Iza zakona nema Vrata: Jozef K. gleda Trumanov show

Zakon zadobija glas kroz figure koje ga predstavljaju: policajac, sudija, sveštenik, ili - pravosudni sistem (S2) koji uređuje imanentni plan, i sveštenik, koji besjedi i prenosi slovo zakona koje spada u noumen (transcendentalni subjekt). Sad, ukoliko prije direktnog obraćanja zakona subjekt (“subject” znači “subjekt” i podatnik, pribilježava Džudit Batler) zapravo i nije mogao prekršiti zakon, da li nam to otvara dodatni prostor za tumačenje Kafkinog Procesa? Jer, Jozef K. nije prekršio zakon, ali, ono što tokom romana saznajemo, jeste da je sam zakon - ‘zatvoren spolja’, otud mu nikako ne uspijeva pristupiti, što znači da je S2/Ime-Oca forkludirano iz simboličkog u kojem je K. upisan.

Ovdje sada treba malo radikalizovati stvari: prije poziva subjekta na ulici (zakon ne postoji dok se ne dodirne, kaže Fuko), Zakon je forkludiran iz njegovog simboličkog poretka u kojem djeluje iz strukture, što nadalje implicira: subjekt tek u kontaktu sa zakonom biva retroaktivno prepoznat kao interpeliran, zaveden, upisan. Batlerova piše: “Pokazuje se da taj “neko” nije bio u stanju da prekrši zakon pre tog poziva.” (Tela koja nešto znače). Međutim, Kafka nam pokazuje kako izmičući ili nepostojeći Zakon, tim prije Jozefa K. ostavlja u anonimnom statusu “neko”, iz simboličkog u kojem on egzistira, iz kojeg se poziva na pravo i zakon koji ga štiti, ali sam zakon se štiti time što ga isključuje, budući da je, kako smo naveli, iz simboličkog u kojem djeluje kao viši bankarski prokurist, kao neko ko iznajmljuje stan, itd. forkludiran.

Dakle, subjekt se formira putem poziva zakona, obzirom da zakon ima ulogu da štiti subjekt i sebe od subjekta, no, Niče u knjizi Genealogija morala (presudno uticajnoj na poststrukturalističku misao), prepoznaje kako se stalno iznova stvar unutar zakona na drukčiji način tumači (zakon sam sebe reinterpretira), i time ostaje kao - označitelj poprilično neuhvatljiv.

Od, prema tome, formativnog do performativnog poziva, subjekt je p(r)ozvan kako bi bio prepoznat, potvrđen ili ne u strukturi, utoliko prije, subjekt stalno sebe kroz poziv i prepoznavanje zakona subjektivizuje. Taj proces već govori koliko kontrola uvezuje stvari: subjekt koji nije prepoznat biva izolovan, onaj koji je prepoznat biva procesuiran ili pušten dalje, tako da subjekt ili onaj koji je pokoren, svoju slobodu stiče samo u okvirima zakona koji ga štiti ili ga ne prepoznaje kao što je to slučaj sa K., koji samim tim ispada iz simboličkog, obzirom da je zakon u njegovom simboličkom forkludiran. Međutim, pitanje ostaje kako je moguće da je zakon/Ime-Oca ono što nije upisano u njegovo simboličko, obzirom da je on kao subjekt dio zajednice, utoliko prije i podsjeća na svoju poziciju koju u društvu zauzima, strukturu dakle iz koje djeluje.

Altiser, dakle, govori o “jednostranom pozivu zakona.” Subjekt je pozvan/dozvan i dužan da odgovori. Sa zakonom se ne uspostavlja komunikacija, nego se prolazi regulacija. Tu K. biva zakinut od zakona: on je pozvan jer je uhapšen, saslušanje u vešeraju koji je improvizovan u sudnicu više liči na delirij diskursa zakona (S2), nego li na stabilan zakon (S1). Nadalje, on je deinterpeliran od strane zakona koji je djelovao u zoni regulacije, ali ne i dalje, priznanja/prepoznavanja kao interpelacije. Zato taj osjećaj klaustrofobičnosti kroz arhitekturu koja je niska i zagušljiva jer se K. stalno ‘probija’ do idućih “neprohodnih vrata”, otud ta nedorečenost u komunikaciji sa poznavaocima ili tumačima zakona (njihovim interpretatorima, zbog kojih stičemo utisak da se sve svodi na proizvoljno deskriptivni prikaz zakona, i ništa više), otud taj neprošiveni (point de capiton) prostor između zakona i K., regulacije i interpelacije.

Sâm zakon se ponaša posve nekonzistentno. Čak bi se dalo reći, sad malo u kafkijanskom tonu – kako se zakon osjeća krivim, pa se dovija kako da se odbrani. Kao da imamo izvedenu veliku rokadu u kojoj (Kafkin univerzum tako nešto dopušta): nije policajac taj koji na ulici proziva subjekta, imamo situaciju u kojoj je prozivan od strane subjekta, policajac odjednom ne razumije kako treba da djeluje iz svoje funkcije (S2). Zatim, sve se, doista, preokreće, zatičemo simboličko u kojem je razotkriveno nepostojanje velikog Drugog (Ⱥ), kao u sceni iz Trumanov šou, kad razgovarajući sa “ženom”, uočava kako ne gleda u njega, kako gleda u neku tačku iz koje joj se uzvraća pogled, usled čega Truman pada u passage à l’acte, uhvati je čvrsto, pita kome govori, ko je taj kome se obraća, sve dok ona ne povikne kako ne može da izdrži, kako izlazi, sve mora da se prekine, itd. – Treći kome se obraća, jeste u stvari fatalna greška budući da tim gestom otkriva nepostojanje Drugog (Ⱥ). Isto tako K., da je pustio proces da stoji u mrtvoj tački, da ga nije pokretao, prisiljavao da mu odgovori kroz zakon (S2), sami njegovi zastupnici se ne bi našli u neprilici iz koje su se mogli izvući samo njegovim pogubljenjem (to je razlog zašto neki tumači Kafkinog djela smatraju da je kraj neuvjerljiv, zbrzan, pridodat, što iz ovog ugla gledano nije, jer to nije kraj nego doslovno prekid, što zakon nikada ne može da učini, ne može ovlastiti sebe da usred procesa sve prekine).

Dž. Batlerova pita: “Postoji li drugi način na koji bi se zakon mogao obratiti pojedincu i konstituisati ga kao subjekt, načini zaposednutosti zakonom i zaposedanje zakona, koji odvajaju moć kažnjavanja od moći priznavanja?” Prije toga, zar ne bi trebalo da stoji pitanje: zašto se subjekt uvijek već apriorno osjeća krivim, iz čega proizilazi strah na sam glas zakona koji do njega dopre usred bijela dana, nasred ulice? Da li biti subjekt, dakle pokoran, znači ne moći znati da iza zakona ne postoji nikakav transcendentalni zakon koji ga ovlašćuje, nego je to - fenomenološka forma koja stalno nastaje, kako bi Niče rekao, iz sopstvenog tumačenja koje je neokončivo? Ipak, subjektovo ne znanje uopšte omogućava zakon u smislu da: zakon ostaje zatvoren, unutra/spolja, njegova instanca iz koje djeluje ostaje nedostupna, iako je političko-demokratski diskurs drukčiji, nebrojeno je primjera koji to doslovno i otvoreno pokazuju, prije svega dovoljno je istaći da se zakon dopunjava i mijenja već prema stupanju novog šefa (S1) na čelu upravljanja državom.

Ne znanje subjekta u odnosu na to kako funkcioniše zakon i koji su to njegovi mehanizmi, sada ovdje možemo da uporedimo zarad lakšeg razumijevanja sa samim naslovom pomenutog filma Trumanov šou, u kojem čitamo kako je Truman, dakle, taj koji proizvodi šou, ali se ispostavlja tako što uopšte ne zna da je dio njega, kako je on subjekt studija, realnost rijalitija. Uporedivši ovo sa procesom u kojem se obreo K., ono što pažljivije čitajući ili recimo analizirajući roman uočavamo, jeste da K. počinje da bude sve usamljeniji u svom slučaju, napušteniji, izolovaniji: ostaje samo proces i on, zakona nema, niti njegovih agenasa, tako da će njegovo pogubljenje biti posljednji način interpelacije njega kao subjekta.

Gdje je pogriješio kreator Kristofer (S1) ili zakon (S2)? Kad počinje da iskušava odlučnost Trumana, potom kad mu se obrati, zatim kad ga posavjetuje. Trumana je morao uskratiti sebe. Isto je zakon morao ostati na tome da je K. uhapšen i ništa više, jer svejedno ontološki i jeste utamničen. Međutim, ko je na većem gubitku - K. koji uviđa da iza zakona nema Vrata, tj., Truman koji čuje Drugog, s njim razgovara, i na kraju ga ismijava, jer, ukoliko bi se Drugi odazvao tek onda bi sve nestalo, zauvijek, jer time bismo shvatili da ga doista nema.