Tek smo započeli priču o Kosijerima. U Ploči podno Debeljaka sa Vladom Mitrovim Radovićem izbijam na kameniti greben. Pokazuje ka dnu stijene. E, ovđe ti je bila crkva, kaže. Prilazim bliže i vidim ostatke suvomeđne bogomolje smještene na maloj čistini uz samu stijenu.
Drevno suvomeđno crkvište u Ploči podno Debeljaka u Kosijerima
Ulaz je sa zapada. Stijena čini cijelu bočnu (sjevernu) stranu hrama. Suprotna (južna) strana sagrađena je od nepravilnih kamenih blokova od kojih su neki dugački skoro metar. Crkvica je minijaturna - četiri sa dva metra. Časna trpeza još stoji na mjestu. Ni ovdje nema apside na oltarskom (istočnom) dijelu, kao što je nema ni na drugim suvomeđnim bogomoljama - u Gospoštinama ili Podsokolom.
Studenac
Ostajemo tu još malo a onda krećemo niz stranu ka izvoru Studencu, koji izbija iz pećine u samom podnožju Debeljaka. Ograđen je i svoltan 1882. godine. Učinilo mi se da je voda bila “ukusna”. Do zemljotresa 1979. godine bio je mnogo izdašniji. O tome govore ostaci velikog mlina, stotinak metara niz stranu. U blizini je bazen u kome zatičem istu “idiličnu” situaciju kao i na lokanju Rešnji na Sinjačkim kršima. I ovdje na površini pluta žablji par u ljubavnoj igri, nezainteresovan za ostatak svijeta. Na leđima ogromne ženke, odmara se tri-četiri puta manji mužjak. Ubrzo krećemo nazad. Čekalo nas je još puno zagonetki.
Velja njiva
Nakon Ploče i Studenca spuštamo se ka Veljoj njivi, na strani prema Debeljaku. Tu se širi poveći pojas plodnog zemljišta prošaran tu i tamo niskim stijenama. Stari put “Ober” vodi ka onižem uzvišenju, na kojem stoji neobičan kamen. Ovo ti je sveta trpeza, kaže Vlado. Nepravilni kameni kvader, nalik stećku, nalazi se usamljen na čistini, poput kakvog “oltara” na otvorenom.
“Sveta trpeza” na Veljoj njivi u Kosijerskom koritu
U obližnjem šumarku ima ozidina zahvaćenih šibljem. Zapravo, teško je naći selo u ovim krajevima u kojem nema ovakvih prizora. Razlika je u tome što kućišta mogu biti klačna i suvomeđna. Suvomeđna opet mogu biti načinjena od manjih ili krupnijih, oblastih blokova. Ovaj drugi tip je vjerovatno najstariji.
Tumuli
Nedaleko od “svete trpeze” su Rogulje, gdje se kriju dvije praistorijske kamene gomile. Jedna je visoka oko dva metra i ima desetak metara u osnovi. To su jasni tragovi bronzanodopske naseljenosti, koji se protežu duboko po brdskom zaleđu. Ima ih svuda uz trasu starog puta, koji je ovuda, po svoj prilici, vodio još od praistorije.
Gradina na Bršeću
Na daleku prošlost ukazuje i praistorijska gradina iznad Kosijerskog korita, na Bršeću pri Kupuljaru, na dominantnoj poziciji. Blizu nje, na istoj visini nalazi se Baljev ubao. Vlado priča da je “kopan u gnjilu da bolje drži vodu”. Pod “gnjilom” se misli na ilovaču. Ta vrsta zemljišta je u starom dobu bila tehnološki preduslov za pravljenje ublova, jer druge mogućnosti nije bilo. Dodaje da se za gradinu na Bršeću priča da je Ivan Crnojević htio da tu gradi utvrdu, ali da je odustao zbog toga što nije bilo vode.
Slična priča vezana je za Krivi vrh kod Gradca u Lješanskoj nahiji. Janko Uskoković piše 1886. da je tamo “Stevan Crnojević započinjao graditi grad”, ali da je “kako se priča prekinuo ovu građevinu zbog toga što nije bilo tekuće (žive) vode”. Andrija Jovićević 1911. bilježi još jednu, malo drugačiju, legendu, vezanu za praistorijsku gradinu u Čukovićima. “Vele da je Ivan Crnojević htio da tu grad gradi, i da je radi toga tu mnogo kamenja dovučeno bilo.” Ovdje na djelu iznova imamo onu narodnu sklonost da se (skoro) sve pripisuje Ivanbegu, iako potiče iz vrlo udaljenog doba. Suvomeđna gradina na Bršeću je mnogo starija od crnojevićkog vremena i svjedoči o davnašnjoj važnosti ovog prostora.
Murva
Vraćamo se na Kosijersku Glavicu kod Vladove kuće, gdje u blizini stoji prastara murva, u čijem dnu leži četvrtasti kamen. Petnaestak metara dalje, uz među, raste stara loza. E ovo ti je bijela loza koju je Sveti Petar blagoslovio. A ono ti je murva đe jeedio. Na onome kamenu. Koliko je staro to drvo, pitam. Oko 500 godina, uzvraća. Zagledam murvu. Stablo je potpuno šuplje.
Prastara murva i kamen “na kome je sjedio Sveti Petar”
A, evo ipak pušta izdanke, nastavlja Vlado. Vele da je ovđe vladika htio da prokune jednoga, pa ga je jedan od ljudi što su tu bili zamolio da to ne čini. Sveti Petar je onda rekao da mu donesu jedan grozd sa one loze i kada je probao nekoliko zrna, rekao je: Dabogda korijen vazda od tebe bio! I evo do danas još rađa.
Riznica
Ovo je samo dio od onoga što sam od Vlada čuo tokom ta dva dana. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da u glavi čuva cijelu riznicu. Rekao sam mu još na početku da nikako ne mogu naslutiti sve priče koje zna, i da će zbog toga najbolje biti ako bude naglas komentarisao kosijerske detalje, a ja ću ga pažljivo pratiti. Bilo mu je milo što ga zapitkujem. I njemu je od početka bilo jasno da nema posla sa dokonim posjetiocem Sokolskih krša i Soko-grada.
Na kraju drugog dana, nakon silnog šiblja kroz koje smo se probili, rekao mi je: “E, ne bi ovo više činio pa da će mi doć ne znam ko!”
Sve je ovo za Vlada bilo vrlo naporno i zbog toga mu dugujem zahvalnost. Prije nekoliko godina teško je nagrdio nogu od vatre i od tada je imao na desetine operacija. Kasnije sam u knjizi Vukića Pulevića “Onomastičke crnogorske studije” (ICJK, 2012) vidio da se Vlado pominje kao kazivač narodnog predanja, što je ključni činilac u bilježenju narodnog blaga.
Vatra
Ispred kuće nas dočekuje Vladova supruga Slavka. Pita jesmo li se umorili. Brine za Vlada. U kući je klasičan crnogorski ambijent. Čini ga jedna velika prostorija, duga oko četrnaest i široka šest-sedam metara.
Vlado Mitrov Radović kraj ognjišta u svom domu
U jednom dijelu je ognjište. Oko njega stolovače. Svaka je drugačija. Poput izložbe. Prijatno je i prostorno. Lijepo zaśednik i priču. Dok pijemo kafu Vlado načinje priču o Orašanima. Kaže da je tamošnja crkva veoma stara i da se ne zna od kada potiče. Pominje i prastare grobove oko nje. Pripovijeda kako su njegovi rođaci jednom poodavno “śeđeli u lad od cera”, pa je neko rekao: “Ajde da otvorimo jednu grobnicu”. “I makoše oni oklop od kamena i pojavi se kostur! I zamisli ti sada one cijevi od noga. Ovolike!”
Dok mi rukama dočarava veličinu kostiju, ne trepćem. Slavka jednako učestvuje u priči i odobrava svaku riječ svoga čovjeka.
“To je neka grdosija bila”, nastavlja Vlado.
Kada je to bilo, pitam.
“Ima jedno 60-65 godina. Bio sam đetičak, al' sam bio tuna. To su neki kolosi od ljudi bili. Sile! Jednome je u vilicu svaki zub bio zdrav. Imao je preko dva metra. Stric Savo koji je bio visok dva metra mjerio je kost na svoje noge i prelazila mu je cjevanicu 3-4 centimetra”.
Vlado je u pripovijednom žaru, ja u vatri. Čini mi se da se tog momenta i oganj razbuktao.
Što ćemo da činimo, pitam. Moram to što prije viđet'.
A kada bi ti?
Ja ovoga trena što se mene tiče!
Vlado me gleda par trenutaka. Prekinuo sam ga danas u poslu. Htio je da sadi krtolu, ali je sve to ostavio zbog mene i kosijerske prošlosti. Gleda me još malo, pa onda kaže. Znaš što! Dođi tiśutra ujutro, pa ćemo poć' tamo.
'Oću tako mi boga, uzvraćam. Eto me oko devet.
Družili smo se još malo, a onda sam krenuo za Podgoricu. Bilo je taman kao da sam letio na ćilimu preko Stare Crne Gore
Boravak pri povijesti
Šta je pri ovome Francisko Čoek iz “Sto godina samoće”? Nije mi Vlado pričao o “kolosima” da bi me impresionirao (a i da jeste!), nego zbog toga što je priča o prošlosti u samoj srži našeg bića. Gadamer nas je odavno naučio da nas tradicija nosi u svojim njedrima. Pripovijest u svojoj osnovi znači evociranje i “očuđavanje” kroz duboku prisnost sa poviješću - kroz koju saznajemo i više o sebi. I postajemo bolji.
Obezbijedio sam se trostruko te noći po povratku iz Kosijera da bih stigao u dogovoreni čas. Štaviše, ustao sam ranije, kao da idem na svečanost. Taman kao da sam slutio da će se dogoditi nešto značajno. Krenuo sam sat i po ranije preko Meteriza, Češljara, Đalaca i Štitara. Zaustavio sam se na početku Đinovića da bih načinio bolje slike Veprulje na jutarnjem suncu. I zbilja su ispale dobro. Pričao mi je Saša Čilikov da je Lazar Pejović putovao po noći za Berane samo da bi načinio slike Đurđevih Stupova po jutarnjoj svjetlosti.
Ćeraza
Stižem u Kosijere prije devet. Radovići su odavno na nogama. Pijemo kafu i razgovaramo. Dolazi čas za pokret. Vlado uzima kosijer od koga se nije odvajao ta dva dana. Krećemo uzbrdo zapadnom stranom Kupuljara, asfaltnim putem ka Mikulićima, Tomićima i Orašanima. Uspinjemo se desetak minuta serpentinama, a onda preko prevoja izbijamo u Frašenac. Zatim se spuštamo par kilometara i skrećemo ka Orašanima, putem koji vodi ka Sokolskim kršima sa zapadne strane. Nakon dvjesta metara Vlado mi kaže da stanem. Pored ceste je poveća iskopina-majdan. E, ovo ti je odakle je Ivan Crnojević vadio mulinu za Soko-grad. Jer, on nije ima' okle drugo da vadi bez odolena, kaže Vlado.
Kako se zove ovo mjesto?
Ućeraza, uzvraća. Zatim mi pojašnjava da je “mulina humna zemlja, pijesak sitni, a žućkast”. “Od nje se pravila klačina”, kaže. “Klak je pomiješani kreč sa mulinom.”
Ždrvnji
Spuštamo se još nekoliko stotina metara i stižemo do Selišta, zaseoka Orašana. Stajemo pored poveće kamene kuće. Taj dio se zove Dardaza. Vlado me vodi s druge strane tog zdanja, đe se nalaze ostaci nekoliko objekata, pocrnjelih od starosti. Pokazuje mi velike tesane blokove oko kućnih vrata. “Ovo je sve moja baba na užad donosila. Imala je troje prsiju.” Zatim pokazuje objekat u kojem su bili “ždrvnji” - žrvnjevi sa kojima su ljudi ručno mljeli. “Tako se to radilo. Čeka' se red dok se ne samelje ručno.“
Šiblje
Nastavljamo prema drugoj strani ceste, gdje je glavni dio selišta. Sve je dobro obraslo šibljem. Vlado kaže da je na toj strani i crkva. Ta vijest mi diže raspoloženje. Skoro da mi stvara vrelinu u stomaku. Jer, upravo bi se ovdje moglo kriti ono čemu se nadam. Nedostajući elemenat koji bi upotpunio “lanac”. Ostaci Selišta se protežu u obliku polukruga. Probijamo se starim seoskim putem, kroz granje, po samom obodu uzvisine. Prolazimo pored nekoliko kućišta, pa opet kroz šiblje. Prošli smo više od sto metara. Čini mi se da ovo traje vječnost.
Crkvište
Konačno stižemo na drugi kraj naselja. E, onamo ti je crkva, kaže Vlado. Uz kičmu mi prolazi talas “elektrine”, pa se penje sve do sljepoočnica. Isijavam. Dok polako okrećem pogled u pravcu crkve, sabijam se u “unutarnji gard”. Ali, ne vidi se dobro, jer se u tom smjeru ispriječio poveći grm. Obilazim ga i lagano dižem pogled. Ahhhh! Pred ulazom, na tri-četiri metra daljine vidim ostatak zidanog nosećeg stuba. Još jedna crkva iz doba Stefanice Crnojevića! Pada mi kamen sa srca. Pa me iznova zahvata talas energije. Vlado, čovječe, da li si svjestan...
(Dvadeset treći nastavak u narednom neđeljnom broju)
Galerija
Bonus video:
