Postoji nešto gotovo paradoksalno u povratku u Night City. Svijet koji je u prvoj sezoni “Cyberpunk: Edgerunners” poslužio kao pozornica za jednu od najpotresnijih priča o ambiciji, ljubavi i samouništenju, u drugoj sezoni pokušava da pronađe novu perspektivu, ali istovremeno ostaje zarobljen u nasljeđu koje je sam stvorio.
Prva sezona bila je svojevrsni origin story Davida Martineza. Pratili smo njegov put od momka bez naročitih izgleda, preko postepenog uspona u svijetu edgerunnera, do statusa legende Night Cityja. Bila je to klasična putanja “from zero to hero”, priča o pojedincu koji želi da postane neko u društvu koje mu ne ostavlja mnogo prostora za izbor. Njegova ambicija, potreba za pripadanjem i želja da ispuni očekivanja drugih postepeno su ga vodile ka neizbježnoj tragediji.
Druga sezona pravi zanimljiv dramaturški zaokret. Umjesto da ponovo pratimo rađanje heroja, sada se susrijećemo sa već uspostavljenim legendama. Njeni protagonisti nisu nužno ljudi koji tek pokušavaju da pronađu svoje mjesto u tom svijetu, već oni koji su ga već osvojili, ali su se u tom procesu izgubili. Ako je prva sezona bila “from zero to hero”, druga se može posmatrati kao “from hero to zero”. Ova inverzija dramaturške putanje jedna je od najzanimljivijih razlika između dvije sezone. Umjesto mita o usponu, dobijamo njegovu dekonstrukciju i pitanje šta ostaje od čovjeka kada nestane legenda koju je izgradio oko sebe.
Ipak, upravo se na tom mjestu pojavljuje i najveći problem nastavka.
Teško je ne porediti drugu sezonu sa prvom, naročito kada je riječ o emocionalnom intenzitetu i dramaturškoj preciznosti. Davidova priča bila je izuzetno zaokružena, sa jasnim razvojem protagonista, odnosima koji su organski rasli i završnicom koja je gotovo savršeno objedinila sve prethodno postavljene motive. Druga sezona, zbog izobilja protagonista, njihovih prošlosti i paralelnih priča, teško uspijeva da dostigne isti emotivni vrhunac. Iako u pojedinim momentima dolazi veoma blizu, nedostaje joj ona vrsta narativne koncentracije koja je prvu sezonu učinila toliko posebnom.
To ne mora nužno značiti da je to bila namjera autora. Možda druga sezona uopšte nije ni trebalo da bude pokušaj ponavljanja prethodnog iskustva. Međutim, jednom kada je određeni univerzum publici predstavljen kroz tako snažnu i zaokruženu priču, očekivanja postaju gotovo neizbježna. Gledalac se vraća u Night City sa sjećanjem na Davida, Lucy, Mainea i sve ono što je njihova priča predstavljala. U takvim okolnostima, nova priča teško može da se oslobodi poređenja sa prethodnom, čak i kada ima sasvim drugačije ambicije.
Ono što druga sezona, s druge strane, radi izuzetno dobro jeste proširivanje tematskog i vizuelnog svijeta Cyberpunka.
Posebno je zanimljiv tretman slike i vizuelne naracije kroz filmsku kameru, koja ovdje nije samo rekvizit ili sredstvo dokumentovanja, već postaje važan pripovjedački element. U svijetu u kojem se ljudsko iskustvo može digitalizovati, reprodukovati i komercijalizovati, kamera predstavlja povratak nečemu iskonskom, fizičkom bilježenju stvarnosti. Njena vrijednost nije samo u onome što snima, već i u samom činu posmatranja i očuvanja trenutka. Analogna slika, sa svim svojim ograničenjima i nesavršenostima, postaje simbol ljudskosti u svijetu koji sve više pripada tehnologiji.
U tome se krije i jedna od najzanimljivijih ideja druge sezone: dok se ljudsko tijelo sve više prilagođava mašini, a hrom postaje gotovo neizbježan dio identiteta stanovnika Night Cityja, kamera pokušava da sačuva ono što od čovjeka ostaje. Tehnologija koja je trebalo da proširi ljudske mogućnosti na kraju postaje sredstvo njegovog otuđenja. Hrom prije ili kasnije uzima svoj danak, a pitanje više nije koliko daleko čovjek može da ode, već koliko sebe može da izgubi prije nego što prestane da bude čovjek.
Druga sezona pritom mnogo dublje ulazi u korporativni sistem moći. Ako je prva dominantno pratila individualnu borbu pojedinca unutar nemilosrdnog sistema, nastavak jasnije prikazuje mehanizme koji taj sistem održavaju. Korporacije nisu samo pozadinski antagonisti, već strukture koje oblikuju stvarnost, kontrolišu informacije i određuju vrijednost ljudskog života. U tom kontekstu posebno je zanimljivo i prisustvo vještačke inteligencije kao jednog od pozadinskih motiva narativa. Ona dodatno proširuje pitanje odnosa čovjeka i tehnologije, ali i granica kontrole u svijetu u kojem se sve može pretvoriti u podatak, sredstvo manipulacije ili robu.
Na emotivnom planu, druga sezona ipak pokazuje da autori nisu izgubili osjećaj za građenje likova i njihovih odnosa. Naprotiv, upravo u međusobnoj dinamici protagonista često se pojavljuju obrisi onoga što je prvu sezonu činilo toliko uspješnom. Likovi nisu površno postavljeni, njihove motivacije imaju težinu, a odnosi se razvijaju kroz slojeve ambicije, razočaranja, potrebe za pripadanjem i međusobnog povjerenja. Teme idolopoklonstva, osvete, ljubavi i ljudskosti ostaju prisutne, ali dobijaju drugačiji kontekst.
Posebno je značajno pitanje idolopoklonstva, odnosno načina na koji Night City proizvodi i troši svoje heroje. Edgerunneri postaju legende, njihovi životi se romantizuju, a njihove tragedije pretvaraju u dio gradske mitologije. Međutim, iza svake takve legende nalazi se čovjek čija je stvarnost mnogo manje glamurozna. Druga sezona upravo kroz svoje protagoniste pokušava da razgradi tu sliku i pokaže koliko je tanka granica između onoga što neko predstavlja drugima i onoga što zaista jeste.
I tu se ponovo vraćamo na pitanje dramaturške strukture. Prva sezona imala je privilegiju da publici predstavi jedan svijet kroz jednu dominantnu sudbinu. Druga, sa svojim antologijskim pristupom i većim brojem protagonista, pokušava da istovremeno ispriča nekoliko različitih priča, a da pritom zadrži emocionalni intenzitet prethodnika. Mislim da je upravo u tome njena najveća slabost.
Možda je trebalo napraviti mnogo radikalniji otklon od prve sezone. Ako već postoji mogućnost da se kroz antologijsku strukturu istražuju različite sudbine unutar istog univerzuma, onda je to prilika da se promijeni i sam pripovjedački pristup. Druga sezona ne mora da bude još jedna priča o usponu, padu i tragediji da bi bila Cyberpunk. Naprotiv, njena najveća vrijednost mogla je da bude upravo u pronalaženju drugačijeg načina da govori o istom svijetu. Kada se postavi tako visok standard kao što je to učinila prva sezona, serijalnost postaje istovremeno najveća prednost i najveće ograničenje.
Da je druga sezona posmatrana kao potpuno samostalna priča unutar Cyberpunk univerzuma, imala bi mnogo snažniji autorski i emocionalni identitet. Ovako, neprestano postoji osjećaj da se nadmeće sa prethodnikom, čak i kada to možda ne želi. Ipak, njene ideje, vizuelni jezik i odnos prema ljudskosti pokazuju da Night City još ima mnogo toga da ponudi.
Prva sezona nam je pokazala kako nastaje legenda. Druga pokušava da objasni šta se dešava kada ona nestane. I možda upravo u toj razlici leži razlog zbog kojeg se vrijedi vratiti u Night City, čak i ako nas ovaj put nije uspio slomiti na isti način.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
