Tri zdanja koja donose hiljadu novih zagonetki - Vijesti.me
Enigme (18. dio)

Tri zdanja koja donose hiljadu novih zagonetki

Crkve sa zidanim stubovima i trijemom u Donjim Pelešima, Đalcima i visoko nad Šin Đonom pomažu nam da razriješimo dio tajne zaključane sa sedam brava

Zašli smo duboko u priču o rubnom dijelu Riječke i Lješanske nahije. Stvari su sada mnogo jasnije - iako se u tom kraju kriju još puno zagonetki. Sada imamo čvrsto uporište. Jer, pored starih puteva stoje ostaci seoskih grobljanskih crkava sa zidanim stubovima i trijemom iz početnog crnojevićkog doba. Do sada su se pred nama pojavila tri takva crkvišta - u Donjim Pelešima, Đalcima i visoko u brdskoj strani nad Šin Đonom. Što jasno nagovještava da je na relativno malom prostoru postojao lanac takvih građevina.

Središte  

Rekli smo da je crkvište u Đalcima poznato od ranije. Aleksandar Čilikov nastanak takvih crkava stavlja “dominantno” u godine prije nego što je Ivan Crnojević došao na vlast (“Crkve i manastiri basena Skadarskog jezera”, CANU, Podgorica, 2012, 200).
Ispostavlja se da se sve dogodilo u dobu Stefanice Crnojevića. Što je za nas vrlo značajno. Jer, okolnost da su ove bogomolje nastale u ranom crnojevićkom periodu omogućava nam da jasno nazremo seoski ambijent u brdskom zaleđu, na trasi starih puteva.
Moramo stalno imati na umu da je u tom momentu centar državnog i političkog života bio na zapadnim obodima Zetske ravnice. Negdje na potezu između Sokolskih krša i Žabljaka. S tim što se u Grbavcima nalazilo još jedno crnojevićko uporište - Divan-grad.

Oprez!

Posebno je važno što se ostaci dvije crkve nalaze baš na pravcu prema Sokolskim kršima, dok je treća u blizini. Dakle, sve tri su nastale u dobu uspona crnojevićke države. Ovo porađa pitanje - da li je do talasa izgradnje ovih seoskih bogomolja došlo prije nego što je Stefanica 1452-1453. sredio prilike u zemlji i na Vranjini, 1455. potpisao ugovor sa Mlecima - kada su iza njega stajali predstavnici (“glavari”) 51 gornjozetske seoske zajednice (samostalne opštine).
U vezi toga  ne smijemo izgubiti iz vida važan detalj. Jer, brojka od 51 lojalnog “glavara” odražava situaciju koja je nastupila tek nakon septembra 1452. godine. Moramo znati da je Stefanica do tada kontrolisao mnogo manji prostor - obodne, brdske djelove današnjeg Lješkopolja, Riječke nahije, Lješanske nahije i dalje ka unutrašnjosti. Širenje prema Morači i Zetskoj ravnici dogodilo se tek nakon pobjede nad Tomom Kantakuzinom, šurakom despota Đurđa Brankovića. Ovo pokreće i pitanje stanovništva na koje je Stefanica mogao da računa u odsudnim sukobima sa višestruko brojnijim despotovim vojskama. Sa kojim je to uopšte snagama Stefanica izveo? Ovdje dolazimo do srži naše priče. Jer, u tim ratnim okršajima koji su se dogodili u vrlo kratkom vremenu, katunski (seoski) glavari iz brdskog zaleđa morali su igrati važnu ulogu. Pri čemu su sticali i zasluge.
 Da li su majstori s primorja  počeli da zalaze u brdsko zaleđe tada? Ili se to dogodilo  ranije?

Prestiž?

U vezi toga javlja se još jedna mogućnost. Primjer crkve na Komu koja je građena između 1416. i 1427. a na kojoj  su zidani stubovi i trijem dodati kasnije, otvara mogućnost da su i neke od pomenutih seoskih crkava izgrađene ranije, a da su stubovi i trijem dodati naknadno, kao svojevrstan ukras crkvi. Možda je to bio  simbol prestiža, kojim su katunski glavari isticali svoju poziciju i status?   
Na različitu starost ukazuje i razlika u načinu na koji su sagrađene apside na ovim zdanjima.

Kameni blok pored crkvišta na Pipcu (foto: Slobodan Čukić)

Neke su, kao u Đalcima, izvedene vrlo grubo, a druge, kao u Donjim Pelešima, veoma umješno. Ovaj detalj, međutim, nema većeg uticaja na našu priču. U prvom planu su zidani noseći stubovi, jer nesumnjivo ukazuju na period izgradnje. Preko tog detalja dolazimo do pouzdanog zaključka da je cijelo područje bilo naseljeno još u prvoj polovini 15. vijeka.

Naseljenost

“Ne bi Ivan tražio zaklona na pustom mjestu”, kaže Andrija Jovićević. Međutim, stvarnost je bila drugačija. Nije riječ o Ivanu.  Upravo je Stefanica Crnojević bio taj koji je prvi tražio uporište na Sokolskim kršima i njihovoj okolini. Jer, Sokol je u njegovim rukama bio još 1444. godine, baš u dobu kada su nastajale crkve u selima oko starog druma.
Dakle, raspolažemo prilično čvrstom metodološkom osnovom i važnim putokazom u razumijevanju nekadašnjeg načina života u tom predjelu. O kojem se u literaturi govori samo kroz usputni pomen Sokola i rijetka “zrna” iz Ivanbegovih povelja. Poput pomena logoteta Nikole Popovića Kosijera (Ivanbegova povelja iz 1486.) preko čega se  zaključuje da je postojalo selo Kosijeri.

Preostala sela?

Crkve sa zidanim stubovima i trijemom u Donjim Pelešima, Đalcima i visoko nad Šin Đonom pomažu nam da razriješimo dio tajne zaključane sa sedam brava. Sada se široko otvara mogućnost da je takvih hramova  bilo i u drugim selima na trasi starog puta od Karuča ka unutrašnjosti. Ovo mi je sinulo u trenu kada sam ugledao crkvište u Đalcima. Da li je, dakle, tako bilo i u susjednim Rvašima, Piperima i Zagori, starim selima koja se pominju u defteru iz 1521. godine?
Ali, selo Piperi (danas zaselak Dobrske Župe) odmah otpada jer je u njemu na mjestu nekadašnje crkve izgrađena nova u 19. vijeku. Što znači da nema načina da saznamo kako je izgledala prvobitna. Preostaju nam Bobija i Rvaši, u kojima se na Pipcu i Gospoštinama nalaze zaboravljena crkvišta. I jedno i drugo mjesto upamćeni su u narodnom predanju kao značajna odredišta.

Potraga

Krećemo odmah na tu stranu. Pipac se nalazi iznad samog Karuča. Smješten je na malenom brijegu iznad poveće uvale između brda Vesca i Kilibarde. Ispod tog uzvišenja nalazi se mnoštvo kultivisanog i podzidanog zemljišta, koje se od jezera terasasto uspinje u dužini od nekoliko stotina metara.

Ostaci apside na “velikoj crkvi” na Pipcu poviše Karuča (foto: Slobodan Čukić)

Na samom kraju tog plodnog pojasa kriju se ostaci zaseoka nekadašnjih Rvaša. Jovićević na jednom mjestu kaže da su se u Rvašima - u Doljanima, Ugalaku i Pipcu nalazila vrlo stara naselja, na raznim mjestima, daleko jedno od drugoga (“Riječka nahija”, 168). Pipac se pominje u turskom defteru iz 1523. kao selo (“karye-i”) sa 5 domova, dok Marijan Bolica 1614. govori samo o selu Rvaši (“Orvassi”) sa 18 kuća i 40 vojnika, pod komandom Jova Raičkova.

Nekadašnja crkovina

Jovićević piše da se u narodu “govori da je u Donjem Pipcu bio manastir gdje su stojali kaluđeri” (“Riječka nahija”, 174). Kaže da su se tu nalazile “razvaline od dvije crkve od kojih je jedna bila vrlo velika”, kao i da se pored te veće “vide tragovi od kaluđerskih ćelija” (isto, 168). Još je intrigantnija bilješka da su “Bobija i Pipac, kako se priča, bili svojina stare crkve na Balijama kod Žabljaka” (isto, 199). Dalje navodi da su Turci na razvalinama crkve na Balijama sagradili džamiju i da su joj priložili prisvojenu crkovinu u Bobiji i na Pipcu (isto, 185, 199). Dodaje da su Turci to zemljište “pasli sa stokom sve do druge polovine 18. vijeka”, kada je “ova crkovina otkupljena od Turaka” (isto, 185). “Sada, pošto to kupiše Ceklinjani, oni, znajući da je to bila crkovina, ustupe Bobiju i Pipac cetinjskom manastiru, čija je svojina i ostala do 1855. godine kada ju je knjaz Danilo prodao Ceklinjanima” (isto, 199).

Šiblje i korov

Nijesam mogao iščekati da vidim ostatke ove dvije crkve. Stoga sam ubrzo stigao u Rvaše i potražio Braca Gazivodu. U pravi čas. Jer, smo se potom družili od Pipca do Gospoština dobra tri-četiri sata. Pošli smo prvo do kuće Nikice i Mija Gazivode, na par stotina metara iznad crkvišta na Pipcu. Malo smo popričali sa ukućanima a onda sam se sa Bracom i Mijom spustio niz stranu, pored lijepog vinograda, do podnožja omanjeg brijega na kojem se nalazi crkvište. Uslijedilo je probijanje preko klizave padine kroz grmlje. Mjesto je toliko pritisnuto šibljem i korovom da se teško šta razaznaje.

Braco Gazivoda i Mijo Gazivoda pored crkvišta na Pipcu (foto: Slobodan Čukić)

Konačno smo izbili na zaravnjeni plato sa sjeverne strane gdje stoje ostaci klačnog objekta dimenzija 12 x 5 metara. Riječ je vjerovatno o onim “kaluđerskim ćelijama” koje pominje Jovićević, jer na tom zdanju sa istočne strane nema apside. Bio sam u pravu. Na ostatke “velike crkve” naišli smo malo dalje, dvadesetak metara ka jugu. Na putu ka njoj u visokoj travi ležalo je više obrađenih i razbacanih blokova. Crkvište stoji u uglu pod stijenom, na rubu strme kosine. Prilaz je moguć samo sa zapada i sjevera. Ali, od cijelog (klačnog) objekta preostala je samo povelika apsida. Na ulaznom zapadnom dijelu nije preostao ni jedan jedini kamen. Pregledao sam sve pažljivo da  bih uočio bilo kakav trag zidanih stubova. Uzalud. Sve i da ih je bilo, pa i da je nešto od njih preživjelo, krije se pod zemljom i visokom travom.

Mikroklimatske osobenosti

Krenuli smo odatle u pravcu zapada ka povećoj livadi. Pedesetak metara dalje, na rubu šumice, u podnožju kamenitog brijega, stoji suvomeđna ruševina - možda su to ostaci druge crkve. Ali, ništa se ne može zaključiti zbog guste vegetacije. Obrnuli smo nazad pored prostranog vinograda i potom posjedjeli na terasi sa lijepim pogledom. Mijo i Braco su mi pričali o mikroklimatskim specifičnostima Rvaša, o čemu bi se mogla sastaviti cijela studija. Onda smo se pozdravili s Mijom i zaputili prema Gospoštinama, do kojih ima oko tri-četiri kilometra. Braco je prethodno nazvao Moma Strugara. Našli smo ga pred njegovom kućom i zajedno nastavili ka Crkvinama.

Drevna suvomeđa

Ostaci crkve skriveni su u šumici. Izgleda da je okolo nje bilo groblje. Na to ukazuje jedna duguljasta ploča, prilično očuvana. Dok prilazimo cijelo vrijeme mislim na stubove. Stižemo ispred ulaza i na tren mi se čini da u travi vidim tragove. Ali, ubrzo postaje jasno da su to samo ostaci stijene i blokova utonulih u travu. Potom okrećem pogled ka zdanju i shvatam da je crkva suvomeđna.

Ostaci suvomeđne crkve u Gospoštinama (foto: Slobodan Čukić)

Kakvo iznenađenje! Jovićević je zapisao da je bila klačna? Zidine su široke 70 cm i očuvane u visini od metra. Hram je bio dug 7 a širok 5 metara. Vjerovatno je mnogo stariji od crnojevićkog doba. Za njega je vezano predanje da je uz zidove moglo da se odloži i do 300 kopalja. Odlazim prema oltarskom dijelu. Časna trpeza je još na mjestu. Ali, apsida se ne razaznaje. Izgleda da je nije ni bilo. Nakon rastanka s Momom, družio sam se još malo s Bracom, a onda sam krenuo dalje. U Rvašima nema onoga za čim sam tragao. Ali, biće da se tragovi gradnje iz Stefaničinog doba kriju na drugoj strani, prema Sokolskim kršima? To ćemo još vidjeti.

(Devetnaesti nastavak u narednom nedjeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Nauka