KotorArt čuva uspomenu na don Branka kako umije i zna

Don Brankovo vrijeme ne prolazi, ali se nadam da će zaista i doći poslije ovog globalno strašnog vremena koje živimo. Posvećenost kojom je živio za pomireno, građansko, kulturno i civilizovano, pravedno društvo, lucidno, rječito i šarmantno, elokventno i duhovito, i danas podjednako inspiriše i pokreće.

To je kazao generalni i umjetnički direktor Međunarodnog KotorArt festivala Ratimir Martinović govoreći o jednom od osnivača KotorArta, don Branku Sbutegi, čiju dvadesetu godišnjicu smrti KotorArt obilježava sa nekoliko programa tokom ovogodišnjeg izdanja. Tokom večeri, u okviru serijala Pjaca od knjige, a tokom promocije izdanja “Don Branko Sbutega”, čiji je izdavač upravo KotorArt, Martinović je podsjetio da KotorArt ove godine slavi 25 godina postojanja, ali se istovremeno navršava i 20 godina od smrti don Branka.

“Tih pet godina je bilo dovoljno da zajedno sa njim trasiramo zamišljeni život ove ‘nezavisne inicijative u kulturi’. Don Branko je o Boki govorio kroz izreku kako je lakše saditi oaze u pustinjama, nego vraćati sjaj bašti, nekad raskošnoj, a tokom vremena zapuštenoj i zarasloj. Danas te riječi imaju još veću težinu. Bez obzira na metafore koje koristimo, sve se češće čuje i to kako je i gradu i zalivu potrebno ozdravljenje. Da bismo ozdravili, moramo imati terapiju, ali prije toga znati i dijagnozu”, ispričao je i osvrnuo se na aktuelnu situaciju...

"Možda su danas simptomi masovni turizam, nedostatak poštovanja među ljudima ali i prema onome što nam je ostavljeno na čuvanje, i grad i zaliv čije atribute prelako pripisujemo sebi, ali čije vrijednosti zapravo ne prepoznajemo. Iz perspektive Festivala i svime čime se bavimo, postavlja se pitanje da li je ova jednostavna a duboka priča, istovremeno i paradigma današnjeg odnosa većine (ili manjine) prema gradu i zalivu? Da li je možda i Planeta Boka, naš zaliv, postao svojevrsna “Krava” iz don Brankove priče i Pavovog filma? Svojevrsni podsjetnik, u zvanično ne-ratnim godinama obojenim EU entuzijazmom, na očigledno moralno posrnuće, podsjetnik o sunovratu savjesti. Da je don Branko poživio, siguran sam da bi preduprijedio, i spriječio neke razvoje događaja u gradu i zalivu. Imao je i kriterijume, i autoritet i načine. I zato nam danas, pored svega drugog, don Branko nedostaje,” saopštio je Martinović.

On je napomenuo da će sjećanje na don Branka nastaviti da živi kroz KotorArt.

“Današnji KotorArt čuva uspomenu na don Branka kako umije i zna. I nastaviće da je čuva kroz buduće debatne i umjetničke događaje pod nazivom Don Brankovi dani”, dodao je direktor festivala.

Osnivač Fondacije Don Branko Sbutega, Antun Sbutega, pojasnio je motive za objavljivanje knjige “Don Branko Sbutega”.

“Motiv nije bio bratska ljubav niti prijateljstvo Ratka Martinovića - ni to što je bio suosnivač KotorArta. Ja sam priredio knjigu i napisao tekst o Branku, KotorArt je izdavač, a motiv je što smo uvjereni da ono što je Branko napisao prije 25, 30 ili 40 godina, kao i ono što je propovijedao, svjedočio i radio, vrijedno i aktuelno. Za to postoje dokazi jer je izdržalo probu vremena; 20 godina je dovoljna distanca za procjenu. U tom periodu njegova knjiga ‘Kurosavin nemir svijeta’ je imala desetak izdanja i bila bestseler, objavljene su posthumno dvije zbirke pjesama, njegovi tekstovi su bili inspiracija za monodramu i film, te za više muzičkih kompozicija; održano je više naučnih skupova, okruglih stolova i književnih večeri na kojima je bio tema; na internetu su jako gledane njegove brojne televizijske emisije i čitani njegovi tekstovi, a predsjednici Hrvatske i Crne Gore su ga posthumno odlikovali. Njegova pisana djela se ne mogu naći u prodaji, pa smo odlučili da ih saberemo u jednu knjigu zajedno sa mojim tekstom Skice za jednu biografiju, objavljenim u kraćoj verziji, dva teksta o njemu, fotografijama koje ilustruju ambijente u kojima je živio, radio i studirao, važne osobe i događaje iz njegovog života i priložimo film koji je snimljen o njemu”, objasnio je Sbutega, koji je prisutnima predstavio i književno stvaralaštvo don Branka, a koje je sabrano i u ovoj knjizi.

"Don Branko je napisao prozne, poetske i dramske tekstove koji su najintimniji izraz njegovog duhovnog, emotivnog i refleksivnog bića koja su sabrani u ovoj knjizi. U knjizi su pjesme raznih formi - od soneta do slobodnog stiha, te raznih tema, od pjesama posvećenih nekim osobama do muzičkih, onih na temu zemljotresa, rata i drama koje je živio, a prije svega refleksivnih i pjesama na vjerske teme. No, iznenađuje da su Brankovi prozni tekstovi, većinom napisani u vrijeme tragičnih ratova i sukoba aktuelni i ne zahtijevaju danas da budu revidirani; mnogi pisci i intelektualci bi rado zaboravili ili izbrisali tekstove koje su objavljivali u to vrijeme kojih se danas stide. Ovdje nema potrebe za tim. Ti tekstovi makar ukazivali na zločine i zločince i njihove inspiratore uključujući i vjerske zajednice nijesu nikada motivisani mržnjom; on se rukovodio maksimom svetog Avgustina da treba mrzjeti grijeh, a voljeti grešnika. Kršćanski nauk je upravo suprotan agresivnom nacionalizmu Kršćanstvo, posebno katoličanstvo, je univerzalno, propovijeda ljubav, uključujući neprijatelje, bezuslovno praštanje”, ispričao je Sbutega.

Prikazan je i kratkometražni igrani film “Krava”, koji je nastao prema istoimenoj priči don Branka. Film je rađen u režiji i po scenariju Pava Marinkovića, nastao u hrvatsko-crnogorskoj koprodukciji, a svjetsku premijeru imao je na jednom od najstarijih američkih filmskih festivala - Međunarodnom filmskom festivalu u Čikagu, gdje je bio nominovan za prestižnu nagradu Zlatni Hugo. U glavnim ulogama su Stjepan Perić i Dubravka Drakić, dok film kroz snažan autorski izraz donosi savremeno čitanje jedne od najznačajnijih proza don Branka Sbutege.

Scenaristi i reditelju filma Krava, Pavu Marinkoviću, ovo je bio prvi put da radi kratki film, ali i prvi put da ne radi po originalnom materijalu.

"Ovo je toliko jednostavna priča o sunovratu ljudskog morala, o ljudskom duhu koji je kvaran i koji je sklon tome da poklekne pod bilo kakvom korupcijom, kao što se dogodilo ovom čovjeku u filmu i jednostavno nisam mogao da to ne snimim“, istakao je Marinković.

On je ispričao kako je saznao za don Branka Sbutegu i njegovo stvaralaštvo.

"Nažalost, nisam nikad upoznao don Branka Sbutegu. Ja sam rođen krajem šezdesetih, studirao sam na Zagrebačkoj akademiji u drugoj polovini osamdesetih i gledali smo petkom Obojenu svjetlost – emisiju na televiziji Zagreb koju je vodio Dobroslav Silobrčić i glavni gost emisije je bio sveštenik iz Boke Kotorske. Bio sam zapravo iznenađen i gledao sam to dva sata otvorenih usta i slušao taj razgovor i to je zapravo bilo jedno pionirsko, vrlo pametno uvođenje vjerskih problema na državnu televiziju za vrijeme komunizma. Sutradan smo na fakultetu pričali o tome. To je bila moja prva impresija, prva percepcija don Branka Sbutega. Nakon toga, moj pokojni otac koji je bio profesor filozofije na fakultetu mi je poklonio knjigu Kurosavin nemir svijeta i tako sam našao Kravu“, pojasnio je režiser.

Veliko zadovoljstvo što je dio ovog projekta izrazila je crnogorska glumica Dubravka Drakić.

"Ono što je svima nama pokretač bio, je to što smo mi čini mi se bili djelići misije don Branka Sbutege, a ta njegova misija je izuzetno jaka, a dosta ovako prećutna, među svima nama, a to je potreba da se progovori o ljudskosti u teškim vremenima. Don Branka Sbutegu sam upoznala u Crnogorskom narodnom pozorištu, on je jedan od najvećih zaljubljenika u pozorište kojeg sam ja upoznala, što je meni bilo potpuno nespojivo sa njegovim radnim mjestom i njegovim životnim pozivom. On je obožavao pozorište, volio je da pričamo o pozorištu, i bio je lektor komada Tre sorelle koji je rađen u nacionalnom teatru 2000. Ja sam tada bila izuzetno mlada i pokušavala sam ne da naučim akcent i da lektorišem na način na koji je Branko govorio, nego da shvatim i da probam da otkrijem otkud tolika ljubav prema ljudima,“ ispričala je Drakić.

Posebnu konekciju sa don Branom Sbutegom imala je koproducentkinja filma „Krava“, Sara Stijović.

"Rođena sam i podignuta u Podgorici, ali veliki dio svog života sam provela na Svetom Stasiju. Majka je bila jako dobra prijateljica sa don Brankom i šetali su oko Svetog Stasija oko crkve i majka je srela nekoga i don Branko je mene uzeo kao bebu od 4 mjeseca i otišao sa mnom. Majka je završila razgovor s kim god je pričala i tražila me oko crkve gore, dolje, lijevo, desno a don Branko je otišao na misu i ona je u nekom trenutku poslije pola sata, dvadesetak minuta ušla u crkvu ne očekujući da će da sretne sopstveno dijete i don Branka, a srela nas iza oltare jer je vođena misa. Tako da s mnogo ljubavi se sjećam svih tih poznanstava iako sam bila dijete i baš mi je žao što nije duže bio s nama ali je ostavio sve što jedan um treba da ostavi“, prisjetila se Stijović.