Kada je stigla vijest da je Vedrana Rudan preminula u 77. godini uz suvi, šifrovani zapis: "Vedrana je otišla na područje bez signala", jedina nemoguća reakcija bila je tišina. Tišina nikada nije bila njen prirodni medij. Sa scene je otišla autorka koja je decenijama funkcionisala kao hodajući sociološki i književni ekces - bez patetike, bez lažnog oproštaja i s autorskim potpisom koji je sama režirala do posljednjeg udaha.
Ovo nije klasični in memoriam, jer bi ga sama Vedrana sravnila sa zemljom u tri rečenice. Ovo je bilješka o poetici bez anestezije.
Od debitantskog romana "Uho, grlo, nož", preko "Dabogda te majka rodila" i autobiografskog "Plesa oko Sunca", pa sve do "Doživotne robije", njen književni i novinarski opus bio je beskompromisno seciranje balkanskog kolektivno nesvjesnog. Slavljena i osporavana, Rudan je psovku uzdigla na nivo preciznog stilskog instrumenta. U njenom pismu vulgarnost nije bila poza; bila je hirurški rez kroz naslage malograđanštine, patrijarhalnog licemjerja i političkog kretinizma. Pisala je iz utrobe, primoravajući čitaoca da gleda tačno u ono od čega obično okreće glavu.
Čak i kada se suočila s agresivnom dijagnozom raka, odbila je da pristane na ulogu profesionalne paćenice. Umjesto toga, primijenila je sopstveni, radikalni crni humor: "Moj je rak je*eno rijedak... Doduše, negdje sam naletjela da od prvih simptoma do smrti imaš čak tri mjeseca da prevariš muža, razbaštiniš djecu ili ljubavnika pošalješ u ku*ac. I nije neki rok".
No, iza te teške oštrice ostala je i jedna neočekivana, gotovo potresna nježnost. U svojim posljednjim zapisima s riječke onkologije, skinula je oklop i fokus preusmjerila na nevidljive heroje sistema: na medicinske sestre koje u noćnim smjenama nose tuđu patnju na svojim leđima. To nije bio poraz njene provokativne prirode, već njena konačna humanizacija.
Gostujući pred kamerama, u trenutku kada su mnogi očekivali suze, izgovorila je svoj autorski i životni manifest: "Vi hoćete da ja plačem u ovoj emisiji jer ja umirem. Želim reći da ima jako puno ljudi koji me vole i da ja volim njih. I da sam besmrtna i neka moju smrt shvate kao odlazak na područje bez signala“.
Vedrana Rudan nam nije ostavila udobnost; ostavila nam je budnost. Otišla je žena koja nam je otimala pravo na ravnodušnost i učila nas da se istina izgovara bez obzira na cijenu. Na tom novom području bez signala ona je napokon izborila svoj mir. Nama ovdje ostaje njena buka - oštra, ljekovita i prijeko potrebna.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
