Početak jedne duge borbe: Gospodar-označitelj na izdisaju

Logika prema kojoj je bilo bolje, zarad buđenja javnosti u Americi, birati Trampa, dopustiti mu da se domogne vlasti i tako učiniti da se mnoge političke frakcije povežu, ipak previđa jednu stvar: Kamala Haris je u predizbornoj kampanji dala riječ kako će, kad dođe na vlast, puna podrška biti na strani Izraela u ratu protiv Hamasa (plus palestinskog naroda).

Očigledno da u savremenoj politici mnogo toga zavisi od forme, jer Demokrate svoju politiku ‘rata za demokratiju’ izvode neuporedivo vještije od republikanaca. No, pošto lijeva strana koja sanja povratak globalnog socijalizma smatra kako je to moguće tek nakon katastrofe zvane Tramp, vrijeme - kojeg svijet i nema mnogo - pokazaće koliko je to gledište politički pronicljivo.

Uglavnom: nema ničeg čudnog u tome što je Tramp ubedljivo izgubio Kongres, ali postoji druga stvar koja je zapravo itekako čudna obzirom da mu nije svojstvena. Naime, obećanje da će sarađivati sa novim demokratskim sazivom, kao i da će priznati gubitak izbora i uz to još pobjedniku simbolički pružiti ruku, bilo je, priznaćemo, potpuno neočekivano.

U postmodernistički preobaviještenom svijetu sve više se ispostavlja kako je javnost, u stvari, duboko obmanuta, kako mediji odrađuju stvar na doista zavidnom nivou kad se radi o manipulaciji mnjenjem. Sjetimo se priče o političkoj snazi Orbana, o njegovoj nepobjedivosti, o tome kako se pokazuje pravim državnikom utoliko više što je jedini ‘glas razuma’ u administrativno zabludjelom Briselu. Izbori su pokazali sasvim drugu sliku stanja: mađarski narod ga je smatrao političarom koji tu zemlju uporno izoluje kako bi na taj način sačuvao svoj ogromni, ilegalnim načinom stečeni kapital. I, doista, zar ne: što je gospodar (S1) bogatiji, utoliko je zemlji koju vodi “odaniji”, za neke bismo čak rekli kako su bili (kao) poslednji antiglobalistički istorijski rodoljubi.

Druga stvar koja nas ovdje interesuje jeste - nije poenta u medijskoj fetišizaciji modernih lidera koji su uspjeli zarobiti javnost svojim stalnim prisustvom, prije je u tome što je moć koju posjeduju tolika da ih se država, bez ogromno uloženog truda, unutrašnje građanske participacije, kreativnih borbi i velikih odricanja, ne može osloboditi. Zamislimo samo to da su u Kanzasu i Ostinu republikanci izgubili, da je tamošnji narod tu pobjedu demokrata nazvao konačnim oslobođenjem. Pomislimo koliko bi se, takođe, Izrael oslobodio odlaskom Netanjahua, ili, zašto da ne, Evropska unija odlaskom tehnokrata i bivših bankara, koji su politiku zasnivali na korporativno-bankarskom kapitalu, na bespogovornom spoljnopolitičkom vojnom intervenisanju u svakoj zemlji za koju je NATO procijenio da je u deficitu demokratije.

Ovdje ću iznijeti sasvim lično viđenje; ne sumnjam da mnoge može sablazniti, mada, daleko od toga da igram na provokaciju, itd. Ne, ne vjerujem da je Tramp suštinski išta od onoga što je brutalno izgovarao u javnosti; naprosto, radi se o političkom profilu koji zna kako da u ovom licemjerno politički korektnom svijetu izazove buru, za to vrijeme radeći na savezima sa svima koji mu učvršćuju vlast i omogućavaju da udvostručuje kapital i porodičnu imperiju čini sve jačom. Ideolog, inače, ponajmanje vjeruje u ono što proizvodi kao vještački nagon u narodu koji se u jednom trenutku stvarno pretvori u nešto što mase smatraju svojom neotuđivom supstancom i autentičnošću. (Posebno je to danas prijemčivo kad inače mnogi vode bitke za prisvajanje tradicije, tako da u tom melanžu dobijemo sve i svašta.)

Istinski otklon od, prije svega, ekonomskog populizma napravila je širom Evrope generacija Z, budući da ona živi u vremenu koje mi nastojimo razumjeti, iako, iskreno, ništa više ne proizvodimo do nostalgičnog i prozaičnog pogleda na minula vremena.

Atonalna Amerika ili?

Kao što to znamo, acting out je reakcija upućena velikom Drugom, međutim, usljed odsustva strategije namjesto koje nastupa erupcija potisnutih osjećanja, ona ni najmanje ne uznemirava Drugog (A); simboličke veze ostaju čvrste, usljed čega vlast može da iskoristi ukazanu priliku i kaže: u okviru demokratije demonstracije su više nego poželjne, iz razloga što tada oni na vlasti (S2) mogu da uoče gdje sve prave greške.

Jedan grafit prenosi poruku - ‘Revolucija počinje paljenjem automobila.’ To je, iz osnova, pogrešno. Štaviše, nenasilni otpor dovodi vlast u ćorsokak, ali za to je neophodno strpljenje, strategija, neodustajanje od rada na planu i programu dijametralno suprotnom od onoga koji sprovodi ili nerijetko nameće vlast.

Stoga, šta možemo naučiti iz Trampovog nedopustivog ućutkivanja univerziteta, iz prijetnje da će svaki inostrani student biti protjeran ukoliko se drzne usprotiviti njegovoj politici, iz nasilnih reakcija parapolicijske organizacije ICE? Uspio je da demokratsku stranu konsoliduje i nagna da prihvati kolektivni bijes i nezadovoljstvo kao politiku koju će okrenuti protiv svog političkog neprijatelja.

Uzimajući u obzir da je za poznopostmodernistički svijet karakteristično da nastoji opstati kao kompleksna mnogostrukost nesvodiva na Jednog - centralnu figuru, Ime-Oca, naučnu dogmu, i tako dalje - sve su prilike da je baš američki narod osjetio kako biva ugroženo ono što će Alen Badju definisati na ovaj način: “Moderna apologija ’kompleksnosti’ sveta, zapravo nije ništa drugo do uopštena čežnja za atonalnošću” (Vladimir Tasić, “Svetovi Alena Badjua: Matematika, poetika, politika”).

Budući da za desni populizam važi da ne ukida kapitalistički sistem i njegovu dominaciju bez ostatka, već da je njegov simptom, ispostavilo se, naime, da niko drugi do Tramp nije pokušao biti dekonstruktivista atonalnog svijeta. U radikalnom nastojanju ukidanja lažnog izbora između umjerene ljevice/desnice i centrizma koji prema republikanskom rezonu nije imao odvažnosti “prelomiti stvari”. Međutim, kako ne bi došlo do zabune, valja nam da budemo precizni: atonalnost zahvaćena na republikanski način bila je sve samo ne emancipatorski nastrojena.

Nego, frontalni napad na ono što se kod Badjua podrazumijeva pod “atonalnim” svijetom (primjer su rodne studije i neprihvatanje “binarne logike”, odbacivanje gospodara-označitelja (S1) u ime i zarad iznijansiranih odnosa koji počivaju na radu nesvodive razlike, protiv odnosa sila pokrenutih od strane moći) bio je fasada republikanaca, jer su to koristili kako bi na drugom, spoljnjem planu sprovodili politiku totalnog terora: podrška Izraelu, napad na Iran, prijetnja Grenlandu, pominjanje Kanade kao nove američke države.

Ipak, dobro je primijećeno kako ova pobjeda može, kao što i jeste, biti samo početak jedne duge borbe; utoliko prije, Demokrate više nego ikada ranije kroz istoriju moraju pokazati upravo odlučnost da u potpunosti postupaju u skladu sa onim što se od njihove politike i očekuje. Budu li, dakle, ponovili greške Obame ili Bajdena, više problem neće biti samo u tome koga izabrati kad su demokrate i republikanci dvije strane iste pare, nego kako opet stvoriti politiku koja će biti kadra izvući Ameriku iz beznađa.

No, pošto Tramp gubi, a Netanjahu je u tehničkom mandatu, nade da se stvari doista mogu promijeniti sada su sasvim realne.