Profesor Univerziteta u Gracu Florijan Biber rekao je da bi bilo dobro da se u predsjedničkoj trci vide nova lica i da bi odlazak sadašnjeg šefa države Mila Đukanovića sa vlasti poslije 30 godina bio ljekovit za Crnu Goru ako bi ga zamijenio “posvećeni demokrata”.
On smatra da u Crnoj Gori postoji dvostruka kriza - ona koja se odnosi na identitet zemlje i podjelu između stranaka koje traže bliže veze sa Srbijom i onih koje žele da Crnu Goru pozicioniraju na većoj distanci.
Ovo je pitanje identiteta koje je teško riješiti, posebno jer se ne radi samo o identitetu pojedinaca, već i kolektiva. U pitanju je, ističe Biber, i nasljeđe DPS-a i Đukanovića. To dodatno fragmentira politiku, posebno među onima koji bi mogli da favorizuju jači crnogorski identitet koji je podijeljen između onih koji su podržavali DPS, uprkos njegovom autoritarnom nasljeđu, i onih koji su ga odbacili.
Tanja Fajon, šefica slovenačke diplomatije, kao izaslanica evropskog komesara Žozepa Borelja (Josepa Borrella) prilikom posjete krajem godine, upozorila je crnogorske vlasti da, ako pravosudne institucije ne profunkcionišu, postoji velika opasnost da se zaustave pristupni pregovori Crne Gore sa EU.
Koliko je, po Vašoj procjeni, ozbiljno ovo upozorenje?
Ova upozorenja bih shvatio ozbiljno. Već je bilo malo pomjeranja u pregovorima sa Crnom Gorom u protekloj godini zbog nestabilnosti vlada. Formalni završetak ili zamrzavanje pregovora malo je vjerovatan. Uostalom, u Srbiji to nikada nije učinjeno uprkos mnogo ozbiljnijim izazovima vladavine prava i demokratije posljednjih godina.
Kako komentarišete odgovor Dritana Abazovića koji je govoreći o porukama iz EU, između ostalog, rekao “jedno je reći da postoji rizik, drugo da će se to desiti”?
Mislim da je ovo opasan stav. Naravno, upozorenje iz EU može biti jače od prijetnji, ali njihovo olako shvatanje pokazuje veoma ležeran pristup reformama i integraciji u EU. Čak i ako nema direktnih posljedica, postoji šteta po reputaciju i Crna Gora se više ne smatra pouzdanim partnerom. Duboko je ironično da se Crna Gora muči sa kretanjem ka EU, jer je to zemlja koja bi trebalo da ima najlakši put naprijed od svih šest država na Zapadnom Balkanu.
Srbija nije demokratska i nije riješila Kosovo, Bosna je duboko u suprotnosti sa RS koju kontroliše obožavatelj Putina, Kosovo je talac Srbije, Sjevernu Makedoniju i dalje drži Bugarska, a u Albaniji rizikuje da dominacija Edija Rame pomjeri agendu EU naprijed. U Crnoj Gori većina partija tvrdi da su pro-EU i da nemaju problema sa susjedima i još se uvijek bore, uprkos tome što je najbliža pridruživanju. Kao da to više nije prioritet ključnih partija.
Šta mislite o tvrdnjama da su Vučić i Đukanović ponovo na istom zadatku u smislu da štiteći Crnu Goru od prosrpskih nacionalista, odnosno odbranom Srba u Crnoj Gori od crnogorskih nacionalista, zapravo ostvaruju istovjetan cilj, a to je jačanje sopstvenih političkih pozicija?
Teško je reći koliko obojica sarađuju. Očigledno je da su i jedan i drugi na svoj način pragmatični i da će raditi zajedno ako to odgovara njihovim interesima i u tom smislu su veoma slični. I jedni i drugi napreduju u polarizaciji. Vučić je mnogo naučio od Đukanovića, čak i ako je Đukanović i dalje suptilniji od Vučića u svom nivou kontrole.
Sa druge strane, Dritan Abazović je uspostavio korektne odnose sa Aleksandrom Vučićem i podržao inicijativu predsjednika Srbije Otvoreni Balkan. Da li Abazović želi samo da se približi biračkom tijelu u Crnoj Gori koje podržava Vučića ili se radi i o nekim drugim interesima?
Nejasna mi je motivacija Dritana Abazovića. Uostalom, provučićev tabor u Crnoj Gori već ima preveliku ponudu partija za koje je veća vjerovatnoća da će dobiti podršku ovih birača nego URA. Ono što nedostaje je jasna treća struja u crnogorskoj politici koja ne politizuje pitanje identiteta Crnogoraca i Srba i fokusira se na političke reforme i dovođenje zemlje u EU. Prije dvije godine činilo se da bi URA mogla izgraditi takvu koaliciju, ali rezultati su prilično razočaravajući.
Kako tumačite svojevrstan paradoks da su u konkretnoj političkoj krizi stavovi EU, barem se tako čini, bliži Milu Đukanoviću i DPS-u nego bloku stranaka koje čine Vladu i koje su se poslije 30 godina izborile za promjenu vlasti u Crnoj Gori?
Prvo, Đukanović i DPS su bili pouzdan i još predvidljiv partner, uprkos svojim demokratskim manama. Problem je u tome što su različite koalicije koje su došle na vlast proteklih godina bile manje pouzdane, manje stabilne i dosljedne i izazivaju zabrinutost u EU oko blokirane zemlje koja možda nije pouzdan partner. Pogotovo što nije bilo mnogo napretka i dosljednosti u kretanju zemlje ka EU, ova zabrinutost je opravdana. Naravno, zanemaruje se činjenica da je trenutna polarizacija i blokada uzrokovana i sadašnjom i prošlom politikom DPS-a.
Za 19. mart su raspisani predsjednički izbori u Crnoj Gori. Od čega će zavisiti ishod?
Čini se da su ovo, bar u ovom trenutku, najmanje predvidljivi izbori. Ključno pitanje je naravno da li će se Đukanović ponovo kandidovati. Njegova kandidatura bi bila polarizovana i otežala bi novi početak. Idealno bi bilo da se vide nova lica, posebno političari koji mogu da preusmjere prioritete na reforme i evropske integracije, a ne na polarizaciju.
Teško je reći ko bi mogao da bude ovaj kandidat, ali prekid Đukanovićeve vladavine više od 30 godina bio bi dobar za demokratiju, naravno samo ako bi ga zamijenio posvećeni demokrata, a nisam siguran da su svi oni u prethodnoj opoziciji demokrate u istoj mjeri u kojoj se zalažu da se otarase Đukanovića.
Koliko su tačni stavovi da EU lakše može da prihvati DPS i Mila Đukanovića, vlast koja bi se mogla okarakterisati u velikoj mjeri kao nedemokratska i autokratska, nego koaliciju u kojoj su i stranke koje su pod dominantnim prosrpskim i proruskim uticajem?
Mislim da bi se bilo koji “blok” borio da uvede Crnu Goru u EU. Istina je da često površna proevropska pozicija Đukanovića i DPS-a olakšava prihvatanje unutar EU, ali se, naravno, zanemaruju veliki izazovi u pogledu vladavine prava i demokratije. Uvjeren sam da bi se DPS, da je ostao na vlasti i 2020. godine, našao u sukobu između ulaska u EU, uključujući reforme u smislu vladavine prava i sopstvenih interesa. Naravno, proruska osjećanja dijela anti-DPS bloka ne doprinose dobijanju podrške u EU, jer se ne radi samo o spoljnoj politici, već o osnovnim vrijednostima.
Biti proruski nastrojen danas znači ignorisati brutalni rat koji Rusija vodi, a takođe izaziva sumnju u vašu posvećenost demokratiji, jer Putin i Rusija danas ne zastupaju pluralizam i vladavinu zakona. Stoga ne čudi što su države EU skeptične prema takvim strankama i političarima. I na kraju dana, da biste ubijedili EU, uključujući njene članice da se pridruže, moraćete da uradite oboje, da budete posvećeni demokrata i da dijelite osnovne vrijednosti EU. Ako ne uspijete ni u jednom, ne vidim mnogo nade da biste mogli da se pridružite. Naravno, danas, u širem geopolitičkom kontekstu, jasno je da proruske pozicije imaju još manju podršku i nailaze na više skepticizma.
Dvostruka kriza
Šta je, po Vašem mišljenju, glavni generator krize u Crnoj Gori i kako vidite razrješenje?
Postoji dvostruka kriza, rekao bih, ona koja se odnosi na identitet zemlje i podjelu između stranaka koje traže bliže veze sa Srbijom i onih koje žele da Crnu Goru pozicioniraju na većoj distanci. Ovo je pitanje identiteta koje je teško riješiti, posebno jer se ne radi samo o identitetu pojedinaca, već i kolektiva. U pitanju je i nasljeđe DPS-a i Đukanovića. To dodatno fragmentira politiku, posebno među onima koji bi mogli da favorizuju jači crnogorski identitet koji je fragmentiran između onih koji su podržavali DPS, uprkos njegovom autoritarnom nasljeđu, i onih koji su ga odbacili. I jedno i drugo je teško riješiti, jer su duboko polarizovani i kompromis je težak. To otežava nacionalistička i autoritarnija Srbija pod Vučićem, koja je učinila da izgleda opasnije nego što je Srbija bila prije nekih 15 godina.
Za prevazilaženje dvostruke krize bio bi potreban i kompromis koji bi prihvatio zajedničke stavove bez negiranja njihovog legitimiteta i demokratizacija DPS-a koji treba da postane politička partija koja svoju moć ne zasniva na strukturnom korišćenju državnih resursa.
Bonus video:
