Snimak prebijanja Miodraga-Mija Martinovića od strane čete specijalaca obišao je svijet. Martinović se mjesecima oporavljao od brutalnog policijskog nasilja. Na zakazani razgovor došao je bez štaka i sa osmijehom.
Koliko je trajalo liječenje?
Bio sam nepokretan u bolnici 25 dana. Blizu dva mjeseca sam proveo u ležećem položaju u Podgorici. Slomljen mi je kuk na pet mjesta, butna kost na četiri mjesta, ruka, glava, rebra...Ugrađena mi je jedna šipka, bila je komplikovana operacija. U suštini, brzo sam se oporavio. Nijesam još skroz, ali ide to, biće dobro. Malo je njih bilo, koliko ja mogu da izdržim.
Je li Vas nakon prebijanja neko iz vrha policije i drugih zvaničnika zvao, kontaktirao?
Ne. Oni su mislili da su me ubili te noći, zato su me i ostavili, zato su i lomili moja kola. Ali neko ih je snimio, neka povedu računa ko ih snima i ko ih prati.
Imao sam neko iskustvo sa ulice, a i bavio sam se sportom, pa kad su me bacili, zaštitio sam se rukama. Čitavo vrijeme nijesam gubio svijest, a izgubio sam litar i osamsto krvi. Gledao sam ih. Vidim kako bačaju dimnu, kako tuku auto. Što je ovo, pitam se! Kasnije, dva policajca u plavim uniformama su me ubacila u hitnu. Pored mene je čitavo vrijeme bio policajac. Rekao sam mu – svaka vam čast kako ste hrabri i jaki, vas 30 je jače od mene jednog. Za ovo ćete da dobijete orden. Nije progovarao.
Jeste li ih tužili, jesu li platili kakvu nadoknadu?
Tužio sam ih i postupak se još uvijek vodi. I vodiće se do moje smrti. Pozvan sam da u toku ove godine posjetim sud u Strazburu kao gost, to je na neki način simbolička podrška meni. Vidjeli ste da je gospodin Keri u Stejt departmentu pročitao moje ime i ono što mi je urađeno. Pitao je kako to da su samo dvojica specijalaca procesuirani, i rekao da bi trebalo da odgovaraju sva 25-orica.
Odgovaraće oni kad tad. Biće i period koji će obilježiti neki drugi ljudi u sudu i tužilaštvu. Mogu da kažem da je veliko razočaranje za mene državni tužilac Ivica Stanković koji se stavio u službu batinaša i zločinaca. I napravio mi završni udarac. Oni što su me bili palicama, čizmama i čim su stigli, sve to me, u neku ruku, i manje boli od udarca koji mi je zadao on. Čovjek koji je, kao i ja, odrastao u Podgorici, koga znam čitav život. Nadao sam se da će biti pravedan, ali vidim da je dvorski tužilac, da nema tu samostalnosti, da je to prazna priča.
Osim dvojice dobrovoljaca više niko nije procesuiran.
Prijavili su njih dvojicu i misle da je to završeno. Na prvom ročištu govorio sam sat i po vremena. Sutkinja, gospođa Rabrenović, prihvatila je da ispričam jednu priču koja se nije ticala samo one noći, nego da predočim jednu sliku koja je kompleksnija. To je, u neku ruku, simbolično plaćanje cehova LSCG, i priče o Dubrovniku, nezavisnosti. To je cijena koja je plaćena one noći. Kao što su sve uradili pogrešno, tako su i to uradili, počev od Dubrovnika, goriva za tenkove po Sarajevu... no to su sve stvari koje ostaju. Oni su bili moj auto na kome piše LSCG. Svi su oni znali čiji je auto, ko sam ja. To što se ne slažem sa ovom vlašću, niti ću ikada, nije razlog da onako platim. Treba da znaju i da će se ovdje vremena promijeniti. Mene ne interesuje da li će ta dva dobrovoljca odgovarati. Najviše me interesuje da se pokupe ti ljudi i da kažu mi smo bili tu, taj i taj, nama je naredio taj i taj. I ja im opraštam! Svakom onom koji me udarao istog trena praštam, samo neka kažu ko im je naredio i zašto. Povlačim i sve krivične prijave prema njima. A ti koji su naredili, nikad ni protiv njih krivičnu prijavu ne bih potegao. Samo da znam, da se zna ko je tu bio.
Vi ste, kako se sad to kaže, izvorni suverenista. Kako Vam se čini nedavna proslava 10 godina nezavisnosti?
Da me prijatelji iz Rusije nijesu nazvali 21. maja, ne bih se ni sjetio da je tada dan privatne države koju su napravili Đukanović i njegova družina. Onda sam gledao i slušao njihov program, posebno njegov govor. Priča sa istim onim žarom sa kojim je pričao početkom ’90-ih kada je govorio da se ruši Dubrovnik, pljačka Konavle. Sjećam se i kako je mrzio šah zbog šahovnice… Treba da znaju svi građani, posebno oni mlađi, jer ovi stariji znaju, pa zaboravljaju ili žele da zaborave i da promijene istoriju, da su najveći jurišnici na početku rata u Jugoslaviji bili ta ekipa – Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović. Da su ih Milošević i armija puštili, oni bi završili do Neuma. Kako su i planirali, jer su govorili da je Neretva prirodna granica Crne Gore. Pa su tada pominjali i da gradonačelnik Cavtata bude oficir Katnić. Ovaj gospodin koji je sada državni tužilac.
To su ti reperi koji njih preporučuju za te funkcije koje imaju. Kad pomenuste izvorne suvereniste, ja ih na bini nijesam vidio. Jad je kad pogledate da ti ljudi, koji su sa mašinkama i srpskim zastavama jurišali na nas, na liberale tada, sada sve to slave. Eto nijesu mi to oprostili pa su mi sad naplatili, jer devedesetih nijesu mogli stići. Bili su zauzeti rušenjem Sarajeva, klanjem po Srebrenici…
Opširnije čitajte u novom broju Monitora
Bonus video:
