Sve vrste nemira, ličnih i unutrašnjih ili onih globalnih, svojevrsna borba protiv njih i razotkrivanje, te svakodnevne pobjede i porazi, krajnje iskreni, ali i (auto)ironični, nalaze se u zbirci poezije “Ispovijesti su gore nego psovke”, debitantskom književnom djelu mlade crnogorske autorke Sofije Drakulović, koja za “Vijesti” govori više o svom pjesničkom prvijencu.
Knjiga je objavljena u izdanju izdavačke kuće Platforma knjiga iz Podgorice, a urednica je Valentina Knežević koja je istakla da Drakulović donosi autentičan i prepoznatljiv pjesnički glas koji se oblikuje na granici između svakodnevnog iskustva i njegove jezičke artikulacije, gradeći poeziju koja istražuje nestabilnost identiteta, usamljenost savremenog čovjeka i granice jezika u pokušaju da izrazi ono što ostaje neuhvatljivo.
Književnica Tanja Stupar Trifunović zapisala je da zbirka sadrži “svježinu, strast prema riječima i njihovim mogućnostima”, a u sve to mogu se uvjeriti i čitaoci koji već pokazuju pozitivne utiske.
Sofija Drakulović rođena je 2002. godine u Podgorici. Studentkinja je master studija na Filološkom fakultetu u Nikšiću, na Studijskom programu za srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Članica je Foruma mladih pisaca Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” od 2022. godine. Dobitnica je druge nagrade za najbolju zbirku poezije na festivalu Slovo Gorčina u Stocu, a bila je i finalistkinja pjesničkih konkursa festivala Slovo Gorčina i Ratkovićevih večeri poezije 2024. godine. Njena poezija objavljivana je u časopisima Strane, Čovjek, Bludni stih, Astronaut i Glasnik Narodne biblioteke “Radosav Ljumović”.
U intervjuu za “Vijesti” Sofija Drakulović govori o svojoj debitantskoj zbirci, priča o jeziku, motivima, svakodnevici, a i otkriva kako su ritmovi klavijature i mračni tonovi električne gitare učinili njenu poeziju izražajnijom, moćnijom, dubljom, pa i jezivijom
Možemo li već na početku demistifikovati, ili samo konstatovati, zašto su ispovijesti gore nego psovke, kao što stoji u naslovu Vaše prve zbirke? Šta je u iskrenom govoru možda opasno, nekad neprijatno ili krajnje razotkrivajuće?
Naslov moje zbirke objašnjava koliko je lakše braniti se galamom nego biti iskren, ili samo biti slobodan u izražavanju svojih osjećanja. Psovke su ono što je najlakše i najbrže izreći - površne su i idealan izduvni ventil. Sa druge strane, ispovijesti su mnogo teže, stvaraju osjećaj neprijatne bliskosti. Mogu reći da one u današnjem vremenu predstavljaju i neku vrstu radikalnog čina.
U predgovoru se navodi da Vaša poezija istražuje granice jezika i pokušaj da se izrazi ono što ostaje neuhvatljivo. Kako Vi doživljavate pjesmu i stihove? Koliko je to prostor za ispovijest, koliko prostor u kojem učimo da živimo sa neodgovorenim pitanjima i bez definicija?
Pjesma je odličan prostor za promišljanje i ispovijest - jezik u njoj nije dužan da sve definiše i racionalno objasni. Stihovi trpe nesavršenost i kontradiktornosti, kao i neodgovorena pitanja... Sve to nas, uostalom, i čini ljudskim bićima. Željela sam da lirski glas bude dovoljno realan kako bi se svaki zapitani čitalac mogao identifikovati s njim, a istovremeno i dovoljno distanciran kako bi ostao u granicama poezije.
Često se danas govori o pronalasku sebe, okretanju ili vraćanju sebi, o autentičnosti, iskrenosti, dok istovremeno sami kreiramo sopstvenu sliku koju prikazujemo društvu i svijetu, možda ponajmanje stvarnu... Koliko je u tom kontekstu važno ogoljavanje, bilo kroz introspekciju, poeziju, umjetnost, razgovor - ispovijesti?
Čini mi se da je društvo trenutno zaglavljeno u paradoksu u kom je, nikad veći, imperativ koji poziva na autentičnost i izlazak iz svoje ljušture, a u istom trenutku smo preplavljeni mnogobrojnim sredstvima koja nam pomažu da se zamaskiramo i živimo iluzije. Umjetnost i iskreni razgovori su ono što će spasiti čovjeka, koliko god to trivijalno zvučalo. U to zaista vjerujem.
Tanja Stupar Trifunović zapisala je da su Vaše pjesme “male himne sitnih svakodnevnih pobjeda i poraza”. Da li Vam se čini da upravo u tim malim stvarima najtačnije prepoznajemo vlastiti život i da je možda upravo on u njima i sadržan, ma koliko se od toga nekad bježi?
Život se gradi i ruši svakog dana, u svakom momentu - iako nam se oni čine beznačajnim. Lirski glas je i srećan, i tužan, i razočaran, i bijesan, ili potpuno rezigniran..., ali u svemu tome je i ljepota. Savremenom trenutku odgovara i savremeni jezik - zbog toga se može primijetiti i jednostavnost u izrazu koji je prijemčiv i adekvatno približava stanje lirskog subjekta čitaocima.
Pripadate generaciji koja odrasta u vremenu brzih promjena, različitih kriza, nesigurnosti, pa i očekivanja... Koliko je taj osjećaj nekog društvenog nemira prisutan u ovoj zbirci, te kako sve te okolnosti utiču na Vas i kao mladu osobu i kao pjesnikinju?
Rekla bih da se u zbirci mogu pronaći sve vrste nemira - i oni koji potiču od nas, i oni koji potiču od svijeta. Međutim, lirski glas se kroz pjesme ne bori sa njima. On je rezigniran, pokušava da preživi, i pokušava da podsjeti čitaoce da postoje i da su tu. Želi da stvori neku vrstu produktivne nelagode. Naravno, sve nesigurnosti, strahovi, ironični osvrti dio su mene, a lirski subjekt je filter koji to saopštava malo prefinjenije.
S obzirom na to da je knjiga već i promovisana i plasirana u distribuciju, kakve su reakcije čitalaca i koliko Vam je bitno njihovo mišljenje?
Publika je dobro primila zbirku. Nisam pokušala da se stilski prilagodim bilo kome, samo mi je bilo bitno da je sve što je napisano razumljivo i dostupno svakome.
Sa druge strane, šta biste rekli da čitaoci mogu pronaći ili osjetiti u Vašoj zbirci?
Na ovo pitanje najbolje odgovara dio predgovora zbirke koji je pisala urednica Valentina Knežević: “Ova poezija ne nudi rješenja niti utjehu, ali insistira na činu govora, čak i onda kada se on raspada”.
Publika je imala priliku da vidi i Vaš performans “Četiri godišnja (ne)mira”... Kako je došlo do tog oblika i kako Vam prija taj izraz, te šta se događa sa pjesmom kada napusti papir i dobije zvuk, ritam i prisustvo publike?
Dosta dugo sam koketirala sa idejom o spajanju poezije i muzike, ali su me stidljivost i manjak hrabrosti odvlačili od takvog projekta. Međutim, urednica zbirke Valentina Knežević nikada nije odustala od bezgraničnog pružanja podrške i motivacije, zato sam i skupila snagu da uopšte uobličim taj performans. Ritmovi klavijature i mračni tonovi električne gitare su, rekla bih, učinili moju poeziju mnogo izražajnijom, moćnijom, dubljom, pa i jezivijom. Publika je tada upoznata sa background muzikom života lirskog subjekta.
Vaš performans se bavi različitim vrstama nemira, od društvenih, emotivnih, do egzistencijalnih. O čemu se sve tu radi, koliko podliježe improvizaciji, a koliko je to uvježbana forma?
Četiri godišnja doba u performansu ne prate kalendarske promjene, već faze emotivnog i egzistencijalnog sazrijevanja. Od apsurda svakodnevice, preko trauma utisnutih u asfalt, do disfunkcionalnih porodičnih nasljeđa - ovaj performans je hronika onih koji se “nikad bolje” nisu osjećali, dok im se svijet raspada. Ovakav performans nije mogao nastati bez improvizacije, ali poslije više proba, postao je čvrsta forma.
Šta Vam pruža performans i koliko je muzika neodvojiv dio Vašeg (stvaralačkog) bića, te kako se međusobno nadovezuju sva ta stremljenja i razmišljanja u Vašem stvaralaštvu?
Muzika je potpuno neodvojiv dio mog stvaralačkog bića, ona je primarni kod. Tekst je tu da komunicira na nivou intelekta, dok muzika unosi emociju i atmosferu. Performans za mene predstavlja prostor u kom tekst više nije statičan, već postaje živi organizam čiji otkucaji srca imaju stabilan ritam.
Da li na nečemu trenutno radite, imate li u planu nove promocije i da li biste nešto dodali?
Imam u planu još nekoliko promocija o kojima će se sve informacije blagovremeno objaviti. Neka se ova zbirka ohladi, a onda će se poraditi na novoj, a do tada - čitajte!
Svako vrijeme ima nove alate
Kao mlada autorka, kako vidite mjesto poezije u savremenom trenutku, što u svijetu, što u Crnoj Gori, posebno s obzirom na to da istovremeno često čujemo priče o krizi čitanja, ali i hiperprodukcije u izdavaštvu?
Nema straha. Postoji puno talentovanih mladih ljudi koji su zainteresovani i željni sadržaja. Mogu potvrditi da je moja generacija zainteresovana za čitanje i proze i poezije, iako bi stariji rekli da je to hobi davno zaboravljen (zbog ovih prokletih telefona). Ti telefoni su, u stvari, jako korisni - nikad lakše nismo mogli da čujemo za neku novu knjigu ili književni događaj i povežemo se sa autorima. Svako vrijeme ima nove alate, trebalo bi da to naučimo.
Ritmovi klavijature i mračni tonovi električne gitare su, rekla bih, učinili moju poeziju više izražajnijom, moćnijom, dubljom, pa i jezivijom
Ironija kao mehanizam odbrane
U Vašoj poeziji se prepliću humor, ironija, autoironija i tjeskoba. Da li je ironija oblik odbrane od stvarnosti, inteligentni vid borbe sa njime ili prosto neki način da je jasnije sagledamo?
Ironija je istovremeno mehanizam odbrane, ali i sredstvo koje brani stihove od patetike. Doslovno prenošenje osjećanja i misli u poeziju obezbijedilo bi prisutnost banalnosti. Lirski subjekat ne dozvoljava potpuno otvaranje, on se ironijom brani, a uz to, mislim da smijeh nekad ima veću ulogu u naglašavanju tragedije nego suze.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
