Nikola Rakočević: Pozorište i dalje ima moć da nas učini boljim

Nikola Rakočević jedan je od istaknutih glumaca svoje generacije, umjetnik čiji su podjednako zapaženi radovi na pozorišnoj, filmskoj i televizijskoj sceni. Stalni je član ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a međunarodnu afirmaciju stekao je i na 64. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu 2014. godine, kada je proglašen za jednu od evropskih “Zvijezda u usponu” (Shooting Stars), čime je svrstan među deset najboljih glumaca u Evropi. Njegove uloge odlikuju snažna unutrašnja energija, preciznost i posvećenost, zbog čega je već godinama jedno od najprepoznatljivijih glumačkih imena regiona.

Imali smo priliku da ga gledamo na 40. jubilarnom festivalu “Grad teatar”, 29. jula, na sceni u amfiteatru manastira Svete Trojice u Stanjevićima, kada je premijerno izvedena predstava “Krađa, prekrađa i nekrađa” po tekstu i u režiji Vide Ognjenović, nastaloj u koprodukciji JU “Grad teatar” Budva i Gradskog pozorišta Podgorica. Publika će imati priliku da ga gleda i u repriznim izvođenjima 30. i 31. jula, kao i 1. avgusta.

U razgovoru za “Vijesti”, Rakočević govori o saradnji sa Vidom Ognjenović, procesu rada na predstavi, izazovima u građenju uloge i simbolici komada koji, kako ističe, nadilazi društveni kontekst i otvara pitanja duhovnosti, jezika i međuljudskih odnosa. Govori i o posebnosti igranja u ambijentu manastira Stanjevići, značaju jubileja festivala “Grad teatar”, kao i o tome zašto vjeruje da pozorište i danas ima moć da publiku učini boljom i oplemeni je zajedničkim iskustvom.

U predstavi “Krađa, prekrađa i nekrađa” prvi put sarađujete sa Vidom Ognjenović. Kako je izgledao proces rada sa umjetnicom čiji su tekstovi i režije obilježili savremeno pozorište našeg regiona?

Bilo mi je veoma interesantno da upoznam način na koji Vida Ognjenović posmatra pozorište i pristupa dramskom tekstu. To je svakako rezultat njenog ogromnog iskustva i svega što je do sada uradila. Dopao mi se njen pristup jer izbjegava klasične dramske zaplete i ide ka nečemu što ima mnogo više veze sa duhovnošću i sa nama samima, na jednom dubljem nivou.

Njena biografija dovoljno govori o njenom značaju, ali ono što je mene posebno impresioniralo jeste način na koji radi sa glumcima i kako iz njih dobija ono što je potrebno za scenu. Bilo mi je veliko zadovoljstvo da sarađujem s njom. Sve poteškoće koje smo imali uspjeli smo da prevaziđemo prilično lako, a najveći izazov bili su dijalekat, jezik i govor predstave. To mi je u početku bilo potpuno nepoznato, ali je kasnije postalo veliko zadovoljstvo.

Kakav je Vaš lik i šta vam je bilo najizazovnije u njegovom građenju?

Iskreno, ne vjerujem previše u pojam lika kao nečega što postoji samo za sebe. Više vjerujem u odnose, jer je to ono što pozorište zapravo stvara. Lik se formira kroz način na koji reaguje u određenim situacijama. Možete promijeniti hod, glas ili fizički izgled, ali ono što zaista određuje jednog čovjeka jeste kako se ponaša u ključnim trenucima i kakav odnos gradi prema drugim ljudima.

Zato mi je najvažnije da u predstavi izgradim odnose sa partnerima na sceni. Posebno je izazovno kada u jednoj sceni igra petnaest glumaca, a vi sa svakim morate da uspostavite drugačiju dinamiku i odnos. Govor je bio tehnički izazov, ali izgradnja tih odnosa prema partnerima i situacijama bila je ono što mi je bilo najvažnije.

Naslov “Krađa, prekrađa i nekrađa” već sugeriše složenu priču o moralu i društvenim vrijednostima. Šta je, po Vašem mišljenju, njena najvažnija poruka?

Mislim da ovu priču ne možemo svesti samo na društvo. Ona govori o obrascima koje iznova proživljavamo, bilo da je riječ o 19. vijeku ili današnjem vremenu. To su situacije koje kao da nosimo duboko u sebi i kojima se i danas bavimo, pokušavajući da ih razriješimo.

Važno je i pitanje perspektive - kako jednu stvar možemo objasniti na različite načine i posmatrati je iz više uglova. Predstava nije samo lokalna priča, već govori o tome kako određujemo pojmove, kako ih imenujemo i šta radimo sa njima. Jezik bi trebalo da nam služi da se razumijemo, ali često upravo njime zbunjujemo i sebe i druge.

To je samo jedan sloj predstave. Vjerujem da je ona mnogo dublja i da će svaki gledalac iz nje ponijeti ono što je njemu važno. Upravo u tome vidim njenu vrijednost.

Poznati ste po tome što svakoj ulozi pristupate veoma temeljno. Šta je za Vas polazna tačka u stvaranju jednog lika?

Polazna tačka je uvijek odnos. Najvažnije mi je kako ta osoba reaguje na određene situacije, kakav odnos gradi prema ljudima koji je okružuju i prema okolnostima u kojima se nalazi. Iz toga se razvija sve ostalo.

Igrali ste na brojnim scenama u zemlji i regionu. Šta je posebno u igranju predstave na otvorenom, u prostoru kakav je manastir Stanjevići?

Već sam igrao u manastiru Stanjevići i to je zaista poseban prostor. Imam osjećaj da pozorište tamo dobija neku iskonsku dimenziju, gotovo ritualnu. U tom ambijentu, dok iznad vas stoji nebo, a u daljini se vidi more, potreba ljudi da se okupe i zajedno promišljaju određene teme dobija potpuno novo značenje.

Naravno, igranje na otvorenom nosi i svoja iznenađenja. Vjetar je uvijek faktor, ali su nam prethodnih godina mnogo veći izazov bili skakavci koji su znali da dolete u rojevima. To su čari igranja u prirodi.

Festival ove godine obilježava jubilej - četrdeseto izdanje. Šta za Vas znači biti dio jednog festivala koji je toliko važan za pozorišni život Crne Gore i regiona?

Drago mi je što učestvujem u predstavi koja je dio četrdesetog izdanja festivala. Mislim da je “Grad teatar” izuzetno važan i da je od njegovog osnivanja uložen ogroman trud kako bi opstao i razvijao se. Prije svega mislim na ljude koji su ga osmislili, ali i na one koji ga i danas održavaju.

Posebno je važno što festival dovodi pozorišta iz cijelog regiona sa ozbiljnim predstavama i što publici pruža priliku da ih vidi u ovom jedinstvenom ambijentu. To smatram veoma vrijednim i drago mi je što sam dio toga.

Poslije brojnih filmskih i televizijskih uloga, vraćate se velikoj festivalskoj pozorišnoj premijeri. Da li je osjećaj pred pozorišnu premijeru i dalje poseban i postoji li trema?

Pozorište je za mene i dalje posebno. U ovom trenutku života ono mi je možda važnije nego ikada, jer vjerujem da njegova vrijednost ne može da nestane, naprotiv - ona postaje sve veća.

Suština pozorišta je da se okupimo na jednom mjestu, da zajedno prođemo kroz neku temu i, u najboljem slučaju, doživimo katarzu. Ako iz pozorišta izađemo bolji nego što smo u njega ušli, onda je ono ispunilo svoju svrhu. Pozorište se mijenja, mijenjaju se i estetski pristupi, ali ta njegova suština ostaje ista.

Šta očekujete da će Vam rad na ovoj koprodukciji donijeti kao glumcu i po čemu biste voljeli da publika pamti ovu predstavu kada se festival završi?

Volio bih da publika ovu predstavu pamti po tome što joj je ponudila mogućnost da pronađe ono što je njoj lično važno. Nekome će to biti duhovni aspekt, nekome društveni ili politički, nekome istorijski. Važno mi je da predstava otvori prostor za različita čitanja i da ljudi iz nje izađu sa temom koja će ih pratiti i nakon što se završi. Nadam se da će doživjeti tu vrstu katarze.

Kada biste publiku koja će 29. jula doći u Stanjeviće mogli da pripremite samo jednom rečenicom za ono što ih očekuje, šta biste im rekli?

Očekuje ih poziv na nježnost i razumijevanje.

Pozorište je za mene i dalje posebno. U ovom trenutku života ono mi je možda važnije nego ikada, jer vjerujem da njegova vrijednost ne može da nestane, naprotiv - ona postaje sve veća.

Drago mi je što učestvujem u predstavi koja je dio četrdesetog izdanja festivala. Mislim da je “Grad teatar” izuzetno važan i da je od njegovog osnivanja uložen ogroman trud kako bi opstao i razvijao se. Prije svega mislim na ljude koji su ga osmislili, ali i na one koji ga i danas održavaju.