Nakon dolaska u Ameriku, u četrdesetim, Douglas Sirk je, sticajem produkcijskih okolnosti, morao da snima u raznim žanrovima, nerijetko i izvan njegovih poetičkih preferenci, ali u sljedećoj dekadi on dobija priliku za fokusiranu estetsku ekspertizu u melodrami. All I Desire (Sve što želim, 1953) ne spada u režiserova najbolja djela u pedesetim, ali ovaj film ipak zauzima vrlo važnu poziciju u autorovom dijalektičkom nizu. Naime, ovo je posljednje ostvarenje u kojem je Sirk mogao biti ubjeđen u autentičnost hepi enda, u kojem je postojala potreba da se nešto što nije mnogo više od holivudske obligacije realizuje sa neophodnom uvjerenošću.
Tema krivice i opravdanja - koju nosi sa sobom glavna junakinja Naomi (Barbara Stanwyck), majka koja se nakon dugog vremena vraća svom mužu i djeci - u All I Desire se sprovodi sa pažnjom i osjećajem da se koliko je to moguće izbjegavaju klišei: kraj filma je zamišljen kao katarzični zaključak, pomirenje rupture koja je obznanjena na početku, ponovno okupljanje familije. Značaj formule leži u tome što će kasniji tragovi otpora i distance svoj dalekosežni smisao imati upravo spram ove ‘klasične’ paradigme koju će Sirk izložiti suptilnom potkopavanju i relativizovanju.
Što uraditi sa zapletom koji je koliko nevjerovatan, toliko i providno iskonstruisan, koji mehanički potcrtava svoje namjere? Bob (Rock Hydson), nakon što je indirektno bio krivac zato što je Helen (Jane Wyman) ostala slijepa, u Magnificent Obsession (Veličanstvena opsesija, 1954) se prvo trudi da joj tajno pomogne svojim bogatstvom, a kada to ne uspije, odlučuje da i sam uči za očnog hirurga kako bi ispravio svoju grešku i grijeh. U svemu tome, njih dvoje postaju romantično vezani.
Najveća Sirkova subverzija u Magnificent Obsession je ta što je film upravo odrađen sa slijepom vjerom kako u narativni tok i razvoj, tako i sve moguće implikacije koje otud izrastaju, od personalne transformacije i prihvatanja istinskih vrijednosti do iskupljenja: već je u samom fabularnom startu bila ukalkulisana specifična ironija, i režiserov pristup ostvaruje potrebni balans upravo time što ne zaoštrava, već ublažava moguće disonance. Ovakav materijal se, drugačije kazano, ne može poboljšati ako želite da se postaviti iznad njega: to se može uraditi samo ako dosljedno sprovedete patetiku čitave storije.
Ako je u Magnificent Obsession za Sirka bilo najisplativije da ostane u fantazijskoj sferi, u All That Heaven Allows (Sve što nebo dozvoli, 1955), novom projektu u kome su glavne uloge glumili Hudson i Wyman, režiser se opredijelio da se okrene drugom polu melodrame, onom koji ultimativno teži realističkom efektu, prije nego će uslijediti ‘rekuperacija’. Sirk nije skrivao svoja ljevičarska uvjerenja i njegov ideološki najangažovaniji film je svakako All That Heaven Allows, budući da se u njemu fokusira klasna podijeljenost, odnosno način na koji staleška raslojenost sprečava normalno konstituisanje para, starije žene Cary (Wyman) koja je ograničena ritualima i preferencama svog društvenog statusa, i mlađeg baštovana Rona (Hudson) koji, nasuprot njoj, ideal pronalazi u ‘prirodnom’ životu.
Ubrzo, režiser nadograđuje svoja prvobitna interesovanja uvodeći, jer je respektovao vlastiti (pod)žanrovski okvir tzv. ženskog weepies filma, i čitav niz rodnih pitanja, između ostalih ona koja se vezuju za iskazivanje ženske želje koja izlazi izvan ‘normi’ koje određuje sredina i - ovdje leži autorova najdublja kritika srednjeklasne Amerike - porodica (u vidu sina i kćerke). U jednoj od najupečatljivijih stilističkih gestura u holivudskim filmovima iz pedesetih, Sirk pronalazi metaforički ekvivalent za odricanje Cary u sjajnom kadru kada se ona - nakon što joj sin kupi televizor koji treba da ‘kompenzira’ njene žtrtve - nađe zarobljena u refleksiji ekrana. No, podignute tenzije se moraju pacifikovati da bi se stiglo do hepi enda, i režiser opet upotrebljava fantazijsko razrješenje: nakon zbilja smiješno iskonstruisane Ronove nesreće, Cary će konačno odlučiti da potpuno prihvati njega i ljubav koja ju je čekala.
Usporedba All I Desire i There’s Always Tomorrow (Uvijek postoji sjutra, 1956), olakšana i prisustvom Stanwyck u oba filma, ilustrativno pokazuje kako je Sirkov svjetonazor - u stalnom istraživanju fundamentalne strukture melodrame - postajao sve mračniji i sve spremniji za gorku ironiju. Na površini, kraj There’s Always Tomorrow ponavlja rješenja iz All I Desire: spoljnja opasnost je otklonjena, brak očuvan, porodični balans povraćen. Fabularno ništa ne naruša poredak, ali ono prikazano/izgovoreno govori suprotno.
Jer, Sirk snima taj zahtijevani završetak tako da u njemu ne samo da nema pretjeranog ispunjenja i radosti, već ni (ideološke, filmske, žanrovske) satisfakcije, pa ni naknadne mudrosti: sam hepi end postaje klaustrofobično zatočenje, nametnuta obaveza koja blokira potencijalni užitak i briše prethodni utopijski eskapizam. Hepi end u ovoj porodičnoj melodrami i bukvalno zatvara domaći prostor, čime Sirk u vizuelnom domenu koji je region njegove autonomne intervencije ukazuje na disproporciju između ideologije i stvarnosti, između onoga što je preskriptivno dato i onog što je stvarno enuncirano.
Režiser je žanrovske konvencije koristio istovremeno i za (glamurizujuću) estetizaciju i kao povod za uzmičuću ironiju. U Written on the Wind (Napisano na vjetru, 1957), Sirk se bavi neuspjehom četiri glavna lika da sebi zadovoljavajuće organizuju živote u okviru porodice, i ubrzo je film - u tragičkom okviru - upućen na bilježenje sve izraženijih znakova koji ukazuju na očaj, frustraciju i neartikulisanost želja. Pesimizam iz All That Heaven Allows sada se podiže na sljedeći, viši nivo i jasno prelazi u destrukciju, i režiser na upečatljiv nači slika razaranje američke familije. Prevlast forme nad sadržajem u Sirkovoj umjetničkoj proceduri primjećuje i kritičar Bruce Farley koji u strukturi Written on the Wind pronalazi fugalnu koncepciju pozajmljenu od Bacha.
Za razliku od ostalih melodrama koje su snimljene u blistavom Tehnikoloru (naročito kada je direktor fotografije bio Russell Metty), The Tarnished Angels (Potamnjeli anđeli, 1957) je - u skladu sa samim imenom - crno-bijeli film sa sivom intonacijom, još jedan dokaz da Sirk uvijek akcent stavlja na vizuelni plan: teme prevare, razočaranja i neuspješne komunikacije u ovoj adaptaciji vjerovatno najslabijeg Faulknerovog romana, Pylon, svoje otjelotvorenje pronalaze u režiserovoj ikoničkoj orkestraciji.
Sirkov završni projekt ujedno je bio i njegov najveći hit, ali i ostvarenje u kojem je najviše pažnje posvetio posebnoj organizaciji mise-en-scènea, u cilju da se što je moguće više unutrašnja stanja junaka manifestuju u načinu na koji su scene postavljene i odrađene, u načinu kako su prostorno i kolorno raspoređeni likovi u njihovoj interakciji između njih samih i okruženja, u bogatoj teksturi dizajna: u Imitation of Life (Imitacija života, 1959) značenje je neodvojivo od stila.
Po toj tendenciji, film je i svojevrsna Sirkova summa u kojoj je stilistički eksces i vrsta sentimentalne artikulacije i cinički, brehtijanski odmak. Takođe, Imitation of Life pokazuje režiserovu namjeru da ipak melodramu vrati njenom porijeklu i cilju, katarzi, toj ultimativnoj žanrovskoj trajektoriji koja definitivno određuje karakter a ponekad i sudbinu likova.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA