Zločin priznali, još da nađu krivce: Sagovornici “Vijesti” o odluci Vlade da obešteti 16 porodica

Odlukom da obešteti 16 porodica žrtava deportacije izbjeglica, otmice putnika iz voza u Štrpcima i NATO bombardovanja u Murinu i Tuzima, država Crna Gora posredno je priznala da su se ti zločini desili.

To je za “Vijesti” ocijenila direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević, rekavši da je to “velika stvar, od istorijskog značaja”.

“Ostaje da se zalažemo i insistiramo na otkrivanju istine o stradanju svih žrtava i kažnjavanju odgovornih koji su još uvijek živi i koji mogu biti krivično gonjeni”, poručila je.

Vlada je prošle sedmice odlučila da sa po 100.000 eura obešteti 16 porodica žrtava navedenih tragičnih događaja. Iznos od 1,6 miliona eura će, radi smanjenja fiskalnog opterećenja, biti podijeljen u dvije godine. Naknade su vezane za status civilne žrtve rata, koje su prepoznate izmjenama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti.

“Ova mjera predstavlja korak ka suočavanju s prošlošću i ima važan simbolički i praktični značaj za obnovu povjerenja u državne institucije...”, saopšteno je iz izvršne vlasti.

Novac ne smije biti kompenzacija

Gorjanc Prelević je kazala da je obeštećenje samo jedno od više vrsta prava žrtava na reparacije, koja, osim toga, uključuju i pravo na istinu o zločinu, na kažnjavanje odgovornih, na dostojan spomenik na mjestu zločina...

“Novac naravno da nije i ne smije biti kompenzacija za nekažnjivost zločina, iako je to tako moglo da izgleda u Crnoj Gori, posmatrajući dosadašnju praksu u nekim nekažnjenim slučajevima najtežih kršenja ljudskih prava. Mislim na obeštećenje žrtava ratnog zločina deportacije, kao i žrtava nekažnjene policijske torture”, navela je.

Sagovornica je rekla da država još ima obavezu da obezbijedi i garancije protiv ponavljanja zločina, što, prema njenim riječima, znači da primijeni mjere kao što su lustracija ili veting, reforme u vojsci, policiji, pravosuđu, obrazovanje novih generacija zaposlenih u policiji i vojsci da ne smiju da prihvate naređenje za izvršenje ratnih zločina...

“Pored toga, ključno je i obrazovanje mladih generacija za život u demokratskom, građanskom društvu, za poznavanje i poštovanje različitosti među ljudima, kao i ljudskih prava i mehanizama za njihovu zaštitu. Ključno je da djecu na vrijeme naučimo da prepoznaju netoleranciju i diskriminaciju koja se, ako se na vrijeme ne zaustavi, pretvara u teška kršenja prava, kakva su i ratni zločini”, konstatovala je Gorjanc Prelević.

Kad je riječ o slučaju deportacija, crnogorska policija je u maju 1992. godine, prema zvaničnoj dokumentaciji, nezakonito uhapsila najmanje 66, a prema nezvaničnim podacima i više od stotinu civila koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, i kao taoce ih predala vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Smrtno su stradale najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima. Još nijesu pronađena tijela svih stradalih. Za deportacije do danas niko nije osuđen, a nevladine organizacije godinama ukazuju da se u Crnoj Gori izbjegava pitanje komandne odgovornosti u tom slučaju.

Zločin u Štrpcima desio se krajem februara 1993, kad su pripadnici Vojske Republike Srpske na toj željezničkoj stanici, u BiH, zaustavili voz koji je saobraćao na liniji Beograd - Bar i iz njega izveli 20 putnika, koje su opljačkali i ubili samo zato što nijesu bili srpskog porijekla, a njihova tijela bacili u Drinu. Za zločin je do sada je pravosnažno osuđeno deset osoba - jedna u Crnoj Gori i devet u BiH. U krivičnom postupku koji je vođen protiv Nebojše Ranisavljevića u Crnoj Gori, utvrđeno je da je otmica bila planirana i sprovedena uz znanje tadašnjih visokih funkcionera civilnih, policijskih i vojnih organa Srbije i SR Jugoslavije.

Prilikom NATO bombardovanja mosta u naselju Murino (opština Plav) krajem aprila 1999, stradalo je šest civila, od kojih troje djece, dok je tokom bombardovanja u Tuzima stradala jedna osoba.

Murić: Gest države - moralan čin

Predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava Velija Murić, takođe je rekao “Vijestima” da novac ne može biti kompenzacija za nerasvjetljavanje ratnih zločina, ali da, po prirodi stvari, “sa sobom nosi jednu moralnu notu”.

“Ovo makar donekle gradi odnos satisfakcije prema porodicama žrtava”, kazao je.

Murić je naveo da smatra da ovo nije samo formalni gest Vlade, nego “suštinski odnos”.

“Ja sam u slučaju murinskih žrtava tri zahtjeva podnosio Vladi u posljednjih pet godina, ni na jedan mi nije ništa odgovoreno. Ali eto sad... Vlada je ocijenila da to može da uradi, ona je to uradila bez nekih zahtjeva. Gest države je apsolutno moralan čin”, poručio je.

Upitan šta bi još trebalo preduzeti, osim finansijske kompenzacije, odgovorio je da bi trebalo proučiti materijalnu situaciju svake porodice i pomoći, na primjer, kroz zapošljavanje članova porodice, “da osjete da država misli o njima”.

Tea Gorjanc Prelević je rekla da je to što je Crna Gora priznala status civilne žrtve svim civilima stradalim u ratovima devedesetih, koji su imali jugoslovensko državljanstvo, i bez obzira gdje su stradali, vrlo važan i pravedan potez.

“Naravno, pravo na socijalnu zaštitu, na mjesečne novčane naknade, obezbijeđeno je samo za crnogorske državljane, jer su i druge države na isti ili sličan način zbrinule njihove državljane”, objasnila je.

Ona je saopštila da ostaje nepravedna razlika u pravima porodica otetih putnika u Štrpcima - dok Srbija ne priznaje status njihovim državljanima iz tog voza, samo zato što su stradali van njene teritorije, dotle je Crna Gora priznala ne samo status, koji njihovim porodicama iz Crne Gore sad donosi mjesečnu naknadu, “nego sad i faktički retroaktivne isplate za period u kom im status nije bio priznat”.

“Nadam se da će se i u Srbiji uskoro steći uslovi da se žrtve otmice u Štrpcima priznaju i tamo, i da njihove porodice dobiju socijalnu podršku koju zaslužuju. Crna Gora ima razloga da bude ponosna jer se pokazala kao humana država koja prihvata međunarodne standarde reparacija za žrtve ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava”, dodaje Gorjanc Prelević.

Obeštetiti i žrtve Bukovice i Kaluđerskog laza

Murić, koji je pravni zastupnik porodica ubijenih u Kaluđerskom lazu i oštećenih porodica iz Murina, kazao je da postoji još nekoliko slučajeva koje bi trebalo obuhvatiti Vladinom odlukom. To se, kako je rekao, odnosi i na porodice, žrtve zločina u pljevaljskoj Bukovici, koji su državljani Crne Gore.

Od 1992. do 1995. u Bukovici je, prema dostupnim podacima, ubijeno šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo zbog torture, 11 ih je oteto, 70 mučeno, a oko 270 protjerano... Do danas za te zločine u Crnoj Gori niko nije osuđen, a nijesu otkriveni počinioci ni nalogodavci.

Murić je kazao da bi trebalo obezbijediti reparaciju i za slučaj Kaluđerski laz - “ratni zločin izvršen od ruku pripadnika Vojske tadašnje Srbije i Crne Gore (SiCG), za koji nisu još otkriveni neposredni izvršioci”.

Taj zločin dogodio se za vrijeme NATO bombardovanja, na teritoriji Kaluđerskog laza (opština Rožaje) i okolnih sela, gdje nije bilo sukoba. Pripadnici Vojske Jugoslavije ubili su 22 i ranili sedam civila albanske nacionalnosti, koji su sa ratom zahvaćenog Kosova prešli u Crnu Goru. Do danas niko za ta ubistva nije kažnjen, nije ni utvrđeno da je izvršen ratni zločin, a žrtve i porodice žrtava nisu obeštećene.

"Žrtve postoje kao nijemi svjedoci, ali zakonom to nije na kvalitetatn način urađeno u smislu reparacije. Jeste da je on ograničen samo na porodice, odnosno žrtve u Crnoj Gori, ali u ovom slučaju radi se o žrtvama i porodicama koje su tada bile državljani SiCG. To je pravni specifikum koji treba imati u vidu...", rekao je Murić. Poručio je i da porodica Ibrahimaj iz Peći, koja već pet godina živi u Rožajama, spada među one kojima bi trebalo dodijeliti reparaciju, jer su u vrijeme zločina u Kaluđerskom lazu imali državljanstvo SiCG.

Gorjanc Prelević kaže da su u HRA bili iznenađeni potezom Vlade da odlukom prepozna 16 porodica, a ne još nekoliko drugih. To je, prema njenim riječima, sveukupno mali broj ljudi koji državu neće osiromašiti, već naprotiv - “učiniti je pravednijom i moralno jačom”.

Ona je poručila da se zalažu i za pravo na naknadu štete žrtvama ratnih zločina, kao što su one u Kaluđerskom lazu, čije zahtjeve za obeštećenje sudovi nisu prihvatili jer zbog neuspješnog procesuiranja ni sam događaj nije utvrđen kao ratni zločin, niti je utvrđena bilo čija odgovornost.

Gorjanc Prelević: Proširiti krug porodica koje zaslužuju isplate

Gorjanc Prelević je kazala da - s obzirom na to da je Crna Gora izmjenama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti priznala status civilnih žrtava rata svim otetim putnicima iz voza u Štrpcima, žrtvama prinudnih nestanaka na Kosovu, stradalima u NATO bombardovanju, kao i svim drugim prisilno nestalim i ubijenim nakon 17. avgusta 1990. i njihovim porodicama omogućila pravo na socijalnu zaštitu - smatra da nema opravdanja za razlikovanje među žrtvama u pogledu isplate jednokratnih naknada.

“Tako, primjera radi, kao što je dijete otetog u Štrpcima steklo pravo na obeštećenje, jer ga je država ignorisala tri decenije, isto pravo mora imati i dijete ubijenog u Bukovici ili otetog na Kosovu koje ima crnogorsko državljanstvo, ili ga je imalo do 26. godine, do kad je država bila dužna da mu pruži socijalnu zaštitu, a to nije uradila. Zato smo reagovali tražeći da se proširi krug porodica koje zaslužuju jednokratne isplate”, navela je.

Murić: Ne izdvajati slučaj dječaka Dacića od murinskih žrtava

Murić je rekao da se od murinskih žrtava ne može izdvojiti ni slučaj dječaka Dacića koji je stradao od kasetnih bombi koje je bacila vojska SICG.

"Taj dječak stradao je na isti način kao i murinske žrtve, samo što su vinovnici drugi. Tamo je NATO, ovamo su domaći avioni", objasnio je.

Dječak se 26. marta 1999. kretao šumom, u svom rodnom selu Besnik kod Rožaja, kad je stradao od eksplozije bombe.