Vile, aždaje i krilati konji crnogorskih planina

Prije najmanje četvrt vijeka, sjedeći iznad Pešića jezera, književnica Sonja Živaljević prvi put se ozbiljnije zapitala kako su nastajale legende i zašto upravo na crnogorskim planinama postoji toliko priča o vilama, krilatim konjima i neobičnim bićima. Odgovor koji je tada naslutila postao je jedna od osnovnih ideja njenog stvaralaštva. Za “Vijesti” priča da je tada došla do spoznaje da legende nijesu oblikovane samo istorijom već i prirodom, tajanstvenom, raskošnom i nepredvidivom.

Interesovanje za legende Durmitora, Prokletija i Bjelasice, kaže Živaljević, rodilo se upravo na Bjelasici.

Prema legendama, na toj planini vile su živjele kraj jezera, krilati konji izranjali iz hladnih planinskih voda, divovi prenosili kamenje, a hrabre hajdučice pobjeđivale poznate megdandžije.

Živaljević je književnica, urednica i lektorka, autorka više od 20 knjiga, među kojima su zbirke poezije, romani, monografije i djela posvećena prirodnom i kulturnom nasljeđu Crne Gore. Pored toga, autorka je “Gorske trilogije”, koju čine “Durmitorske legende”, “Prokletijske legende” i, ove godine štampane, “Bjelasičke legende”.

“Kada je riječ o interesovanju za legende, sve je počelo na Bjelasici. Prizor mirnog jezera, oblaka i njihovih sjenki koje su se preko vode, šuma i stijena lomile poput velikih krila naveo me je da razmišljam o tome zbog čega na crnogorskim planinama postoji toliko priča o vilama i drugim natprirodnim bićima. Tog dana prvi put sam se zapitala kako su legende nastajale. Zašto na našim planinama postoji toliko vila i priča o njima? Otkud ideja o krilatom konju? Shvatila sam i da je odgovore potrebno tražiti ne samo u istorijskim događajima, drevnim vjerovanjima i susretima različitih naroda već i u izuzetnoj raznovrsnosti crnogorske prirode”, priča Živaljević za “Vijesti”.

Ona legendu ne posmatra samo kao izmišljenu priču. Za razliku od bajke, objašnjava, legenda je povezana sa stvarnim prostorom, ljudima i vremenom. U njoj se mogu pronaći tragovi istorijskih događaja, svakodnevnog života, vjerovanja, strahova i pokušaja da se objasne pojave koje su ljudima nekada bile nejasne.

“Legenda je karika u onom što nazivamo vrijeme. Ona pokušava da svjedoči i sačuva od zaborava istinita dešavanja, ali i domišljata objašnjenja za nejasne pojave, stvorenja ili ljude”, kaže autorka.

Posebna vrijednost legendi je u tome što nijesu ostajale nepromijenjene. Svaki pripovjedač mogao je priči dodati ime, opis ili dijalog i tako joj produžiti život.

“Legende i nema ako se iznova ne priča, ako se ne mijenja. Upravo ta njena osobina čini je živom i izuzetno podsticajnom”, kaže Živaljević.

Između istorije, prirode i narodne mašte

U “Bjelasičkim legendama” pokušala je, objašnjava, da priče grupiše od najstarijih ka mlađim, iako upozorava da je legendama teško pouzdano odrediti starost. Pojedini likovi i motivi upućuju na pagansko doba, srednji vijek, period osmanske vlasti ili novije vrijeme, ali se u jednoj priči često prepliću elementi nastali u različitim epohama.

“Jedno je tema ili lik, a drugo pripovijedanje, priča koja ima svoje zakone i u želji da opčini slušaoca ne bira sredstva. Među najstarijim predanjima mogle bi biti priče o psoglavima, divovima, zmajevima, alama i aždajama. Ipak, vile zauzimaju posebno mjesto u narodnoj književnosti Crne Gore. Ima li ih igdje na planeti toliko kao u Crnoj Gori? U lirskim i epskim pjesmama, u bajkama, u legendama”, priča sagovornica “Vijesti”.

Prema jednom od predanja koje navodi, Bog je vile stvorio upravo na Prokletijama, od livadskog cvijeća i rose, a potom im namijenio Hridsko jezero kao mjesto na kojem će se kupati i veseliti. U legendama sa crnogorskih planina vile nijesu predstavljene samo kao ljubomorna i osvetoljubiva bića. Često su milosrdne, pomažu ljudima i čine izvore i jezera ljekovitim.

“Najzanimljivije je da su gorske vile koje žive na Komovima najplemenitije, najljubavnije i najsrećnije. Čak i kada se udaju za čovjeka, vile čeznu za svojim zavičajem: pećinama, izvorima, oblacima i visokim planinskim vrhovima. Posebnu misteriju predstavljala su jezera, čija je mirna, tamna ili nemirna voda budila maštu stanovnika planinskih krajeva”, priča autorka.

Prema legendama, iz jezera su izlazili krilati konji i crni ovnovi, u njima su živjeli đavoli i aždaje, dok su pojedina postajala ljekovita nakon što bi se u njima kupale vile. Pešića i Crno jezero vezuju se za priče o krilatim konjima, Hridsko za vile, a Plavsko za aždaju Plavu.

Priča o aždaji Plavoj za Živaljević je jedna od najupečatljivijih. U njoj se zlo, koje raste u gordoj ljepotici, postepeno pretvara u zmiju, a zatim u aždaju kojoj ljudi moraju prinositi mlade žrtve.

“Aždaja Plava je sigurno ‘zvijezda’ Prokletija”, kaže ona, objašnjavajući da je to predanje zaslužilo da u knjizi bude predstavljeno u dvije varijante.

Legende, međutim, nijesu samo priče o natprirodnim bićima. One čuvaju i moguće tragove starih naroda, običaja, zanimanja i migracija, kaže autorka trilogije legendi sa crnogorskih planina.

Izdvaja predanje o Ungrevima, starom plemenu koje je, prema priči, živjelo na Komovima. Opisivani su kao izuzetno snažni i brzi lovci, često u sukobu sa vilama. Dugo je, kaže, pokušavala da otkrije ko su bili Ungrevi, sve dok u razgovoru sa jednom ženom sa Krima nije čula da je riječ o romskom plemenu koje je živjelo na jugu današnje Mađarske i bavilo se lovom na medvjede. Moguće je, pretpostavlja, da su u potrazi za plijenom prelazili južno od Dunava i stizali do Komova i Bjelasice.

Predanja su joj otvorila i brojna pitanja o porijeklu imena mjesta. Živaljević objašnjava da su neki toponimi zaista sačuvali uspomenu na određene događaje, dok su drugi vjerovatno naknadno poslužili kao inspiracija za nastanak priče.

Kao primjer navodi široko prihvaćeno objašnjenje da je Mojkovac dobio ime po uzviku kralja Uroša: “Moj kovani novac”. Živaljević smatra da je takvo tumačenje zanimljivo, ali nedovoljno da bi se pitanje porijekla naziva smatralo riješenim.

Istraživanje legendi zato poredi sa ulaskom u zavodljiv lavirint u kojem se prepliću istorija, geografija, mitologija, antropologija, rudarstvo i stočarstvo.

“Uglavnom nećete razriješiti dileme, one će se samo umnožiti. Međutim, mogući su i ‘eureka’ momenti. Doživljavala sam ih kao da sam pronašla skriveno blago”, kaže Živaljević.

Hajdučice iza širokih pleća junaka

Posebno prijatno iznenađenje tokom rada bili su ženski likovi. Pored planinki, mudrih baka, poznavateljki ljekovitog bilja, vještica, dojilja i nerotkinja, pronašla je i priče o ženama zapamćenim po hrabrosti i dovitljivosti. One brane stada, nadmudruju i razoružavaju vojnike, ubijaju otmičare i uspijevaju da pobjegnu.

Među njima autorka izdvaja Titu, “Vusijevu ćerku”, koja na prokletijskim liticama pobjeđuje Romana, i Olju, harambašicu koja na Bjelasici predvodi četu hajdučica i izlazi na megdan poznatom junaku.

Rad na “Gorskoj trilogiji” obuhvatio je prikupljanje, izbor, obradu i ponovno pripovijedanje legendi. Živaljević priznaje da je mali broj priča uspjela da čuje neposredno od kazivača, kojih je u planinskim selima sve manje. Ozbiljnije terensko istraživanje, kaže, zahtijevalo bi više vremena i novca.

Zbog toga se u najvećoj mjeri oslanjala na ranije zapisane i objavljene izvore, od 19. vijeka do danas. Za “Bjelasičke legende” posebno su joj bile dragocjene knjige “Gornja sela” Mirka Raičevića, “Nepoznate Lubnice” Đorđija Ojdanića i “Đavolje lazi” Rada Vujisića.

“Neke priče iz priče bile su zapisane u takvom obliku da je bio grijeh dirati ih, možda tek pokoji kamičak. Neke su vjekovi toliko oburdali da ih je trebalo iz početka nanizati”, objašnjava Živaljević.

Njen cilj, objašnjava, nije bio da izdvoji samo najljepše legende jednog dijela Crne Gore, već da pokaže raznovrsnost motiva i likova, raskoš narodne mašte, vještinu pripovijedanja i duboku vezu tih priča sa istorijom i prirodom.