojoj je namijenjena pozicija naslova.

O literaturi kao jedinoj domovini

ili: O pitanju književne globalizacije.

Ni Frederik Begbede, savremeni francuski pisac, čija tehnika i stil pisanja odgovaraju čitaocu moderne ere Interneta, nije ravnodušan prema Dostojevskom: ne samo da za svog “spektakularnog” Oktava iz romana 99 franaka smatra da je sličniji Raskoljnikovu nego junaku Ljermontova već kao autor izjavljuje da je scena ubistva iz tog romana vrsta omaža odgovarajućoj sceni u djelu Dostojevskog. O kome i kome pisac piše? Begbede odbacuje predstavu o piscu kao “pretencioznom narcisu”. Podsjeća na Viktora Igoa: “O, čitaoče koji misliš da ja nisam Ti! Naravno, ja sam Ti.” U ovom kontekstu, aluzija u postavljenom pitanju intervjuera na često citiranu Mihizovu sintagmu “autobiografija o drugima” - nailazi na dobar prijem kod Brankinog sagovornika. Kao najsrodnijeg sebi među modernim piscima vidi Mišela Uelbeka, koji je njegov prijatelj i kome je zahvalan na značajnoj podršci u književnom radu. Dakle - opet je tema prijateljstva jedna od bitnih i nezaobilaznih.

Razgovor obiluje literarnim, ali i pozorišnim i filmskim referencama. Osim Uelbeka, Dostojevskog i Igoa, tu su Bodler, Kami, Kundera, Šekspir... ali i Orson Vels, njegov Građanin Kejn i riječ za koju novinari vjeruju da rezimira cijelu njegovu egzistenciju. Svako ima svoj rosebud, smatra Begbede, a za Brankine čitaoce i o sopstvenom, kao metafori života koju je prenio u literaturu. Na pitanje intervjuera da li su svijetu još potrebni revolucionari ili reformatori, pomalo provokativno ali duboko promišljeno odgovara: Potrebni su nam pomalo iracionalni, pomalo ludi ljudi, jer danas imamo utisak da svijetom vladaju razumni ljudi koji smatraju da je kapitalističko ludilo nešto normalno.

Slično razmišlja i Antonio Tabuki, Italijan u Parizu, čiju je sudbinu pisca svojevremeno odredila kupovina jedne jeftine i vrijedne knjige kod bukinista na Seni (srećom, nije imao više novca). Autor djela bio je Fernando Pesoa, koji će postati najveća inspiracija za pisanje, a i za prevođenje sa portugalskog na italijanski jezik. “Mi, pisci dvadestog vijeka, bili bismo ništa bez prošlosti”, kaže pisac čiji su prvi susret sa literaturom obilježili Kipling, Stivenson i Melvil (“Interesantno da su to i Borhesovi pisci!”, primjecuje BB). Tabukiju, za razliku od većine Brankinih sagovornika, Dostojevski nije jedan od omiljenih - priznaje iskreno, a priznaje i to da ga je “malo stid da to kaže”. Ali takođe ne voli ni američku školu kreativnog pisanja i ne dopada mu se što se creative writing predaje na univerzitetima. Može se predavati samo tehnika pisanja, ne i stvaralačko pisanje. “Za pisanje treba talenta.Treba imati dušu.” - zaključuje Italijan koji bi volio da poslije smrti bude “palma u Kanu, zrno ili cvijet u Toskani”.

Na zanimljiv način govorio je u ovom intervjuu o romanu, koji danas može da bude sve (“roman sve toleriše”), o slikarstvu, Velaskezu i susretu sa njegove Tri plemkinje i intenzivnoj komunikaciji sa ovom slikom u muzeju Prado u Madridu (Las meninas, koje su inspirisale i Pikasa da ih obradi kao kubističko djelo), o Borhesu, koji mu je dao odgovore, o Pirandelu i njegovim maskama, koje su u njemu probudile želju - da zaviri i zagleda se u čovjeka iza maske. I, ponovo - Pesoa, koji mu je vratio povjerenje u mogućnosti romana onda kada su najveći autoriteti Njemačke i Italije govorili da je roman mrtav. Pesoa ga je zaintrigirao idejom da je junak važniji od autora. Na latinskom jeziku Tabuki je rekao ono što se u cjelokupni diskurs (ne samo ovog intervjua) savršeno uklapa: Verba volant, scripta manent.

Jezik, bilingvizam i prevođenje u eri književne globalizacije

Tema jezika i pisama svijeta, kao i s njom povezana pitanja književnog prevođenja i statusa maternjeg jezika pisca - bogato je zastupljena u intervjuima, naročito kada riječ imaju stvaraoci koji su u određenim okolnostima bili primorani da odu iz domovine i usele se u prostore neke druge zemlje i drugog jezika. Ova dva procesa najčešće teku uporedo.

Efim Etkind, ruski lingvista koji se najviše bavio teorijom prevođenja i poezijom, kao disident nastavlja svoju naučnu djelatnost i univerzitetsku karijeru u Parizu. U domovini Rusiji postaje jedan od zabranjenih autora. Četiri stiha Ane Ahmatove (“Ne, i ne pod tuđim nebesima,/I ne pod zaštitom tuđih krila,/ Tada sam za nesreću/ S mojim narodom bila.”) - uzeo je kao moto svoje knjige Zapisi nezavjerenika. A kako je to izgledalo biti izgnanik, u slučaju Etkinda govori i podatak da su se brojni njegovi prevodi (pozorišnih komada i poezije Bertolta Brehta, na primjer) u vrijeme nastajanja ovog intervjua (1986) i dalje citirali u sovjetskim publikacijama, ali ime prevodioca nije se smjelo spominjati.

Interesantna je lingvistička situacija o kojoj govori Olžas Suljejmenov, sovjetski pjesnik iz Kazahstana koji piše na ruskom jeziku. Učio je taj jezik, “završio fakultet”, prirodan mu se čini izbor jezika na kojem piše poeziju. Objašnjava da kazahški pripada grupi tjurskih, a ne arapskih jezika, a da se ćirilica koristi od 1928. godine, kada je zamijenila arapsko pismo. Suljejmenov ne vidi u tome nikakav problem: latinica se koristi u mnogim zemljama Evrope, a ćirilica je takođe pismo na kojem se sve može izraziti. U vrijeme nastanka intervjua, Kazahstan je bio još uvijek jedna od sovjetskih republika, i jedna od tema razgovora bile su reforme Gorbačova. Od Suljejmenova saznajemo da Udruženje književnika Kazahstana, na čijem čelu je bio, u to vrijeme broji 500 članova, od kojih njih 400 piše na maternjem, kazahškom jeziku, uglavnom na ćirilici koja je slična ruskoj. Ono što Suljejmenov ima potrebu da istakne jeste razlika “između nacionalnog dostojanstva i nacionalizma” (imajući svakako u vidu značenje riječi “nacionalizam” sa negativnim konotacijama), poštovanje - koje uvijek treba da bude uzajamno, nikako očekivano a neuzvraćeno, a i onaj (kantovski) pojam slobode koji podrazumijeva pravilo da je sloboda svakog pojedinca ograničena slobodom drugih. Vjeruje u to da je književnost uvijek angažovanai da to važi čak i za poeziju: “...A ja smatram da je svaka poezija angažovana na ovaj ili onaj način. Nju angažuje njen narod, njegova bijeda, njegove tragedije.”

Genadij Ajgi smatra da ne postoji niti jedan jezik bez poezije, a da u njoj čovjek pravi spomenik svom postojanju. (...) Pjesnik stvara jezik, smatra Ajgi, i ta tvoračka snaga je ono što daje smisao, u čemu je sadržana nada u besmrtnost”. Još jedna svetkovina duha u prijestonici književnosti – ovjekovječena u razgovorima Branke Bogavac.

Brankini gosti stalno se vraćaju na temu intertekstualnosti, bez koje i nema književnosti.

Atik Rahimi, francuski pisac avganistanskog porijekla, koji, prema riječima Branke Bogavac, “sa tako malo literarnih sredstava umije da izrazi mnogo”, govori o svom bijegu iz Avganistana 1984. godine, o dolasku u Francusku i učenju stranog jezika uz književnost i rječnik; najzad - i o prelasku sa persijskog na francuski jezik i teškoćama koje takvu promjenu prate (u ovom kontekstu, Branka podsjeća svog sagovornika dapripada grupi stranih pisaca koji su takođe prešli na francuski jezik, a među njima su Beket, Sioran, Kundera, Makin). Rahimijeva rodna zemlja i dalje je inspiracija. Kad je riječ o književnim uticajima, s divljenjem govori prije svega o “vrlo jednostavnom, vrlo direktnom” stilu Margerit Diras - na koji je bio “pripremljen” čitanjem jednog arapskog pjesnika iz jedanaestog vijeka (zanimljiva digresija, a za čitaoca još jedan primjer koji vodi zaključku da u svijetu umjetnosti čak ni velika vremenska i prostorna distanca, kulturološke i druge razlike - ne predstavljaju prepreku za ispoljavanje sličnosti u doživljaju svijeta, emocionalnoj ekspresiji, stilu i senzibilitetu), ali i gledanjem filma “Hirošimo, ljubavi moja”, što je bio njegov prvi, premda posredni susret sa M. Diras - koji je prethodio čitanju njenih knjiga.

Rahimi otkriva i zašto centralno mjesto u njegovim knjigama zauzimaju žene (koje “obožava”), a govori i o položaju avganistanske žene, koja je često i junakinja njegovih romana. Kao angažovan pisac, intelektualac koji promišlja situaciju onog dijela svijeta iz kojeg potiče, Atik Rahimi kazuje i o ulasku talibana u zemlju, “geopolitičkim igrama”, problemima oko granica i drugim sličnim temama koje će nesumnjivo biti interesantne široj čitalačkoj publici.

Vladimir Kornilov, još jedan od svojevremeno zabranjenih ruskih pisaca (uglavnom zbog javne podrške koju je pružio Sinjavskom i Danijelu, a o čemu čitalac saznaje više iz intervjua sa samim Sinjavskim), ne samo da upoređuje, nego stavlja i znak jednakosti između ideologije i rasizma. Na prijemčiv način Kornilov govori o poeziji, ali i o književnim prevodima. Zanima ga i teorija prevođenja, o čemu bi rado razgovarao sa Etkindom, iako bi im se stavovi možda donekle razlikovali (u prilici smo da uživamo i u intervjuu sa samim Etkindom, takođe zastupljenim u ovoj knjizi). Našim čitaocima svakako će najzanimljivije biti da saznaju o tome kako je Vladimir Kornilov prevodio Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša i na koji način je pritom vidio i doživio Crnu Goru i njenog najvećeg pjesnika. Uz napomenu da je imao pomagače u prevodu, iznosi svoja razmišljanja i impresije o ovom prevodilačkom iskustvu...

Već smo dovoljno nagovijestili činjenicu da Branka Bogavac ne propušta niti jednu ukazanu priliku da konverzaciju sa svojim izuzetnim gostima pretvori i u dijalog kulture njene matične zemlje sa svijetom. U ovom intervjuu to je ostvareno na najljepši način - u slavu Njegoša. Nema “svjetske književne republike” niti samog osnovnog koncepta svjetske književnosti, u smislu Geteovog “Weltliteratur” - bez prevođenja. I, premda postoji ne sasvim bezrazložna nevjerica da je jednakost u tom univerzumu uopšte moguća, jer pisci “malih jezika” nikada neće biti ravnopravni sa autorima koji stvaraju na vodećim svjetskim jezicima - nema sumnje da u jugoslovenskoj, a i u samoj crnogorskoj književnosti postoje imena koja stoje rame uz rame sa velikim piscima svijeta. Danilo Kiš, jedan od najpoznatijih među njima, predstavljao se kao “jugoslovenski pisac srpskohrvatskog jezika”, nikada nije prestao da piše na svom maternjem jeziku niti pristao da ga svrstaju u bio koju i bilo čiju “manjinsku književnost”, “književnost manjine”, bilo koje. A bio je svjestan pomenute nejednakosti. “Literatura je jedna i nedjeljiva”, izjavio je. Ukus nepristajanja, ponovo.

Sjetimo se još jednom najstarijeg Brankinog sagovornika, Ponža, pisca koji upisuje svoju memoriju u predmete, u arhiv svakodnevnog, a prije svega u jezik koji stvara i kojim stvara; onog koji najduže pamti i najljepše se sjeća - a voli Bitora i Roša jer ga njihovo pisanje pisanje podsjeća na jednu Apolinerovu rečenicu: “Mi iz budućnosti...”

Pred čitaocem je “la république mondiale des lettres”, univerzum pisaca svijeta. U njemu je svaki stvaralac patriota sopstvenog jezika.

Tu je sabrano iskustvo epohe, trajno svjedočansto o izazovima jednog vremena koje je bilo i tragično, i teško, i u svojoj toplini, ljudskosti i stvaralačkoj energiji, nasuprot tiraniji ideologija - na svoj način lijepo. Vrijeme velikih stremljenja i snova o mogućim svjetovima. To, ne tako davno doba, koje se jednim dijelom uliva i u našu savremenost, ali i preliva u budućnost, porađalo je etiku, poetiku i estetiku visokog reda, predmetnost oblikovanu i ovjekovječenu u umjetničkim djelima, višestruko i neprolazno vrijednim. U Brankinim intervjuima prevashodno je o djelima riječ. Čitalac će tu naći mnogo ideja i koncepata, a biće to prilika i za podsjećanje na veliki broj značajnih naslova, vrijednih da se (ponovo) nađu na “listi knjiga”, po ličnom izboru. Opet je riječ o “ukusu” o kojem je Fransis Ponž govorio, koji podrazumijeva i prihvatanje i odbijanje kao izbor. A ono u čemu su svi Brankini sagovornici saglasni sa Ponžom jeste odbijanje ideologija kao puta, jer se u prošlom vijeku završavao bespućima. Poslije rušenja ideala i bolnog suočavanja sa najvećim zabludama, ostaje tišina radnog stola i svijet riječi kao neprolazna vrijednost, tiha “subverzivna djelatnost” odbijanja svega što ne izražava adekvatno emociju i misao, mogućnost izgradnje “boljeg svijeta” u materiji jezika.