Evropska unija je pokazala da joj je demokratija sporedna u odnosu na protok kapitala, a daljim širenjem pokušava da pošalju poruku da zajednica nije brod koji tone, ocijenio je sociolog Bojan Baća.
Baća, koji je asistent na Univerzitetu Jork u Torontu, upozorava da svijetom vlada odbjegli kapital koji više ne može kontrolisati nijedna društveno-politička institucija.
"Ako mislite da komisija koja gleda CV vaše države na prvo mjesto stavlja 'demokratski kapacitet', onda ste idiot impozantnog kalibra", kazao je u razgovoru za “Vijesti” Baća koji se na doktorskim studijama bavi političkom i ekonomskom sociologijom
Kako komentarišete otvaranje pregovora sa EU?
Ako se sjećate, odmah po dobijanju zelenog svjetla, jedan visoki evropski zvaničnik izjavio je da je otvaranjem pregovora sa Crnom Gorom “razbijena slika da tvrđava Evropa postaje neprobojna za nove članice na duže vrijeme”.
Jako zanimljiva izjava, tim prije što je konstruisana na takav način da otpočinjanje pregovora ne postavlja kao cilj po sebi, već kao način da se demantuju glasine. Kao da se želi poslati poruka investitorima, koji već neko vrijeme zaziru od EU, da ona nije uzdrmana do temelja nedavnim dešavanjima; da stvari normalno funkcionišu uprkos krizi; da nema potrebe za napuštanjem broda koji tone jer, evo, EU prima još putnika.
Da li bi Crna Gora dobila datum pregovora da, kao što ukazuje opozicija i dio civilnog sektora, nije demokratsko društvo?
Problemi sa kojima sa suočavamo nisu patološki – kakvim se predstavljaju – da ih samo strana, ekspertska ruka može eliminisati, već su duboko politički
Pogledajmo Evropsku komisiju koja praktično funkcioniše kao Vlada EU – koga predstavljaju ti ljudi?
Dok slušamo priču o tome kako svi moramo da trpimo posljedice “mjera štednje”, Evropska centralna banka je decembra 2011. godine oslobodila 1.000 milijardi eura za spas bankarskog sektora.
Zar to nije idealno tlo za cvjetanje Crne Gore ovakva kakva je sad: zemlje u kojoj se loši poslovni potezi ruskih tajkuna nagrađuju novcem crnogorskih građana?
Dakle, spas banaka je preči nego interes građana?
Pa da. Evo prvo, slučaj Grčka: Jorgos Papandreu je predložio referendum o priloženim mjerama štednje, što je izazvalo reakciju negodovanja EU, jer povjerenje finansijskih institucija isključuje savjetovanje sa grčkim narodom.
Na njegovo mjesto dolazi Lukas Papademos, čovjek koji je, kao guverner Grčke centralne banke, napravio dil sa bankarsko-investicionim konglomeratom Goldman Saks, čiji je ishod bio devastacija države.
Posao Goldman Saksa se sastojao u tome da pruža pomoć grčkim vlastima u prikrivanju svojih dugova, a pri tome je, koristeći takozvane derivate, basnoslovno zarađivao na tim mahinacijama.
Drugi slučaj je Italija?
Mario Monti – jedan od ključnih igrača u Goldman Saksu – je instaliran “odozgo” u premijersku fotelju.
Tadašnja izjava Đorđa Napolitana nam govori koliko je EU zapravo zainteresovana za demokratiju: “Italija ne može sebi priuštiti izbore za vrijeme ekonomske krize.”
Dakle, u oba slučaja, mogli smo da gledamo kako su interesi globalnih banaka – odnosno vraćanje duga – postali važniji od volje naroda.
Zar to malo ne podsjeća na teoriju zavjere?
Daleko od toga. U slučaju preklapanja interesa (korporacija, banaka, itd.), formalna zavjera vam nije potrebna.
Mi živimo u užasno kompleksnom društvu u kome je nemoguće napraviti razliku između javnog i privatnog interesa. U takvoj konstelaciji odnosa, izuzetno je lako predstaviti interes neke korporacije kao da se radi o interesu građana. Prateći ono što smatramo ličnim interesom mi zapravo odrađujemo najveći dio posla sopstvene eksploatacije.
Dakle, nema tu nikakve zavjere ljudi sa crnim kukuljicama. Našim rutiniziranim djelanjem – odlaskom u banku po kredit ili pak plaćanjem takse “euro po euro” – mi radimo u interesu kapitala.
Šta je alternativa Crnoj Gori? Kuda ako ne u EU?
Jedini spas jeste u tome da shvatimo da nismo ništa posebno i da samo mi možemo rješavati naše probleme
Naime, on je rekao da je “nesvjesno Evropa strukturirana kao Jugoslavija”, čime je htio da kaže da je evropska politička “perverzija” bila toliko potisnuta da je morala biti projektovana negdje drugdje.
Sva ona fundamentalistička obilježja koja zapadnjaci povezuju sa Balkanom – duh netolerancije, etničko nasilje, opsesija istorijskim traumama, itd. – dolaze upravo sa tog Zapada.
Recimo, dva velika etnička zločina pripisana Turcima u dvadesetom vijeku – genocid nad Jermenima i represija Kurda – nisu izvršile tradicionalističke muslimanske političke snage, već upravo vojni modernizatori koji su Tursku željeli osloboditi tereta tradicije i pretvoriti je u evropsku državu-naciju.
Šta onda treba da uradimo?
Pa moramo prestati da na naše probleme gledamo očima Zapada: problemi sa kojima sa sada suočavamo nisu patološki – kakvim se predstavljaju – da ih samo strana, ekspertska ruka može eliminisati, već su duboko politički.
Jedini spas jeste u tome da shvatimo da nismo ništa posebno i da samo mi možemo rješavati naše probleme. To, naravno, ne isključuje pomoć sa strane, ali da se prema toj pomoći ne odnosimo kao bolesnik koji očekuje spas.
Dakle, da saslušamo dobar savjet koji dolazi sa Zapada, ali i da odbijemo kretenska rješenja.
Politička scena će ozdraviti kada se Đukanović odbaci kao gospodar
Kako bi ocijenio političku kulturu i generalno političku scenu u Crnoj Gori?
Naša politička scena je postala stvar libidinalne ekonomije. Iako mi mnogi zamjeraju na ovoj dijagnozi, ja zaista mislim da opozicione partije opsceno uživaju u opštenju sa Milom Đukanovićem.
Lakanovski rečeno, on je gospodar-označitelj u sistemu u kome su svi, tokom godina, pronašli efikasni način organizovanja vlastitog užitka – bilo da je sadistički, mazohistički, identitetski, disidentski, intelektualni, poslušnički, patriotski.
Stoga, problem sa crnogorskim društvom – na nimalo paradoksalnom nivou – nije u tome što su svi nezadovoljni, već u tome što su upravo svi zadovoljni.
Šta tačno misliš pod tim da smo “svi zadovoljni”? A oni koji se bore protiv režima?
Opsceni užitak je uvijek nesvjestan.
Navešću jedan primjer iz komšiluka. Kada sam prije par godina razgovarao sa prijateljima iz pokreta Otpor, rekli su mi nešto što me je tada prilično iznenadilo: par dana po obaranju Miloševića, zapali su u izvjesno stanje koje se graničilo sa depresivnim.
Nije dovoljno skinuti Đukanovića, već i dekonstruisati cjelokupni sistem
Dugogodišnja borba protiv Miloševića nudila je “opsceni užitak” – ono što se inače ne radi u sređenim državama postalo je dio svakodnevnog života: uznemiravanje javnog reda i mira, ismijavanje autoriteta, meki vandalizam, zaobilaženje odgovornosti, transformacija građanske neposlušnosti u jedan vid provoda…
Kada je Milošević otišao, sve to je nestalo – svi su morali da se vrate životima, ulogama i poslovima koji su, u poređenju sa borbom protiv diktatora, dosadni i irelevantni. U tom smislu, suština želje nije da se zadovolji, već da se opsceno uživa u njenom odlaganju.
Ako stvari stoje tako, gdje leži rješenje?
Crnogorska politička scena će ozdraviti onog trenutka kada se Đukanović odbaci kao gospodar-označitelj, odnosno kada identitet političkih aktera više ne bude upisan u njemu.
Političari treba da izgrade identitet u odnosu na programska rješenja problema sa kojima se suočava naše društvo.
Zato mislim da je dobar put ka tome politizacija “sitnih” problema – poput računa za struju i nedavno nametnutih taksi – jer se samo tako može skrenuti pažnja na problematični sistem u kome živimo, a koji nas eksploatiše na bazi svakodnevnog života.
Dakle, nije dovoljno skinuti Đukanovića, već i dekonstruisati cjelokupni sistem.
Demokratski front da se pozabavi ruševinama ovog sistema
Što očekujete od Demokratskog fronta?
Ukoliko im fokus bude na Đukanoviću, a ne na sistemu, ništa neće uraditi.
Da to malo pop-litično objasnim: ako ste gledali film Osvetnici, onda znate da je tim superheroja uspio da pobijedi božanstvo sa diktatorskim aspiracijama.
Međutim, nisu oni ti koji su sredili nered koji je nastao u toku borbe.
Demokratski front ne treba da se okupi samo da bi pobijedio Đukanovića, već i da nam objasni kako će se pozabaviti ruševinama koje su za sobom ostavili naš Loki i njegovi Čitauri.
Bonus video:
