Aflekove „Životinje” koje ne grizu

Ima filmova koji nas razočaraju zato što od njih nijesmo mnogo očekivali. A postoje i oni drugi, mnogo nezgodniji: naprave ih ljudi koji su već dokazali da umiju bolje, povjere ih glumcima od kojih očekujemo da nam pomjere tlo pod nogama, a onda, uprkos svemu, ostanu negdje na pola puta između dobre ideje i njenog mlakog ostvarenja. “Životinje” (Animals), novi film Bena Afleka, pripadaju ovoj drugoj, tužnijoj kategoriji.

Aflek nije neiskusan reditelj koji tek traži vlastiti rukopis. Naprotiv. U filmovima “Gone Baby Gone” i “The Town” pokazao je da razumije kriminalistički žanr, da zna da osjeti puls grada i da iza pucnjave, pljačke i policijskih potjera prepozna ono što je u ljudima mnogo opasnije od samog kriminala: strah, lojalnost, pohlepu i onu tanku liniju na kojoj čovjek prestaje da razlikuje ono što mora od onoga što želi.

Upravo zato “Životinje” toliko razočaravaju. Ne zato što su potpuno promašen film, već zato što se u njima gotovo neprestano nazire ostvarenje koje je moglo biti mnogo bolje.

Čovjek koji želi vlast, ali ne i cijenu koju ona nosi

Aflek u filmu igra Marka Kimbola, kandidata za gradonačelnika Los Anđelesa, čovjeka koji u završnici neizvjesne kampanje pokušava da sačuva i političke ambicije i privid porodične stabilnosti. Njegov pažljivo građeni svijet počinje da se raspada kada mu otmu sina i zatraže sedam miliona dolara otkupnine.

U tom trenutku politička trka prestaje da bude jedina utakmica u kojoj Mark može da izgubi. Pred njim se otvara mnogo neprijatnije pitanje: koliko vrijedi ono što nazivamo moralom kada se nađe pod pritiskom novca, straha i ličnog interesa?

To je, zapravo, najzanimljivije mjesto ovog filma. Otmica je tek okidač; pravi predmet drame trebalo bi da bude čovjek koji je navikao da upravlja okolnostima, a sada mora da se suoči sa situacijom koju ne može jednostavno da kupi, preusmjeri ili pretvori u političku korist.

Jer Mark nije samo otac uplašen za dijete. On je i kandidat koji zna da se u politici svaka slabost može pretvoriti u tuđu prednost, da se privatna tragedija može pretvoriti u javni skandal i da se čak i saosjećanje može pažljivo upakovati za potrebe kampanje.

Aflek je dovoljno dobar glumac da nam pokaže taj raskorak. U njegovom Marku ima nečega od čovjeka koji bi želio da bude bolji nego što jeste, ali nikako ne uspijeva da se odrekne sopstvene slike o sebi. Njegova harizma ima prizvuk izvještačene uvježbanosti, a njegova pristupačnost djeluje kao osobina koju je odavno naučio da koristi. Problem je što film prepoznaje tu pukotinu, ali nema dovoljno strpljenja da je produbi. Mark ostaje zanimljiva zamisao, nedovoljno razvijen lik.

Otmica kao pitanje savjesti

U dobro napisanom trileru otkucavanje vremena ne služi samo da bi publika sjedjela na ivici stolice. Ono tjera likove da otkriju ono što bi u mirnijim okolnostima mogli godinama da skrivaju. Kada nestane vremena za kalkulacije, čovjek ostaje nasamo sa svojim izborima.

“Životinje” pokušavaju da igraju upravo na tu kartu. Mark i njegova supruga Ebi, koju tumači Keri Vašington, suočavaju se sa odlukama koje nijesu samo porodične, već i političke. Svaki potez može ugroziti kampanju, finansije, brak ili nešto mnogo važnije od svega toga.

Uz njih je Sem, Markov bliski saradnik, u tumačenju Stivena Jeuna, dok se u priču uključuje i misteriozna posrednica koju igra Džilijan Anderson. Ona donosi onu vrstu hladne, profesionalne pribranosti koja u ovakvim pričama može biti i prijetnja i jedini tračak razuma.

Pa ipak, umjesto da napetost raste iz karaktera i sukobljenih uvjerenja, scenario je često proizvodi gomilanjem rasprava, sumnji i naglih obrta. Likovi govore mnogo, ali se iza njihovih riječi ne otvara uvijek nešto novo. Pojedine tajne pojave se kao najava velikog potresa, a zatim nestanu bez posljedica kojima bi opravdale svoje postojanje. Kada se to dogodi jednom, možemo govoriti o slabijem trenutku. Kada se ponavlja, počinjemo da osjećamo kako film troši vlastiti potencijal.

Keri Vašington igra ženu koja bi morala da bude mnogo više od supruge uhvaćene u tuđu političku oluju. U njenom liku ima prostora za bijes, nepovjerenje, strah i otpor prema svijetu u kojem se čak i porodična tragedija posmatra kroz prizmu javnog imidža. Međutim, gluma je povremeno prenaglašena, kao da glumica pokušava da snagom izraza nadoknadi ono što scenario nije dovoljno jasno izgradio.

Džilijan Anderson, s druge strane, djeluje kao da je ušla u neki drugi, bolji film. Njena hladna preciznost i gotovo nestvarna smirenost daju liku dimenziju koju ostali rijetko uspijevaju da dosegnu. Ona razumije da prijetnja ne mora da podigne glas da bi bila uvjerljiva. Ponekad je dovoljno da čovjek uđe u prostoriju i ponaša se kao da je sve već riješeno.

Los Anđeles kao kulisa, a ne sudbina

Posebno je šteta što film gotovo da ne koristi grad u kojem je smješten.

Los Anđeles je idealno mjesto za priču o političkom marketingu, društvenim razlikama i svijetu u kojem je slika često važnija od stvarnosti. To je grad koji može da bude blještav i okrutan, otvoren i zatvoren, pun obećanja i ljudi koji su iz tih obećanja odavno isključeni. U njemu se bogatstvo ne mjeri samo onim što posjedujete već i time koliko uspješno možete da sakrijete cijenu koju je neko drugi platio za vaš komfor.

“Životinje” imaju priliku da uđu u taj prostor, ali se prečesto zadržavaju unutar luksuznog doma svojih protagonista. Skupi enterijeri, dugi razgovori i zatvorene prostorije postaju gotovo cijeli filmski svijet, dok grad ostaje na margini.

To ne bi moralo biti mana. I veliki filmovi znali su da zatvore čitav svijet u nekoliko prostorija. Ali za takav postupak potrebno je da svaki pogled, svaka tišina i svaka promjena odnosa među likovima nose težinu. Ovdje, nažalost, prostor češće djeluje kao praktično rješenje nego kao svjesna rediteljska odluka.

Ni fotografija Roberta Elsvita, snimatelja čiji rad obuhvata filmove “There Will Be Blood” i “Nightcrawler”, ne uspijeva da ostvari pun potencijal. Slika je uglađena, tehnički uredna, ali joj nedostaje karakter. Kao da se film plaši da bude ružan tamo gdje bi ružnoća mogla da kaže nešto važno, ili da bude vizuelno nemiran tamo gdje bi nemir bio prirodan izraz svijeta koji prikazuje.

Upravo je to jedna od većih slabosti savremenih studijskih trilera: sve je na svom mjestu, ali ništa ne ostavlja trag. Sve izgleda profesionalno, a malo toga djeluje neophodno.

U sjenci Kurosave i Spajka Lija

Poređenje sa “High and Low”, klasikom Akira Kurosave, teško je izbjeći. Dodatno ga komplikuje “Highest 2 Lowest” Spajka Lija, novija reinterpretacija iste priče o otmici, novcu i moralnoj odgovornosti.

Kurosavin film nije bio veliki samo zbog zapleta. Njegova snaga počivala je na načinu na koji je ličnu dilemu pretvorio u društveni presjek: na jednom kraju nalazili su se bogatstvo i sigurnost, a na drugom ljudski život čija je vrijednost zavisila od toga ko ga posmatra. Otmica je postajala ispit savjesti, ali i rendgenski snimak klasnog društva.

Takva priča ne zastarijeva lako. Mijenjaju se gradovi, tehnologija, politički sistemi i načini na koje se novac kreće, ali pitanje ostaje isto: da li smo spremni da podnesemo stvarnu žrtvu kada je ugrožen neko ko nije dio našeg neposrednog svijeta?

Aflek pokušava da tu dilemu prebaci u savremeni Los Anđeles i poveže je sa izbornom kampanjom, javnim imidžom i političkom trgovinom. Na papiru, to ima smisla. U praksi, film prečesto djeluje kao da mu je važnije da sačuva brzinu zapleta nego da razumije posljedice vlastitih pitanja.

Nije problem u tome što nova verzija priče podsjeća na ranije filmove. Umjetnost je oduvijek razgovarala sa sopstvenom prošlošću. Problem nastaje kada razgovor postane ponavljanje, a preuzeta ideja ne dobije dovoljno ličnog, društvenog ili estetskog razloga da ponovo bude ispričana.

“Životinje” nijesu bez ikakvih ideja. One su, međutim, previše oprezne u trenutku kada bi morale da postanu najneugodnije. Njihova politička dimenzija postoji, ali rijetko prerasta u uvjerljiv komentar o tome kako moć mijenja čovjeka i kako čovjek mijenja vlastite principe da bi moć zadržao.

Naslov koji je obećavao

Naslov filma obećava nešto sirovo, instinktivno, možda čak i brutalno. Životinje su, u prenesenom značenju, ljudi lišeni društvenih maski, bića koja u trenutku opasnosti pokazuju šta zaista jesu. U takvom svijetu civilizacija je tek tanka koprena preko straha i nagona.

Ali Aflekov film, uprkos svim svojim prijetnjama i mračnim obrtima, ostaje previše pristojan da bi tu ideju zaista ispitao. Kao da se boji da će, ako likove gurne predaleko, izgubiti njihovu dopadljivost. A upravo bi to trebalo da bude rizik ovakve priče: da nam pokaže ljude koje razumijemo, ali kojima ne možemo lako da oprostimo.

Završnica, umjesto da sabere moralne i političke dileme u jednu neizbježnu posljedicu, ostavlja utisak da film pokušava da što prije privede kraju sve što je prethodno zakomplikovao. Tamo gdje bi trebalo da ostanu nelagoda, sumnja i poneko pitanje koje nas prati i nakon odjavne špice, ostaje osjećaj da je priča naprosto završena.

To je naročito šteta jer Aflek nije čovjek bez rediteljskog instinkta. On zna kako da postavi scenu, kako da usmjeri glumca i kako da iz jednostavnog kriminalističkog zapleta izvuče ljudsku dramu. “Životinje” samo pokazuju da zanat, čak i kada je u rukama iskusnog autora, nije isto što i uvjerenje. Film može imati sve potrebne sastojke, a da mu ipak nedostaje ono najvažnije: osjećaj da je morao biti snimljen baš ovako, baš sada i baš iz ovog ugla.

Možda je najneugodnija ironija u tome što se Mark Kimbol i film koji ga prati na kraju susreću na istom mjestu. Oba žele da ostave dobar utisak. Oba znaju kako da djeluju prihvatljivo. Oba pažljivo biraju šta će pokazati, a šta zadržati izvan kadra.

Ali ni politika ni film ne mogu se vječno oslanjati na dopadljivost. U jednom trenutku mora se pojaviti nešto stvarno: odluka koja boli, istina koja kvari sliku, rizik koji se ne može poništiti. “Životinje” taj trenutak najavljuju, ali ga rijetko zaista dosegnu.

I zato ovo nije samo propuštena prilika jednog reditelja. To je i priča o kinematografiji koja sve češće miješa profesionalnu uglađenost sa stvaralačkom snagom, a napetost sa bukom oko zapleta. Film ne mora biti savršen da bi nas pogodio. Ne mora čak ni biti naročito originalan. Ali mora imati nešto svoje, nešto što će nas natjerati da zastanemo, da se zamislimo ili da se barem naljutimo.

Aflek je nekada umio da snimi filmove koji su imali i zube i savjest. U “Životinjama” ostala je samo sjena tog instinkta.

Ocjena: 2/5