Vožnja bez kontrole i truba koja upozovara na opasnost

Postoje mjesta iz kojih čovjek može otići, a koja ne pristaju da ga napuste - jednostavno ostaju u njemu ili ga prate. Čovjek, koliko god ima kontrolu nad svojim životom, prati ga ono odakle je otišao, ili pak ono od čega želi pobjeći. Iz tog mjesta - “Mjesta rođenja” Stefana Boškovića, kreće i “Crna truba”, dugometražni prvijenac crnogorskog reditelja Bojana Stijovića, za koji scenario potpisuje Bošković.

Crnogorska premijera upriličena je u utorak veče na Filmskom festivalu Herceg Novi - Montenegro Film Festivalu, na Kanli kuli, a reakcije prisutnih tokom projekcije i aplauzi na poklonu ekipe pokazale su da “Crna truba” odlično i precizno komunicira sa publikom, i to nakon sjajnih reakcija sa svjetske premijere u Biškeku i regionalne u Puli. Najzaslužniji za to je upravo autorski dvojac - reditelj Stijović i scenarista Bošković čiji se originalni i upečatljivi stil odmah uočava.

Priča prati Maksima Grahovca, kog je uvjerljivo i iscrpljujuće utjelotvorio Momčilo Otašević, uspješnog pisca koji dolazi u rodno Grahovo nakon godina i godina života u Zagrebu. Vraća se zbog nasljedstva i susreta sa bratom Nikom u posve relnoj i tjeskobnoj izvedbi Marka Janketića. Vrlo brzo ispostavlja se da povratak nije jednostavno putovanje iz jednog mjesta u drugo. To je povratak sebi, povratak u prošlost, u odnose koji nijesu razriješeni i u prostor koji pamti čovjeka čak i onda kada je on pokušao da zaboravi njega. U sinopsisu se otkriva ono što već na samom početku donosi zaplet - Maksim na putu do sela doživljava saobraćajnu nesreću i, u panici, pokušava da prikrije ono što se dogodilo, a čime se njegov povratak pretvara u niz sve mračnijih i nepredvidljivijih situacija. Pretvara se u vožnju nad kojom gubi kontrolu i trubu koja redovno upozovara na opasnost.

Stijović iz te početne situacije ne pravi samo dramu, ličnu, bratsku ili porodičnu, niti teški triler, već razvija i autentičnu crnu komediju, a sve to govoreći o čovjeku koji se, pokušavajući da kontroliše posljedice jednog trenutka, sve dublje uvlači u ono od čega je pokušao da pobjegne. Žanrovi se međusobno prepliću, a tako i emocije koje film budi, čime reditelj i scenarista obezbjeđuju odličnu dinamiku radnje i zadržavaju pažnju gledalaca.

U filmu, baš kao i u Boškovićevom romanu “Mjesto rođenja” koji je nastajao uporedo sa scenarijom, nema mnogo dijaloga, a i kada ima - nije bogat i opširan. Uprkos tome, međuljudski odnosi su sjajno oslikani. Najzanimljiviji odnos je onaj koji je u fokusu, a to je odnos između dvojice braće. Maksim je otišao, napravio karijeru i postao uspješan pisac koji je pritom i slavan, čak i u svom selu. Niko je, sa druge strane, ostao, osnovao porodicu, živi u selu i traži način da obezbijedi bolji život. Njegova žena, koju odlično igra Milica Janevski, je iz urbane sredine prešla u ruralnu i time je vidno nezadovoljna, a imaju i dijete sa zdravstvenim problemima... Namjera supružnika je da prodaju dio naslijeđenog imanja i sebi obezbijedi ugodniji život... I tako djeluje kao da dva brata dijeli čitav jedan svijet i da njihov komplikovani, prećutani odnos krije mnogo toga, međutim, gledaocima sve lako biva jasno. Stijović postepeno uklanja tu razliku i pokazuje da odlazak nije nužno značio oslobađanje, kao što ni ostanak ne znači nužno pripadanje, niti je odlazak garant uspjeha, a ostanak znak propadanja.

Otašević je kao Maksim naročito upečatljiv upravo u trenucima kada njegova spoljašnja sigurnost, koju je brižljivo i posvećeno gradio, počinje da puca. Gubitak kontrole i konci koje gubi preslikavaju se na njegovog lika u svakom segmentu. Janketićev Niko je zatvoreniji i neuhvatljiviji, a između onoga što govori i onoga što o njemu naslućujemo ostaje dovoljno prostora za nelagodu i čvrstinu podneblja. Njih dvojica funkcionišu kao dvije verzije istog problema: jedan je otišao ili pokušao da ode, drugi je ostao, nerado ali bez izbora i kao da nijedan nije pronašao sasvim sigurno mjesto. Tako Niko i Maksim nijesu suprotstavljeni, već su obojica na različite načine zarobljeni. U tom smislu, jedan od najvažnijih motiva filma jeste upravo okovanost izborima, ali i kontrola. Obojica je imaju, ali ju je nemoguće zadržati. Koliko čovjek zaista upravlja vlastitim životom, a koliko samo pokušava da održava privid da ga drži u rukama? Što više Maksim pokušava da uspostavi ili vrati sve u red, situacija postaje sve haotičnija. Stijović taj raspad kontrole ne snima kao tragediju, već često kroz apsurd. I tu crni humor funkcioniše najbolje.

Sveprisutno je i pitanje patrijarhata, koje se ne izgovara direktno, ali je očigledno, kako kroz odnose među muškarcima, način na koji komuniciraju, ćute, donose odluke i pokušavaju da zaštite jedni druge ili sebe, tako i kroz odnos prema djeci, ali i prisustvo, odnosno odsustvo žena i njihovog položaja i funkcije. Kako odmiče, “Crna truba” postaje mnogo više od priče o jednom nesrećnom događaju ili pak o pukom povratku pisca u rodno mjesto. Postaje i priča o mentalitetu, o zarobljenosti u sistemu, priča o vlasti i onima koji u udobnosti svojih fotelja lako zaborave na ostale, pa i na sebe same, na trenutke postaje i svojevrsna parodija nas samih, ali uvijek s mjerom i ukusom...

Posebnu težinu filmu daje mjesto radnje - Grahovo. Stijović i ekipa nijesu pokušali da prostor pretvore u razglednicu niti da ga uljepšaju za potrebe filma. Tako prostor doprinosi možda i surovom i komičnom prikazu mjesta, mentaliteta, izazova i različitih slojeva borbi... Bez egzotike, nostalgije, surovosti ili romantizacije, Grahovo je u filmu stvarno, realno, pomalo apsurdno i pomalo zarobljeno u sopstvenim obrascima, kao i mnoga druga slična mjesta. Gotovo čitavo snimanje odvijalo se u radijusu od svega nekoliko kilometara, dok su brojni scenografski elementi i rekviziti pronađeni upravo na lokacijama, a kada se svemu tome doda da je većina ljudi koji se pojavljuju u filmu iz tog kraja, te da čak i nijesu glumci - film dobija dodatni šarm i autentičnost koji se i te kako osjećaju. Kuće, putevi, livade, kafane, škola, ljudi i predmeti nose osjećaj stvarnosti i pečat vremena i života koji filmu daje upravo tu realnu vizuru svega, uprkos naletima neodoljivog sarkazma, ali i jedinstven stil, izraz i pravac koji je reditelj Stijović uz pomoć ostalih saradnika fantastično zaokružio.

Film i vizuelno i zvukom prati unutrašnju nestabilnost i gubitak kontrole. Kamera Dušana Grubina često je nemirna, neprijatno blizu likova i prostora, ne dopuštajući gledaocu previše sigurnu distancu. Upravo kamera odlično prati unutrašnju borbu glavnog junaka. Tu je i muzika koju je komponovao Ivan Marović i ritam koji se od samog početka ponavlja - tap, tap, tap. To su elementi koji se gotovo neprimijetno uvlače u atmosferu filma i kožu gledaoca i dodatno grade osjećaj napetosti, nelagode i iščekivanja. Zvuk nije samo pratnja slici, ili slika pratnja radnje, već sve postaje dio istog ritma i unutrašnje tenzije, a snažni i veliki motivi utkani su u samu priču.

Iako je film vidno lokalno ukorijenjen, njegove teme nijesu zatvorene u tom prostoru. “Crna truba” pokazuje da priča koja nastane iz vrlo konkretnog mjesta i mentaliteta može lako da pronađe put do gledalaca koji sa tim prostorom nemaju gotovo ništa zajedničko. Ali ono što se dešava Maksimu i Niku nije samo njihova priča, niti je to selo samo njihovo mjesto. To su pitanja pripadanja, odlaska, povratka, porodice, uspjeha, neuspjeha, koristoljublja, bliskoskt, krivice i pokušaja da se sopstveni život drži pod kontrolom. I time Stijović ne pokušava niti da objašnjava Crnu Goru, niti da je predstavlja nekome sa strane, već dozvoljava priči Boškovića da govori kroz ljude, njihove odnose, prostor u kojem žive i odluke koje donose a sve to je mnogo više i dalje od Grahova i ostatka države ili regije...

I tako, gotovo neprimijetno, vraćamo se na početak - tamo odakle je sve i krenulo, pa i Maksimov povratak. Vraćamo se Maksimu koji se vraća tamo odakle je otišao, uvjeren da dolazi zbog nasljedstva i susreta sa bratom i njegovom porodicom, a zapravo dolazi pred sve ono što je godinama ostavljao iza sebe. Ali se vraćamo i Maksimu kao piscu pred kojim ostaje možda i najteža odluka u kreaciji i razrješenju sopstvenog djela.