(Povodom objavljivanja knjige Elizabet Jang-Bril, Hana Arent. Za ljubav svijeta, CID, Podgorica 2026, prevela Kristina Bojanović)
Želja da se svijet razumije, dokuči i voli uprkos zlokoblju koje ga često obilježava, dar je rijetkih duhova. Jedan od njih je Hana Arent, koja je svoj dar primila i nosila tokom života obremenjenog usamljenošću, izgnanstvom, političkim zlom, no i ljubavlju, prijateljstvom i vjerom u čovječnost. Ovo će breme navesti Elizabet Jang-Bril, studentkinju i saradnicu Hane Arent, da ispiše njenu biografiju, motivisanu poštovanjem i divljenjem, ali i željom da se o Hani prozbori nježno i kritički, da se njena ličnost i djelo osvijetle intimnije, kroz spoj izlaganja događaja iz intelektualnog i privatnog života. Što ne znači da Jang-Bril pristupa svojoj profesorki kao nepogrešivoj heroini, već kao ženi koju su krasile silovite strasti, sklonost teškim odnosima, intelektualnim sukobima, razočaranjima i svakovrsnim borbama. Hrabrost da misli samostalno, svagda prkoseći struji očekivanoga i prihvatljivoga, ključno je znamenje Hane Arent. Ovu impozantnu biografiju nedavno je u prevodu na naš jezik objavila ugledna izdavačka kuća CID.
Knjiga prati život Hane Arent od rođenja 1906. u Njemačkoj do njene smrti 1975. godine u Njujorku. Naslov Za ljubav svijeta znalački je odabran ne bi li ukazao da Arent nije bila filozofesa koja je bježala iz svijeta u apstraktne ideje: zanimali su je ljudski suživot i stvaranje političkih zajednica, što je brižljivo istraživala, ne krijući razočaranje i bol kad je uvidjela da su društva koja imaju razvijenu kulturu, nauku, umjetnost i obrazovanje sposobna za najgnusnije zločine. Za nju je ljubav prema svijetu značila prihvatanje činjenice da je svijet nesavršen, pun nepravde i patnje, ali da ga ne smijemo napustiti, odbaciti ili prepustiti drugima. Arent je tokom života izgubila domovinu, bila izbjeglica, svjedok političkog nasilja i žrtva istorijskih okolnosti koje nije mogla kontrolisati. Ipak, nije odustala od pokušaja da razumije svijet i u svojoj filozofiji ponudi “recept” kako da ljudi u njemu žive slobodno.
Hana Arent rođena je 14. oktobra 1906. u Lindenu, u kulturno-politički obrazovanoj, sekularnoj jevrejskoj porodici. Sadejstvo jevrejskog identiteta i njemačke kulture zasigurno je najvažniji izvor njenog životnog iskustva. Rano je počela da čita i silno je željela da shvati sve što se događa oko nje, ne zadovoljavajući se jednostavnim objašnjenjima. Još kao djevojčica razvila je osjećaj samostalnosti, no i izvjesnu emocionalnu zatvorenost. Neprihvatanje autoriteta iskazano u djetinjstvu reflektovaće se i kasnije, u njenom odnosu prema akademskim autoritetima, političkim ideologijama i intelektualnim pokretima. Filozofesa je od početka pripadala svijetu koji je smatrala svojim, ali nije bila doista sigurna da je isti prihvata. Tjeskobu je izražavala stihovima: otkrivanje Arent kao pjesnikinje jedan je od najznačajnijih doprinosa ove biografije. Jang-Bril u knjigu uvršćuje brojne Hanine pjesme, upoznajući čitaoca s možda posve nepoznatom stranom filozofesine ličnosti. U njenoj poeziji riječi su teške, spore, probijaju se kroz gust vazduh tame. Ona se obraća ponoru u sebi: nema orijentira ni puta, identitet se rasipa, smisao je neuhvatljiv. Zvuci svijeta se prigušuju, postojanje poprima oblik praznine. Patnja se zariva posvuda. Objelodanjivanje i prevod njenih pjesama svojevrsna je privilegija za čitaoca - upliv u delikatnu dušu misliteljke.
Studijsko doba Hane Arent krcato je ličnim i pjesničkim nemirima. Taj period će u intelektualnom i emotivnom smislu presudno obilježiti njen život, zahvaljujući susretima s Martinom Hajdegerom i Karlom Jaspersom. Biografija raskriljuje intenzivan i komplikovan odnos između Arent i Hajdegera, čiji su nazori o životu, vremenu, smrti i autentičnosti jako uticali na njeno lično i filozofsko stasavanje. Kada se Hajdeger 1933. priključio Nacističkoj partiji i postao rektor Univerziteta u Frajburgu, Hana se zapitala: zbog čega je taj dubokouman čovjek potpao pod nacističku propagandu? Međutim, uprkos moralnoj dilemi koja ju je decenijama opsijedala, Hana nije izbrisala Hajdegera iz života. Njihov odnos je o(p)stao: složen, naporan i kontradiktoran. Iz ugla čitaoca, neoprostivo je što Hajdeger nikada nije prihvatio uspjeh svoje bivše studentkinje, niti je ikada izrekao ijednu pohvalnu riječ o njenom, ispostaviće se, bezvremenom djelu. Za razliku od Hajdegera, Jaspers je jedna od najstabilnijih intelektualnih figura u njenom životu. Kod njega je Arent doktorirala 1929, tezom o pojmu ljubavi kod svetog Avgustina. Njihov odnos bio je zasnovan na razgovoru, raspravi i međusobnom poštovanju. Decenije prijateljstva potvrdile su značaj otvorenosti koja će vrhuniti u Haninom shvatanju mišljenja kao aktivnosti koja podrazumijeva spremnost da se suočimo sa samima sobom.
Dolaskom Hitlera na vlast za Arent se ruši čitav jedan svijet, što Jang-Bril u biografiji dočarava dramatično. Kada nacisti preuzimaju vlast, Hana više ne može da posmatra antisemitizam kao društvenu predrasudu ili teorijski problem. On postaje neposredna politička stvarnost. Filozofesa se uključuje u aktivnosti povezane s dokumentovanjem antisemitizma i cionističkim organizacijama. Zbog toga biva uhapšena i kratko zadržana u policijskom pritvoru. Dobrohotni inspektor oslobađa je iz zatvorskih zidina, nakon čega Hana napušta Njemačku i odlazi u Pariz. Iskustvo izbjeglice pokazaće se presudnim za njenu filozofiju. Apatrid je osoba koja nema državljanstvo tj. političku zajednicu koja joj jemči prava. Arent uviđa da čovjek može biti izuzetno obrazovan, moralan, sposoban i kulturan, ali da bez političke pripadnosti gubi čak i osnovnu zaštitu. Ljudska prava, koja se predstavljaju univerzalnim i neotuđivim, u praksi često zavise od toga da li neka država priznaje čovjeka kao svog člana. U Parizu Hana postaje aktivistkinja, pomaže jevrejskim izbjeglicama, podupire cionističke aktivnosti, upoznaje nove ljude, razvija političko iskustvo i udaljava se od akademskog bavljenja filozofijom. Razvodi se od prvog supruga, filozofa i pisca Gintera Šterna, s kojim nije uspjela uspostaviti čvrstu i trajnu vezu zbog nepomirljivih razlika u karakterima.
U Parizu upoznaje Hajnriha Blihera, njemačkog političkog mislioca i bivšeg komunističkog aktivistu, s kojim stupa u brak 1940. godine. Bliher je partner u istinskom smislu: ljubav(nik), intelektualni sagovornik, prijatelj i čovjek s kojim je dijelila svakodnevni život, političke rasprave i iskustvo izbjeglištva. Duboki odnos s njim pokazuje da Arent nije bila otuđena filozofesa koja je u samoći stvarala velike teorije: njeno mišljenje nastajalo je i oblikovalo se u razgovorima s ljudima koje je voljela. U ovoj vezi je nesebično iskazivala požrtvovanje, privrženost, prihvatanje, brigu i silovitu ljubav o kojima Jang-Bril neumorno i slikovito piše, raskrivajući da je Hana, iza naizgled neprobojne, hladnokrvne persone, izlivala nesvakidašnju blagost i toplinu.
Kada je 1940. Njemačka napala Francusku, Arent se našla u vrlo opasnom položaju: internirana je u logor Gurs na jugu Francuske. U haosu nakon sloma Francuske uspijeva da pobjegne, ponovo se sastaje s Bliherom i odlazi u Ameriku. Iza nje ostaju domovina, evropski život, prijatelji i poznanici, ali upravo u Americi počinje njeno najvažnije stvaralačko razdoblje. Ipak, to ne prolazi bez muke - Hana iznova mora da gradi svoj život. Stamena je, ništa joj ne zapada teško: radi kao novinarka, piše tekstove o jevrejskim pitanjima, sarađuje sa izdavačima i uključuje se u intelektualni život američkih gradova. Sve više je mori pitanje zašto je Evropa, kolijevka veličanstvenih filozofskih, naučnih i umjetničkih tradicija, postala mjesto totalitarnih režima i poprište suštog zla. Za nju strahotna pojava nacizma nije bila samo pitanje Hitlerove ličnosti. Morala je da dokuči političke, društvene i istorijske okolnosti koje su omogućile uspon takvog sistema. Djelo Izvori totalitarizma predstavlja prekretnicu u njenom životu. U knjizi analizira antisemitizam, imperijalizam i totalitarizam, objašnjavajući kako nastaje politički sistem čiji je cilj da potpuno kontroliše ljudski život. Posebnu pažnju posvećuje ideologiji i teroru, te njihovom najstrašnijem aspektu: stvaranju suvišnih ljudi čiji život nema političku zaštitu ni društveno priznanje. Ovdje se vidi koliko je Hanino iskustvo izbjeglištva bilo važno za teoriju. Ona nije razmišljala o apatridima samo kao o istorijskoj kategoriji. Znala je šta znači kada čovjek izgubi politički dom. Iz ovog mučnog doživljaja, praćenog neiscrpnim i ničim osujećenim promišljanjem, razvija se njena glasovita ideja: o pravu da se imaju prava. Ako čovjek nema državu ni politički status, niti ga iko s punom odgovornošću štiti, njegova formalna prava su gotovo bezvrijedna.
Izvori totalitarizma pokazali su da su filozofija i politička teorija pod svoje okrilje primili novog velikog mislioca bez čijih se ideja ubuduće neće moći promišljati život, politika i svijet. Široka, duboko utemeljena i dalekosežna misao Hane Arent potvrdila se i u narednim djelima, poput Ljudskog stanja, Ajhmana u Jerusalimu, Istine i laži u politici, te nedovršene a ipak velelepne knjige, Život duha. Elizabet Jang-Bril, biografkinja kojoj nije promakao niti jedan detalj Haninog upečatljivog i bogatog života, skreće pažnju čitaocima da se dragocjenost njene političke teorije umnogome ogleda u isticanju fenomena slobode i javnog prostora: sloboda se, naime, ostvaruje kada ljudi mogu da govore, raspravljaju, odlučuju i djeluju zajedno u javnom prostoru, što će reći da čovjek nije potpuno slobodan ukoliko vodi isključivo privatni život i nema mogućnost da utiče na svijet. Sloboda je odgovornost za zajednički svijet. To je, na koncu, suština politike.
Najkontroverzniji period života Hane Arent, kojem je u biografiji posvećeno podosta prostora, vezan je objavljivanje knjige Ajhman u Jerusalimu. Godine 1961. Arent odlazi u Jerusalim kao dopisnica časopisa The New Yorker, da prati suđenje Adolfu Ajhmanu, jednom od nacističkih funkcionera odgovornih za organizaciju deportacije evropskih Jevreja u koncentracione i logore smrti. Očekivalo se da će Arent pred sudom vidjeti oličenje apsolutnog zla: čudovište, demonolikog čovjeka koji je svjesno i mizantropski planirao uništenje miliona ljudi. Ali ona u toj osobi nije uočila genijalnog zločinca ni demonsku figuru, već birokratu koji na pitanja odgovara klišeima, poziva se na naredbe i propise, konstantno pokušavajući da izbjegne ličnu odgovornost. Arent je postavila kontroverzno pitanje: kako je moguće da čovjek učestvuje u zločinima, a da pritom ne pokazuje sposobnost dubokog moralnog promišljanja? Iz ovog tematizovanja proizići će čuveni pojam banalnost zla, kojim je Arent pojasnila da neshvatljivo, iskonsko zlo mogu počiniti ljudi koji ne odaju utisak monstruma. Ajhman, smatrala je, nije pokazivao sposobnost da kritički preispita značenje svojih postupaka; pozivao se na dužnost, zakon i naređenja, ne razmišljajući o ljudima čije je uništenje organizovao. Tu nastaje njena ideja o vezi između mišljenja i moralnosti: čovjek može da bude obrazovan, da poznaje administrativne procedure, da bude vješt organizator, ali u isti mah moralno nesposoban da prosudi šta je ispravno. Zlo raste onda kad ljudi prestanu da misle i da preispituju vlastite postupke. Arent je insistirala na Ajhmanovoj ličnoj odgovornosti, ističući da poslušnost nije opravdanje za zločin. Knjiga je izazvala ogroman skandal, tzv. kontroverzu oko Ajhmana, koja je ponajprije izbila povodom dva pitanja: Hanine kritike pojedinih jevrejskih savjeta koji su tokom nacističke okupacije sarađivali sa njemačkim vlastima u administrativnom sprovođenju određenih mjera; njenog prikaza Ajhmana koji je mnogima djelovao kao umanjivanje njegove monstruoznosti. Arent je vjerovala da zapravo uznemiruje činjenica što strašna djela mogu biti izvršena bez prisustva demona u čovjeku, tj. kroz običnu birokratsku poslušnost i odsustvo mišljenja. Zbog toga je bila izložena oštrim napadima, optužbama za nedostatak jevrejske solidarnosti i nerazumijevanje istorijske tragedije. Uprkos tome što je zbog narečene kontroverze izgubila neke prijatelje i bila žrtva brojnih osuda i prijetnji, iz biografije doznajemo da je držanje do vlastitog stava i mišljenja za nju bilo vrednije od gubitka prijatelja, ugleda ili osjećaja pripadnosti. Do kraja je vjerovala da je dužnost intelektualca da misli, da postavlja teška pitanja i ne pristaje na kolektivno izbjegavanje odgovornosti. Dabome, njena spremnost da polemiše nije uvijek značila da je bila u pravu u svakoj procjeni. Jang-Bril u knjizi pruža kontekst Haninim stavovima, ali ostavlja prostor čitaocima da preispitaju i podvrgnu kritici njene zaključke.
Posljednjih godina života Arent se vraća filozofskim pitanjima koja su je kopkala od mladosti, s namjerom da ih oliči u knjizi Život duha. Poglavlja o mišljenju i volji je dovršila, a smrt ju je sustigla nadomak razvijanja trećeg, o rasuđivanju, o čemu svjedoči detalj iz biografije: bijeli papir uvučen u pisaću mašinu, spreman da upije nove ideje, ostao je gotovo netaknut. Hana se vazda pitala šta znači misliti, zaključivši da je mišljenje unutrašnji razgovor čovjeka sa samim sobom, preispitivanje sopstvenih postupaka i razumijevanje njihovog značenja. Nemislećem ljudskom biću preostaju društvene norme, imperativi, gotova rješenja. Volja je pak povezana s čovjekovim kapacitetom da zamišlja budućnost, donosi odluke i želi nešto što još ne postoji. U tome dakako nezamjenjivu ulogu igra filozofska potka, iskra što probija u duh, opsjećajući da nismo samo produkt svoje prošlosti, da možemo postupati drugačije, da u toj odluci prebiva mogućnost novog početka. Mišljenje i volja sabiraju se u rasuđivanju, sposobnosti procjenjivanja konkretnih situacija i događaja, razlikovanja dobra od zla, vrednovanja postupaka u svijetu koji dijelimo s drugima. Hana Arent je vjerovala i znala da se sposobnost moralnog rasuđivanja može razviti čak i u društvu koje se izopačilo, koje normalizuje zločine ili je naprosto nezrelo. Ljubav prema svijetu je neugasli aksiom kojeg se pridržavala u odsudnim časima, kada se takvo osjećanje mnogima činilo nemogućim, neprihvatljivim, čak suludim.
Jang-Bril bez ustručavanja predstavlja Hanu kao neizmjerno snažnu i ranjivu ženu, duha krcatog protivurječjima. Bila je oštra, tvrdoglava, nekad nepravedna u procjenama, ali je posjedovala ogromnu intelektualnu hrabrost. Ništa nije prihvatala zdravo za gotovo, nije se povinovala uzusima ideoloških tabora koji su posvuda vrvili, rado se sukobljavala ne bi li do kraja istjerala pravdu, slobodu i istinu. Za ljubav svijeta nije romantični naslov biografije nego filozofski stav Hane Arent. Živjela je u stoljeću dva svjetska rata, Holokausta, totalitarnih režima, masovnih progona i uništenja čitavih zajednica. Mogla je da se povuče u privatnost, da se posveti samo akademskom radu ili da zaključi da je ljudska priroda nedorasla za slobodu i odgovornost. Da je bila drukčijeg kova, mogla je da zamrzi svijet. Ali nije: pokušala je da shvati kako se svijet može sačuvati. Ljubav prema svijetu nije puka sentimentalnost, niti optimizam po svaku cijenu, nego odluka da se ne odustane od zajedničkog života, da se prihvati odgovornost za dešavanja, da se ne ćuti pred nepravdom, da se ne pristane na poslušnost kao zamjenu za moral. Najzad, da čovjek ne dopusti da mu političke ideologije zabašure i oduzmu mišljenje.
Sokratovski stav da neispitan život nije vrijedan življenja dobrano se očitava u djelu Elizabet Jang-Bril. Možda je najveća dragocjenost ove knjige njeno dosljedno podsjećanje da filozofija nije odvojena od života. Arent nije došla do svojih najvažnijih ideja samo čitanjem velikih filozofa. Podjednako su joj pridolazile kroz iskustvo gubitka, ljubavi, izbjeglištva, političke odgovornosti, prijateljstva i sukoba sa društvom. Čitavu njenu filozofiju prožima upozorenje da je najveća opasnost za čovjeka što može prestati da misli o odgovornosti za svoja djela. Zbog toga je Hana toliko insistirala na mišljenju, rasuđivanju i političkoj slobodi. Voljeti svijet znači ne odustati od njega čak i kad sagledamo koliko tegoban, zlokoban i stravičan može biti. Duh se pita. Dobri, odgovorni duh.
Arent spada u filozofe čija je misao skoro u cjelosti zaogrnuta iskustvom. Nije dopustila da njene refleksije plutaju u kakvom apstraktnom vakuumu. Sve što joj se u duhu projavljivalo oslanjalo se na neposredne doživljaje - takvu je orijentaciju odabrala: komunikaciju, razmjenu, učestvovanje, uplitanje. Nijemo posmatranje i držanje po strani nisu bili dio njene prirode. Kao Jevrejka, iskusila je antisemitizam, kao apatrid je shvatila važnost političke pripadnosti za ljudsko dostojanstvo, kao intelektualka morala je da se izbori za mjesto u muškom svijetu. U ulozi Hajdegerove družbenice, suočila se sa izdajom i protivurječnošću između filozofske veličine i političke neodgovornosti. Kao Jaspersova prijateljica, naučila je vrijednost slobodnog intelektualnog razgovora i bezinteresne privrženosti. Odnos s Bliherom donio joj je uhljebljenje oličeno u ljubavi i filozofsko-političkoj harmoničnoj razmjeni. Kao slobodomisleća žena, spoznala je važnost neodricanja od sebe zarad prihvatanja, ali i neodustajanja od svijeta, uprkos njegovoj tamnini.
Nekoliko dana pred smrt, Hana je iznova čitala Ciceronov spis Kako ostariti, posebno se osvrćući na Katonove riječi: “Bližeći se smrti, osjećam se kao čovjek koji se približava luci nakon dugog putovanja: čini mi se da vidim kopno”. Umrla je u Njujorku 4. decembra 1975, od srčanog udara. Posljednje riječi razmijenila je sa gostima kojima se topli doček u njenom domu pretvorio u bolno svjedočenje o smrti velike filozofese. Imala je 69 godina kad je napustila svijet koji je toliko voljela i željela da razumije. Hajnrih Bliher, za kojim je tiho i dostojanstveno patila, preminuo je nekoliko godina ranije. Papir uvučen u pisaću mašinu i dan-danas odjekuje zovom života. Života duha.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA