Kad makijavelizam nije statistički artefakt

Nedavno je UCG bio raspisao eksterni konkurs, između ostalog i za izbor predavača za predmete psihologija ličnosti i psihologija individualnih razlika za školsku 2026/27. godinu. Budući da sve što imamo u ovom tekstu predstavlja prilog “času anatomije” UCG, tekst prilažemo za Art - kulturni dodatak kojeg časovi anatomije institucija, kao emancipovanu publikaciju, pretpostavljam, zanimaju.

Komisija koja je predložila Vijeću i Senatu odluku da se Milorad Simunović (M.S.) ne angažuje u nastavi nije ni najmanje kompetentna ni u slučaju M.S. ni u slučaju Andrije Dulovića (A.D.) koji su se bili prijavili na konkurs; to tvrdim iz sljedećih razloga:

a) Predložena odluka, kao i čitav izvještaj koji je prati formulisani su tako da je teško vjerovati da su ih napisali profesori univerziteta pošto oni, svojim nezgrapnim stilom, postižu da se ignorišu relevantni podaci koji se tiču pomenutih kandidata te je i pravo čudo da su Vijeće i Senat priloženi tekst mogli da tretiraju kao validan.

b) Komisija ignoriše da jedan od kandidata, M.S., ima univerzitetsko zvanje, dok ga drugi A.D. nema.

c) Komisija previđa da je A.D., poslije diplomskog ispita u Nikšiću, kod R. Dunđerovića kao mentora, master studije i obavio i završio na privatnom univerzitetu Donja Gorica te da je na prijemnom ispitu za doktorske studije u Beogradu bio na apsolutno posljednjem mjestu a to nam sugeriše da su njegovo stručno znanje i kompetencija izneseni iz prethodnih studija bili na ubjedljivom minimumu te da se takvo stanje njegovog stručnog uma nije od tada moglo bitno promijeniti kad su u pitanju discipline koje nisu najdirektnije vezane za oblast u kojoj je A.D. kako - tako doktorirao, a to je oblast psihologije rada pa vam ja decidno i vrlo stručno tvrdim da za psihologiju ličnosti A.D. nije uopšte kompetentan dok za psihologiju individualnih razlika nije dovoljno. Da nije tako zar bi se druga godina psihologije raspitivala da li postoje neke mogućnosti da psihologiju ličnosti sluša kod profesora Simunovića (o ovome se možete raspitati kod prof. Perovića, člana Upravnog odbora UCG kome je pripala uloga posrednika između studenata i M.S.). I ja se sad pitam šta će A.D. i njegova, kako ćemo vidjeti, koaliciona partnerka J.M., prodekanka F.F. preduzeti da se ta želja studenata priguši jer, svakako, hoće nešto, kao što iz iskustva znam. Takođe se pitam šta ja da radim: ako održim neko predavanje, to bi se moglo ocijeniti kao vrsta terorističkog čina protiv UCG pa i protiv pravnog poretka Crne Gore. (Inače u jednom periodu mogao se na FF zapaziti jedan sitni žbir koji me drži na oku. Sad se, valjda, on neće aktivirati, ali ko zna i ta moja rezerva dolazi od toga što mi je poznata slična situacija u jednom romanu velikog mađarskog pisca Đerđa Konrada u kojem jedan žbir sjedi u kabinetu glavnog lika-profesora dok ovaj piše svoje studije.)

d) Nasuprot gore rečenom, M.S. je tokom prethodnih par decenija s uspjehom predavao i psihologiju ličnosti i psihologiju individualnih razlika. Njegova se kompetencija u rečenim oblastima treba uzeti kao potpuna kad se ima na umu da je u njima M.S. diplomirao, magistrirao i doktorirao. Komisija neprecizno navodi da je “profesor Simunović doktorirao u oblasti primjene psihologije ličnosti u književnosti”. Precizno rečeno, M.S. je, poslije diplomiranja sa temom o kauzalnim objašnjenjima u psihologiji, obavio postdiplomske studije upravo na psihologiji ličnosti (koja je u ono doba uključivala i psihologiju individualnih razlika), sa desetkama je položio propisane ispite, vrlo obimne i prema neprevedenim udžbenicima te je magistrirao sa temom koja je za svoj predmet imala ispitivanje motivacije postignuća u njenoj povezanosti sa varijablama ličnosti koje se daju izvesti iz teorije otvorenog/zatvorenog društva. Poslije toga M.S. je mogao da prijavi doktorat: tema njegovog doktorskog rada glasi “Primjena dubinskih teorija ličnosti u tumačenju književnosti”: naglašavam ovu temu koja, za razliku od one koju navodi Komisija, ukazuje na tumačenje književnosti kao predmet na kojem se primjenjuju psihološke teorije, a to dalje ukazuje na to da je kandidat sem potpunog poznavanja teorija ličnosti, morao ući u probleme književne hermeneutike, a to opet sugeriše da ne bi mogao biti amaterski ni njegov predlog za uvođenje predmeta psihologija književnosti na master studije psihologije - da i to dodamo kao pitanje koje nas, u ovom kontekstu prati. Štaviše, pri odobravanju rečene teme za izradu doktorskog rada M.S. je bio pozvan da, na sjednici Odeljenja za psihologiju, argumentuje da je tema “matična” za psihologiju ličnosti. I prvi (magistarski) i drugi (doktorski) rad su ocijenjeni kao izuzetni. Uz dužno izvinjenje, dodaću i sljedeće: da ne postanem prvo asistent (a onda, valjda, i profesor) psihologije ličnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu spriječili su me privatni razlozi u Nikšiću. (Ako vas ta stvar preciznije zanima mogu vam dati adresu tj. ime i broj telefona da je vrlo precizno provjerite.) I u oblasti psihologije ličnosti i u oblasti psihologije individulanih razlika M.S. je napisao izvjesni broj radova koji su uzimani u obzir kada je biran u zvanje docenta odnosno zvanje vanrednog profesora.

Sve gornje podatke M.S. navodi ne da bi se pravio važan (u njegovim godinama bilo bi to smiješno) nego da bi pokazao šta je on sve učinio da bi stekao potpunu kompetenciju za psihologiju ličnosti dok mu Komisija sad to osporava; odnosno šta sve A.D. nije učinio a Komisija potvrđuje kao da jeste.

Što se tiče A.D. i njegovog rada objavljenog u časopisu “Ličnost i individualne razlike” iz kategorije Q1 koji Komisija uzima kao dokaz njegove superiornosti nad M.S. “Mračnih pet - statistička anomalija ili perzistentni fenomen - eksplorativno ispitivanje faktorske strukture SD4 na multiplim uzorcima”: sad ćemo ga prikazati i to tako što ćemo ga prvo “formatirati”, a zatim prikazati njegov sadržaj i poente. Rad iznosi ukupno četiri i po stranice, kada se oduzme jedna stranica sa literaturom, kao i polovina prve stranice gdje su navedeni tehnički elementi rada. Od tri autora A.D. je naveden na prvom mjestu. Osnovu rada čini komparacija dvije varijante (kraće SD4 i duže D5-SD4) testa a onda i teorije “mračnih osobina ličnosti” koje se kao psihološko otkriće vezuju za D. Paulusa, kanadskog pa i K. Vilijamsa, američko-kanadskog psihologa kao autentične autore teorije o takvim osobinama: u prvoj varijanti teorije imamo tri osobine: makijavelizam, narcizam i psihopatiju (2002) dok će se, u međuvremenu pojaviti i sadizam kao “četvrta mračna” (2021): sve ovo je od početka bilo predmet brojnih istraživanja, provjera i primjena od strane mnogih istraživača među kojima su i naši (Branković, Međedović i Dinić) pa to čini i temu nekoliko diplomskih i jednog master rada koje sam i sam mentorisao. Pojavio se, dakle, Paulusov test za mjerenje mračne tetrade SD4 (2021), dok je u daljim istraživanjima iskrsla ideja da se, pri njegovoj primjeni, petofaktorsko rješenje pokazuje kao najadekvatnije te smo tako “dobili” sljedeće osobine: sklonost prema stvaranju koalicija, grandiozni egzibicionizam, psihopatiju, indirektni sadizam i nasilni voajerizam, kao i test D5-SD4 te Kraforda kao još jednog bitnog istraživača/autora (2025). Uz ovakav “adekvatniji” model se onda postavilo pitanje koje stoji u naslovu Dulovićevog rada. Nećemo dalje pratiti “borbu” za najadekvatniji model, pogotovo nećemo kad već sam rad u zaključku utvrđuje da je potrebno dalje raditi na popravljanju teorije “pet mračnih” (da bi se utvrdila njena diskriminativna vrijednost). Umjesto toga uradićemo dvije stvari. Prva je (a o njoj A.D. ne vodi ni najmanje računa) da smo sa “tri, četiri ili pet” mračnih vjerovatno suočeni sa fenomenom “umnožavanja entiteta” poznatom još iz sholastike i koji se u novijoj intelektualnoj istoriji ispoljio u fenomenu “umnožavanja instinkata” ili, pak, “umnožavanja arhetipova” pa je moguće da se nešto slično dešava i sa psihometrijski identifikovanim entitetima iliti faktorima odnosno osobinama, tačnije mračnim osobinama. Druga stvar koju ćemo uraditi jeste da ćemo iz prvobitnog modela izdvojiti makijavelizam kao jednu od tri mračne dok ćemo iz kasnijeg modela izdvojiti stvaranje koalicija kao jednu od pet osobina (mračnih, takođe).

Iz rada koji komentarišemo citiraćemo da su potrebne provjere teorije izvedene na osnovu ispitivanja 12 uzoraka iz 11 različitih zemalja sa ukupnim brojem od 7045 ispitanika. Impresivno, jel da? Šalim se pomalo, naravno, ali, svakako, treba poštovati trud uložen u testiranje 7045 ispitanika, kao i trud vezan za 11 različitih zemalja, mada meni nije strana ni ona ironija koju imaju stručnjaci i naučnici i koja se tiče iscrpnosti i doslovnosti kojima zna pribjeći nauka onda kad nije u stanju da bude inventivna, pa kad se još pri tome pomene Borhesova priča O strogosti nauke u kojoj se ta vrsta (doslovne i iscrpne) nauke parodira e da bi se razumjelo da nema naročite kreativnosti pri njenom upražnjavanju, onda stvar dolazi na svoje mjesto. Ukratko, 11 zemalja, 12 uzoraka, 7045 ispitanika, 4,5 stranice sa 4 tabele i 3 autora koji zaključuju da treba nastaviti dalje. Mi, međutim, nećemo dalje, mi se zaustavljamo kod prvog autora i “mračnih” osobina koje smo izabrali.

Zanimljivo je, hoćemo da kažemo, da se makijavelizam kao jedna od tri-četiri mračne osobine lako (čak i obavezno) može (čak mora) vezati za A.D. i to zbog toga što se A.D. meni, kao profesoru na Studijama psihologije svojevremeno obratio putem sms poruke da bi se jadao na jedan generalizovan način i da bi mi saopštio da je on doktorirao psihologiju i to na Filozofskom fakultetu u Beogradu (skrivajući pri tome i UDG i očajan rezultat na prijemnom ispitu) što sam ja imao da shvatim kao vapaj mladog čovjeka koji, sa velikom diplomom, ne nalazi sebi mjesta. Založio sam se kod B.M., upravnice Odsjeka za psihologiju - i on je dobio angažovanje - i evo istog toga lika koji se na eksterni konkurs javlja direktno protiv mene. (Ali evo i studenata sa druge godine koji su protiv A.D a za M.S., jel da?) Reći ću vam da sam i u telefonskom razgovoru kad su mi se javili studenti razumio i da makijavelizam nije statistički artefakt nego je stvarna, individualna osobina koja je ucrtana u lik A.D.

Pošto je A.D. ispoljio svoj makijavelizam na najdirektniji način, ja sam se malo detaljnije raspitao o njegovoj akademskoj biografiji i saznao podatke koje sam maločas naveo. Nimalo fine podatke, jel da?

Sklonost da se prave koalicije osobina je (mračna, naravno) iz, vidjeli smo, “petofaktorskog rješenja”: ona se pojavljuje u većini stavki pomoću kojih se operacionalno definiše makijavelizam: upravo A.D. i članovi Komisije su napravili koaliciju za angažovanje A.D. a na štetu M.S.: posao uložen u pisanje četiri i po stranice jednog koautorskog teksta tretira se kao stručna superiornost koja nadmašuje svekoliku kompetenciju koju je M.S. stekao tokom četiri i po decenije školovanja, naučnog i nastavnog djelovanja u psihologiji ličnosti, psihologiji individualnih razlika te i u još nekim psihologijama.

Pogledajmo i Komisiju koja je u stanju da izložene stvari i pitanje ko je kompetentan vidi na predočeni način - idemo odozdo prema gore:

1. tj. 3. Biljana Maslovarić - diplomirani marksist po svom primarnom obrazovanju - to će reći i aktivista pseudonauke, kako je to prije evo više od sedam decenija, uz najširi koncenzus, iz kojeg su se bile isključile komunističke zemlje i, počinjući od Karla Popera i njegove slavne knjige Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji, za marksizam pokazano.

2. Vladimir Drekalović: za njega se ozbiljno čudim da može da potpiše a kamoli da napiše predlog sa navedenim elementima. Morao bih (mada neću) da porazgovaram sa njim da bih shvatio o kakvoj se mentalnoj transformaciji radi. Ili se dosad radilo o slijepoj mrlji u mojoj percepciji.

3. tj. 1. Jelena Mešter (J.M.) - predsjednica Komisije. Sem što se njen nezgrapan stil (po kojem se poznaje agrikon iz Aristotelove tipologije) prepoznaje u svakoj rečenici kao i nimalo drugačiji način mišljenja, evo i sljedećeg razloga koji bi je morao diskvalifikovati iz Komisije. Prije nekoliko godina J.M. je, zajedno sa R. Dunđerovićem objavila knjigu Motivacija postignuća u organizacijama. Napisao sam prikaz koji je rečenu knjigu razorio u teorijskom, logičkom i pragmatičnom pogledu. Moj prikaz je bio predat jednom časopisu i autor je dobio potvrdu da će prikaz biti objavljen - ali prikaz u tome časopisu nikad nije objavljen - zašto? Zbog toga što ga je zabranio prvi recenzent knjige, sociolog i bivši marksista. Knjiga je imala dva izdavača: Filozofski fakultet i Institut za sociologiju i psihologiju pa je broj “poniženih i uvrijeđenih”, prema principu autoritarnog transfera, bio znatan; i sve je bilo u redu dok je moj tekst čamio u “bunkeru” i dok ga niko nije čitao, ali kada smo ga izvadili iz bunkera i objavili u kulturnom dodatku “Art”, evo ti Lisabonskog zemljotresa, časti mi, pa je time potvrđena ona kvalifikacija koja spominje spahijsku samovolju i srednjevjekovnu zatucanost nasuprot kritičkom racionalizmu kojim se, inače, definiše nauka. Među svim reakcijama posebno se izdvojila ona koja je došla od J.M. kao koautorke knjige: ona je bila takva da ju je glavni urednik “Art” kulturnog dodatka, koji je i sam bio prozvan, doveo u vezu sa fašizmom i staljinizmom. Što je najgore, J.M. nikada nije shvatila, niti će, da rečena knjiga švercuje temu o kojoj navodno govori te da je ona pseudo pa i to dokazuje da J.M. ne može biti kompetenatan član Komisije.

Nije čudno da su se J.M. i A.D. našli u koaliciji. I J.M. mi se svojevremeno jadala, kao šefu Odsjeka, na svoj težak život koji ne može da olakša njeno angažovanje kao saradnika u nastavi, preduzeo sam bio određenu kampanju, pa je J.M. prevedena u “zaposlene” (ovo vam može potvrditi P. Simanić, sekretar Filozofskog fakulteta u penziji) i od tada J.M. počinje da “briljira” i to tako što će napisati nekoliko lažnih dostava protiv mene (svaku od njih sam sačuvao u svojoj dokumentaciji). Odakle njoj sve to, pitam se. To su tipični gestovi i tehnike makijavelista/agrikona, dakle onih “niskih” karaktera iz Aristotelove tipologije pomoću kojih oni osiguravaju na pr. akademsku egzistenciju.

Ja velim da je ovdje bila potrebna Etička komisija a ne mandati za donošenje odluka o kojima se radi. Ako se ne uključuje Etička komisija žalosna je to i opasna činjenica koja u akademskom pogledu ne donosi ništa dobro.

Čuje se da je J.M. imenovana za prodekanku na F.F. i sad je ona u potpunosti opremljena da dokazuje ispravnost svoje pseudonauke, kao i ispravnost svoje ćudi. Pri ruci joj je i A.D. koji je “vazda spreman polećeti”. Čuje se takođe za istraživanje vršnjačkog nasilja koje se planira. Nisam pametan: tema je to taman, ali za takve stvari kao što su istraživanja treba imati i kompetenciju i inteligenciju. Jasno je da kompetencije u ovom slučaju nema. Nema je, pa ćemo vjerovatno opet dobiti knjigu kao što je knjiga Motiv postignuća u organizacijama: puno tabela i proste statistike, ali nema i nauke. Umjesto toga tu ima da bude pseudonauke.

Dulovićev rad sa Q1 liste nije pseudonauka; to je dobro urađena psihometrijska studija, jedna među mnogima o jednom vrlo poznatom predmetu; uz to, rad razložno završava zaključkom da su potrebna dalja istraživanja da bi se poboljšala teorija o kojoj je riječ, ali su to, ipak, samo četiri i po stranice sa tri autora i bez originalnosti. Oni koji, kao recenzenti i članovi Komisije taj rad razmatraju i ne znajući o čemu se tačno radi, nisu nauka nego su mistifikacija nauke i njenog publikovanja. Da dodamo još riječ-dvije o pseudonauci. Dakle, knjiga MOP u organizacijama koju J.M kao koautorka brani, jeste obrazac pseudonauke, ona predstavlja čitavu jednu školu “vezanu za mjesto svog rođenja”: vezanu za univerzitet na kojem je J.M. stekla sve svoje diplome i koji se nalazi na 6000/7000. mjestu na listi univerziteta, u najboljem slučaju. U knjizi imamo brojne tabele i puno grube statistike ali sve to ne dokazuje naučnost nego je u pitanju privid nauke: J.M. je tipičan izdanak te škole, kao što je i garancija da je ta škola pustila svoje korijene i ovdje, a to je poražavajuće! Poražavajuće je i zbog toga što je ta škola, kao da je u pitanju neka gerilska formacija, spremna za grube i osvetičke obračune sa “protivnicima”. Malo je stručnosti, a puno gramzivosti u njoj. Kao što rekoh, za naučna istraživanja su potrebni kompetencija i inteligencija. U rečenim slučajevima kompetencije nema; dok o inteligenciji nemam prava da se izjašnjavam.

“Dosadno je na ovom svijetu, gospodo” - citira “Art”, u jednom od prošlih brojeva, velikog pisca Gogolja. Dosadno je i mora da bude ako ste u tamnom vilajetu uz koji i pristaje teorija koja govori o tri, četiri ili pet mračnih osobina. Međutim, poznavanje mračnih osobina ličnosti samo je nužan, ali nije i dovoljan uslov da se bude kompetentan za problem vršnjačkog nasilja, na primjer, to je problem za koji se mora biti u potpunosti kompetentan: u oblasti razvojne i socijalne psihologije, u oblasti psihologije ličnosti (koja uključuje i rukavac sa književnom psihologijom, sa filmom i televizijom), kompetentan u individualnim razlikama te u psihološkom metodu.

Ali, taj zahtjev nije suviše visok za m & a & a? Ne, jer su to stručnjaci za pseudonauku & pseudopsihologiju.

P.S. U našoj tipologiji koju smo preuzeli od Aristotela, i koju, kao što će se vidjeti, prilagođavamo “uzusima” moderne psihologije, imamo, dakle, “niske” karaktere (alazone i agrikone) sa njihovim mračnim osobinama (kao što je npr. makijavelizam). Ali, kako je sve to, sem što je mračno i dosadno, u nekom od naših narednih priloga, trebalo bi da, za promjenu, bude riječi o “visokim” karakterima: da nije njih, bilo bi ne samo dosadno, nego i besmisleno na ovom svijetu.

P.P.S. Meni je svejedno da li sam angažovan ili nisam. Ali mi nije svejedno ko je angažovan. Ako je to neki pseudo, neki makijavelista, agrikon ili alazon - ne valja posao i piši propalo. Na predmetima kao što su psihologija ličnosti i psihologija individualnih razlika mora se biti kompetentan bez ostatka - takvi su to predmeti. Ali A.D. nije takav!

P.P.P.S. Rečeno je u Izvještaju da Komisija ne evidentira moje radove u posljednjih desetak godina. Šta da kažem? Neka Komisija čita “Art” kulturni dodatak i neka ih - “evidentira”. Ali, ako je Komisiji baš po volji, obećavam da ću, u nekom naučnom časopisu, objaviti rad sa prikazom nekoliko pseudonaučnih “studija” sa grupe za psihologiju.