Evropska perspektiva država zapadnog Balkana (ZB), pa i Crne Gore, počela je da blijedi jer veliki broj članica Evropske unije (EU) ne želi zemlje regiona, ne za deset, nego ni za 20 godina, čak iako ispune sve kriterijume, ocijenio je profesor na Univerzitetu u Bostonu i nekadašnji crnogorski diplomata Vesko Garčević.
On je u intervjuu “Vijestima” rekao da politički lideri ne samo u Crnoj Gori, nego na ZB generalno, nijesu mnogo ludi za reformama, ali perspektiva članstva u EU ih je tjerala da to rade.
Smatra da bi Crna Gora mogla da se EU predstavi kao poseban slučaj, ali bi morala da ispuni evropske standarde da bi pokazala da je proces i dalje živ.
Zbog čega je proširenje usporilo, da li je problem u EU ili regionu?
To je toliko povezano. Mislim da veliki broj članica EU ne želi da vidi zemlje ZB u EU, ne za deset, nego ni za 20 godina, čak iako ispune sve kriterijume, na primjer ovo što se dešava sa Kosovom oko vizne liberalizacije, slučaj Albanije i Sjeverne Makedonije, gdje su one ispunile kriterijume da otvore pregovore, ali nijesu prošle. U ovom slučaju je Bugarska blokirala, ali mnoge se zemlje EU kriju iza Bugarske.
Da budemo jasni, važne zemlje EU ne žele nas unutar EU i možemo mi da sprovedemo reforme i ko zna kad će to biti, vjerovatno će to proces učiniti težim, komplikovanijim i dugim. Svaka priča, međutim, ima dvije strane - ni mi se ne trudimo mnogo, ali to je toliko uslovno. Najlakše je kritikovati zapadni Balkan za nesprovođenje reformi, ali na samitu u Solunu 2003. dvije strane su preuzele odgovornost - ZB da spovede reforme, EU da ga maksimalno politički podrži u tom procesu. Jer ta perspektiva članstva u EU je bila izuzetno važna za demokratizaciju naših društava i za reforme. Da nije bilo te perspektive, ne bi bilo ni ovo malo reformi što smo sproveli.
Politički lideri ne samo u Crnoj Gori, nego na ZB generalno, nijesu mnogo ludi za reformama, ali perspektiva članstva ih je tjerala da to rade, sad je ta perspektiva počela da blijedi, samim tim želja da se reformišemo blijedi sa tim. A blijedi i uticaj EU, odnosno mogućnost da utiče suštinski na zemlje ZB. Vidite kako se sporo razvija ovaj proces oko Kosova i Srbije, jer čini mi se da je EU izgubila meku moć kojom je rukovodila našim regionom, a ta meka moć se ogleda u tome da “vi ćete biti jednog dana kod nas zato treba da radite ovako, ovako...”
Kako komentarišete poruke sa posljednjeg samita EU - zapadni Balkan na Brdu kod Kranja, na kojem nije prihvaćen predlog Slovenije da 2030. bude krajnji datum pristupanja svih država zapadnog Balkana EU?
Nemam optimističko gledanje na to kako će se EU postavljati prema regionu, imajući u vidu ono što se dešavalo sada na posljednjem samitu i formulaciju koja se odnosi na perspektivu regiona. Umjesto jasne naznake da je perspektiva ZB članstvo u EU, imamo jednu naznaku o evropskoj budućnosti. Šta to znači? To je toliko nejasno. Mi smo isto Evropa, mi živimo u Evropi i svakako imamo evropsku budućnost. Ali ako uporedite tu izjavu sa ranijim, kada je bilo jasno da EU podržava članstvo u EU, da je budućnost ZB u EU, a ne da region ima evropsku budućnost. Taj termin je na određeni način ozvaničen u francuskom non-pejperu iz 2019. kada je (Emanuel) Makron došao na vlast. Taj non-pejper se odnosi na Balkan i to je prvo razvodnjavanje budućnosti ZB u EU.
Ove sedmice biće prezentovan novi izvještaj Evropske komisiji za Crnu Goru? Šta možemo da očekujemo od izvještaja?
Prošla godina nije bila dobra za nas, ali je i snaga izvještaja EK oslabila, imajući u vidu koliko su ranijih godina, 2008. 2009, 2010. 2011... ti izvještaji pažljivo čitani, toliko je bilo važno da sljedeći izvještaj bude bolji, da nas EK ne kritikuje, da se nešto uradi, bez obzira koliko, ali da se pokaže da je nešto urađeno. Sada ne postoji snaga evropskog izvještaja u tom smislu da pokreće zemlje, kada je jasno da članstvo u EU više nije tako blizu. Zemlje će to da prime k znanju, ali ne očekujem da će se tu suštinski mnogo šta desiti.
Da li bi Crna Gora mogla da bude izuzetak za EU, da ona bude sljedeća članica, jer ipak je u NATO-u, a i mala je država?
Jasno je i da mi moramo da budemo posvećeni reformama da bismo mogli da naš slučaj prezentiramo kao poseban slučaj. Pojedini misle da nam u ovom slučaju naša veličina može pomoći i da u nekom hipotetičkom scenariju mogu da pristanu da prihvate jednu zemlju kao što smo mi, ako ispunimo standarde da bismo pokazali da je proces i dalje živ, jer mi u principu ne možemo da napravimo neki veći poremaćaj. Ali to su sve sada hipoteze, koje možemo da razvijamo. Mnogo je jaka i struja kojom se na Balkan gleda kao na jednu cjelinu i definitivno tu je značajna uloga Srbije i bez obzira što neki prikazuju da je ona iskoračila, zapravo ona na ovaj način trči nazad, jer je neriješen problem sa Kosovom, onda situacija što se tiče reformi je vrlo loša, itd. Zavisi kako ko gleda na to, ali mi bismo trebalo da radimo reforme zato što to nama treba, a ne zato što to treba nekom drugome. Ako bismo ostvarili principe koji važe u EU, da imamo demokratsku državu, odgovorne instiutucije vladavinu, prava itd., to bi nas kvalifikovalo.
Američke diplomate su više puta u skorije vrijeme upozorile EU da bi zapadni Balkan što prije trebalo da postane dio EU zbog miješanja trećih strana (Kine, Rusije). Koliko mogu SAD da utiču na ubrzanje proces proširenja?
Nadam se mnogo. Bio bi poželjan scenario da vidimo mnogo više angažovanja SAD i EU zajedno, da sinhronizuju svoje aktivnosti, da budu mnogo više prisutni na terenu, da otvore procese, ne samo one koje će da vode članstvu u EU. Da se radi na onome što je u zastoju, jedna vrsta umora od proširenja i nelagodnost da se uzmu nove zemlje na jednoj strani, a na drugoj strani nespremnost i umor od reformi i nepostojanje motiva da se na radi na tom planu. I onda imamo tu vrstu ćorsokaka. Da se to otvori treba prvo sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom otvoriti pregovore. Mislim da treba dati Kosovu viznu liberalizaciju jer su ispunili sve uslove i konačno treba pronaći rješenje koje bi BiH otvorilo perspektivu članstva ili približavanja EU, ali nešto što oni mogu da ispune u doglednom vremenu, što bi im moglo da ih pogura naprijed. Ako im date ciljeve za koje znate da neće moći da ispune ni za deset godina, onda ste ih praktično zarobili u nekom ćošku.
Ako bi sve išlo, i ako bi u Crnoj Gori imali najbolju vladu, posvećenu reformama, trebalo bi nam najmanje desetak godina, ne prije 2035. kako sad stvari stoje. Našu šansu smo propustili prije desetak godina, ali i ranije kada se raspala Jugoslavija. I sada je vrlo teško.
Abazović će možda tražiti mišljenje SAD o rekonstrukciji Vlade
Ove sedmice potpredsjednik Vlade Dritan Abazović boraviće u posjeti u SAD. Šta mislite, šta je direktni povod posjete?
Povod su možda upravo razgovori oko rekonstrukcije Vlade i mislim da će se u tom pogledu tražiti mišljenje američke strane. To je moje razmišljanje u vezi sa tim šta je direktni povod posjete, osim onih drugih, uobičajenih tema o kojima se može razgovarati - procesi na Balkanu, situacija u Crnoj Gori i vjerovatno šta Vlada čini na polju borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije.
Neke lokalne afere prođu mimo radara “velikih”
Koliko na međunarodni ugled Crne Gore utiče politička nestabilnost, afere kao što je “Pandora papiri”, nepotpuna diplomatska mreža...?
Nažalost ili na sreću, Crna Gora nije u fokusu, tako da neke naše lokalne afere prolaze mimo radara velikih država. Izuzev, možda, onih ljudi koji se direktno bave nama, na primjer u Stejt dipartmentu, ako govorimo o SAD. Sigurno da je afera “Pandora” registrovana u Stejt dipartmentu, to nije lokalna nego globalna afera. Ovdje su veliki američki mediji pisali u tome, ali velike ribe su uhvaćene u tu mrežu tako da su manje ribe nevidljive. I fokus je na Toniju Bleru, (Vladimiru) Putinu, jordanskom kralju, nekim drugim ljudima sa Zapada... Ovdje se radi o tome da je to na ivici zakona, što ne znači da je nezakonito, pa je onda i rasprava o tome koliko je to nezakonito i šta treba uraditi da bi se spriječile pojave koje su na ivici zakona. Kada je u pitanju nestabilnost, miješanje sa strane, prije svega Srbije, sve utiče, a nepopunjena diplomatska mreža utiče na nemogućnost da prezentiramo ono što Crna Gora radi i što Crna Gora jeste. Jedna Amerika može da dozvoli sebi da ne popuni diplomatsku mrežu na najvišem nivou, jer ona ima mrežu koja radi, koju čine stotine ljudi..., mreža ne zavisi od jednog čovjeka. Kada imate mrežu kao mi, sa dva tri čovjeka u inostranstvu, ako jedan fali, i to ako je jedan ambasador, a drugi čovjek je treći sekretar, onda možete da zamislite kako to radi, ali to je odraz jedne situacije koja sada postoji i nadam se da će se ta situacija razriješiti u dogledno vrijeme, da li novim izborima ili nekim drugim rješenjem.
SAD žele veće prisustvo u regionu
Region je dobio više karijernih američkih diplomata sa iskustvom na ovim prostorima, na primjer Kristofer Hil dolazi u Beograd, a prethodno je Gabrijel Eskobar imenovan za specijalnog izaslanika za zapadni Balkan. Šta to znači za region?
Postavili su i ambasadora na Kosovu i u Bosni i Hercegovini (BiH), oni su imali saslušanja u parlamentu prije nekoliko dana. Sve to govori da Amerika želi da bude više prisutna u našem regionu. Ali pored toga je potrebno jače političko angažovanje, jer sve su to dobri poznavaoci regiona i radili su u Stejt dipartmentu, ali je potreban nekada i pečat i politička težina u smislu posjete nekog visokog američkog funkcionera regionu, koji će jasno da stavi do znanja da SAD podržavaju demokratske promjene itd... Potrebno je i da se jasno odredi prema politici koja se ponovo širi iz Beograda, a koja se ogleda u nekoliko stvari - istorijskom revizionizmu, želji da se ponovo prekrajaju granice, ideji “srpski svet” i negiranju genocida u Srebrenici. Time se ponovo otvara priča koju smo imali prilike da slušamo početkom 90-ih godina.
Bonus video:
