U njemačkim arhivima o raspadu bivše Jugoslavije, Crna Gora je 1991. godine bila jugoslovenska republika koja je od diplomata te države dobijala najmanje pažnje, a o tadašnjem crnogorskom premijeru Milu Đukanoviću, ambasador Hans Jorg Ajf je u izvještaju napisao samo dvije rečenice.
To je u ekskluzivnom intervjuu za “Vijesti” kazao dugogodišnji dopisnik za jugoistočnu Evropu jednog od vodećih njemačkih medija “Frankfurter Allgemeine Zeitunga” (FAZ) i pisac, Mihael Martens.
“Šef vlade, mladi ekonomista, još se muči da svoju ulogu i predstavi. Djelovao je pomalo blijedo i nedovoljno samostalno”, piše u izvještaju o Crnoj Gori koji je Ajf, njemački ambasador u Beogradu, dostavio Ministarstvu vanjskih poslova u Bonu u maju 1991. godine, a u koji je Martens imao uvid.
Martens je u intervjuu “Vijestima”, rađenom elektronskom poštom, kazao da se to može nazvati ironijom istorije, navodeći da je Ajf umro 2019. godine, a da Crnu Goru bez Đukanovića nije doživio.
Njemački novinar je istakao da je u tom izvještaju bilo dosta kritika na račun Crne Gore, te da je Ajf očigledno gajio simpatije prema lideru tada opozicione Narodne stranke, Novaku Kilibardi.
Naveo je da u njemačkim arhivima, koje obrađuje za potrebe svoje nove knjige o raspadu Jugoslavije, nije našao ni najmanji dokaz koji bi potkrijepio “legendu” da je Berlin 1991. priznanjem Slovenije i Hrvatske želio da uništi Jugoslaviju.
Martens je rekao da arhivi pokazuju da je Njemačka bila glavni pokretač usvajanja Zakona o zaštiti (srpske) manjine u hrvatskom Saboru, što je bio preduslov da evropska zajednica prizna Hrvatsku kao nezavisnu državu.
On je naglasio da i dalje ostaje pri stavu da je malo vjerovatno da će Crna Gora 2028, 2030. ili poslije toga biti članica Evropske unije (EU), odnosno, da ne vidi perspektivu Podgorice za punopravno članstvo.
Radite na knjizi o raspadu Jugoslavije zasnovanoj, između ostalog, i na istraživanju njemačkih arhiva koji su otvoreni nakon tridesetogodišnjeg perioda blokade. Šta je najiznenađujuće što ste otkrili u tim dokumentima?
Dozvolite mi najprije jednu malu ispravku - ne bih rekao da se radi o blokadi arhiva. Ono što je postojalo bio je samo uobičajeni rok zabrane uvida od 30 godina, kakav postoji u većini zemalja. Sada su ti dokumenti javno dostupni i još prije više godina riješio sam da ću arhive svakako proučiti čim budu otvorene.
Htio sam da znam šta se u njemačkoj politici dešavalo iza kulisa kad se Jugoslavija raspadala. Naravno, ne treba biti naivan i vjerovati da arhivi otkrivaju sve. Tamo je uvek sadržan samo jedan dio istine, i ponekad je to manji dio.
Ali, u kombinaciji s drugim izvorima, arhivi ipak otkrivaju prilično mnogo. Najiznenađujuće što sam do sada u dokumentima pronašao tiče se uloge Franje Tuđmana. Iako je bilo opštepoznato da je imao ideju da Bosnu i Hercegovinu podijeli sa (Slobodanom) Miloševićem, meni nije bilo jasno koliko je otvoreno o tome govorio iza zatvorenih vrata na svojim sastancima u Njemačkoj.
Ranije mi takođe nisu bila poznata ni njegova djela “Nacionalno pitanje u savremenoj Evropi” iz 1981. i “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. U tim knjigama on prilično otvoreno piše zašto Bosnu i Hercegovinu smatra nekom vrstom “radne nezgode” u istoriji i zašto ne vjeruje da postoji bošnjački narod. Ove godine počeću detaljnije da proučavam austrijske arhive i veoma me zanima šta ću tamo pronaći.
Postoji li u tim dokumentima nešto što bi moglo ozbiljnije promijeniti dominantne narative o raspadu Jugoslavije i o prirodi te države? Jednom prilikom ste kazali da nije tačna “legenda” kako je Njemačka 1991. “preuranjenim priznanjem Hrvatske i Slovenije” pokrenula krvavi raspad Jugoslavije...
To zavisi od toga šta smatramo “dominantnim narativom”. Za nekoga ko i dalje vjeruje u legendu da je Njemačka 1991. priznanjem Slovenije i Hrvatske željela da uništi Jugoslaviju, moja knjiga će biti razočaranje, jer u Njemačkoj nisam našao ni najmanji dokaz za takvu politiku. Naprotiv, u prvoj polovini 1991. Bon je vodio striktnu politiku očuvanja Jugoslavije.
Za razliku od vlada u Italiji i Austriji, njemački kancelar Helmut Kol i ministar spoljnih poslova (Hans - Ditrih) Genšer čak su odbijali da prime Tuđmana, Milana Kučana ili druge predsjednike republika na razgovor, jer su se plašili da bi time ojačali separatističke tendencije u Jugoslaviji.
Tek u drugoj polovini 1991. ta politika se promijenila. Zašto i kako, opisujem u svojoj knjizi. Knjiga je pokušaj da se prikaže složenost faktora koji su igrali ulogu u raspadu Jugoslavije. Ta složenost postojala je i u Jugoslaviji i u njemačkoj politici.
Zašto onda neke zapadne diplomete, poput bivšeg ambasadora Velike Britanije u Saveznoj Republici Jugoslaviji Ser Ajvora Robertsa, tvrde da je Njemačka “pohitala” da prizna Hrvatsku? On je rekao da kao veoma lošu ocjenjuje odluku da se Slovenija i Hrvatska priznaju “bez garancija za manjine”.
Gospodin Roberts je nedovoljno informisan o događajima iz 1991. godine. Njemačka je u drugoj polovini te godine uložila mnogo vremena i energije upravo da bi obezbijedila one garancije za manjine za koje on tvrdi da nisu postojale.
U novembru 1991. godine, Genšer i Kol su “ponudili” Tuđmanovoj vladi da u Zagreb pošalju najpoznatijeg njemačkog stručnjaka za prava manjina, profesora Hristijana Tomušata iz Berlina, “radi savjetovanja” o Zakonu za zaštitu srpske manjine. Međutim, ako se stvari pažljivije posmatraju, to nije bila “ponuda”, već njemački ultimatum. Poruka koja je iza kulisa poslata bila je sasvim jasna: ili ćete usvojiti Zakon o zaštiti srpske manjine koji će vam profesor Tomušat diktirati, ili priznanja neće biti.
Kako je reagovala hrvatska strana?
Hrvati nisu imali drugog izbora osim da prihvate njemačke zahtjeve. Tuđman je znao da Evropska zajednica (preteča EU) neće priznati Hrvatsku bez Njemačke kao pokretačke sile te politike.
Njemački zahtjevi bili su veoma jasni: Zakon o pravima (srpske) manjine mora imati ustavni rang, dakle, mora biti usvojen dvotrećinskom većinom.
Genšer je 25. novembra, na sastanku s hrvatskim ministrom spoljnih poslova (Zvonimirom) Šeparovićem, rekao da je od ključne važnosti da se prava manjina urede onako kako je lord (Piter) Karington predložio na Jugoslovenskoj konferenciji u Hagu. Genšer je takođe jasno stavio do znanja da je donošenje takvog zakona preduslov za priznanje. Tek nakon usvajanja zakona, Njemačka bi partnerima u Evropskoj zajednici predložila priznanje Hrvatske.
Šeparović je rekao da se taj zahtjev u Hrvatskoj može doživjeti kao ultimatum, ali je Genšer to odbacio. Rekao je da je dobar sistem zaštite manjina u interesu same Hrvatske i da se stoga ne treba posmatrati kao ultimatum.
Da li je taj zakon zaista i usvojen?
Da. Njemačka je poslala profesora Tomušata i jednog prevodioca u Zagreb da nadgledaju detalje. Prije toga, Tomušat je bio pozvan u njemačko Ministarstvo spoljnih poslova, gdje su mu objasnili na šta posebno treba da obrati pažnju tokom boravka u Zagrebu.
Kao model trebalo je da posluži rješenje za Južni Tirol. S hrvatske strane postavljeno je pitanje zašto bi Hrvatska davala srpskoj manjini prava koja Srbija ne priznaje Albancima na Kosovu. Međutim, taj argument u Bonu nije prihvaćen. Smatralo se da je to suštinski tačno, ali da Hrvatska, ako želi priznanje kao nezavisna država, mora da ponudi velikodušan paket prava svojim manjinama. Tek tada će priznanje biti prihvatljivo za čitavu Evropu. S tim uputstvima, Tomušat je krajem novembra otputovao u Zagreb u trodnevnu misiju.
Iz njegovih izvještaja jasno se vidi da je hrvatska vlada ispunila njegove zahtjeve u svakoj tački, iako je u početku bilo određenih neslaganja pa je tražio ispravke i dopune. Genšer i njegove diplomate pridavali su veliku važnost tome da uloga Njemačke u formulisanju i usvajanju zakona ne bude javno poznata.
Zašto?
Ambasador Ajf u Beogradu upozorio je početkom decembra u izvještaju svom ministarstvu da bi, ako bi se u Jugoslaviji stekao utisak da je Zakon o manjinama u Hrvatskoj u suštini njemački projekat ili čak “njemački diktat”, postojala velika opasnost da ga Srbi odbace, jer nisu imali povjerenja u Njemce.
Zbog toga je bilo važno da se koncept zaštite manjina, koji je Njemačka smatrala dobrim, u javnosti predstavi kao zahtjev čitave Evropske zajednice.
Početkom decembra zakon je zatim u Saboru usvojen po hitnom postupku. Genšer je o tome lično bio obaviješten.
Njegovi pravni stručnjaci su zakon preveli na njemački jezik, a nakon što su potvrdili da zakon ispunjava najviše evropske standarde, Bon je dao zeleno svjetlo i ubijedio ostale države Evropske zajednice da priznaju Hrvatsku.
Da li se i na koji način u njemačkim arhivima pominje Crna Gora?
Crna Gora se pominje, ali uglavnom samo usput. Iz njemačke perspektive 1991. godine zemlja je bila u sjenci mnogo većeg interesovanja za Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu.
Pored Makedonije, Crna Gora je 1991. bila ona jugoslovenska republika koja je od njemačkih diplomata dobijala najmanje pažnje. Jedan od rijetkih izuzetaka je izvještaj na šest strana njemačkog ambasadora Hans Jorga Ajfa iz maja 1991, u kom se govori samo o Crnoj Gori.
Kad se Ajf vratio sa svog putovanja i ponovo stigao u Beograd, odmah je svom ministarstvu podnio detaljan izveštaj o svojim utiscima i izjavama svojih sagovornika. U Titogradu se, pored Mila Đukanovića, sastao i sa tadašnjim predsjednikom Skupštine Ristom Vukčevićem, kao i s opozicionim političarima Novakom Kilibardom i Ljubišom Stankovićem.
Momir Bulatović je toga dana bio na razgovorima u Beogradu, pa do susreta s njim nije došlo. Zanimljivo je da je njemački ambasador najdetaljnije izvijestio upravo o svom razgovoru s Kilibardom.
O čemu je bilo riječi u tom razgovoru?
Ajf je napisao da se Kilibarda opisao kao “antikomunistički Srbin iz Crne Gore” i dodao da mu je Kilibarda rekao da su Crnogorci Srbi.
Kilibarda je ambasadoru ispričao i da je član srpskog udruženja književnika, očigledno se pozitivno izrazio o Dobrici Ćosiću i rekao da ima simpatije za Vuka Draškovića. To je, dakle, bila sušta suprotnost onome što je Kilibarda kasnije govorio i dobar je primjer za to da identiteti nisu fiksne kategorije, već da se mogu mijenjati.
Njemački ambasador je, očigledno, gajio simpatije prema Kilibardi, jer je napisao: “Sa Kilibardom se lako ulazi u razgovor. On je svestrano obrazovan i dobra je adresa za pitanja iz istorije i sociologije koja se tiču njegove zemlje”. O opštim političkim prilikama u Crnoj Gori, međutim, Ajf je u izvještaju za Bon prenio malo toga pozitivnog.
Na šta se odnosila kritika ambasadora?
Ajf je smatrao da je proces demokratizacije u Crnoj Gori bio lošije razvijen nego u svim ostalim jugoslovenskim republikama. Na primjer, masovni mediji su i dalje bili u rukama komunista, pisao je Ajf.
I inače je vidio malo razloga za optimizam. On je odobravajuće citirao samokritičnu izjavu jednog od svojih crnogorskih sagovornika, prema kojoj je Crna Gora do tada u prevelikoj mjeri živjela od kredita i subvencija, dakle na račun drugih.
Ajf je takođe kritikovao da je javna uprava u Crnoj Gori još naduvenija nego u drugim republikama. Osim toga, u Crnoj Gori postojala je “nedovoljna spremnost na rad”, kako se izrazio ambasador. Ipak, postojao je i jedan razvoj koji je Ajf ocijenio pozitivno.
Koji je to razvoj bio?
Ambasador se optimistično izražavao o međuetničkim odnosima u Crnoj Gori. Napisao je da čak i “srpski nacionalista” kao što Kilibarda pokazuje “iznenađujuće racionalan i konstruktivan stav” prema muslimanima u Crnoj Gori. O Albancima je jedan od Ajfovih sagovornika rekao: “Kome pripada stoka, pripada i planina” i dodao da se rješenje za međuetničke sukobe može pronaći samo u dijalogu, uz ravnopravnost i bez nasilja. To je, po ocjeni ambasadora, bio mnogo bolji stav nego u Srbiji.
Zanimljivo je da je Ajf sve svoje razgovore detaljno sažeo - s izuzetkom susreta sa Đukanovićem. O Đukanoviću je u svom izvještaju napisao samo dvije rečenice: “Šef Vlade, mladi ekonomista, još se muči da svoju ulogu i predstavi. Djelovao je pomalo blijedo i nedovoljno samostalno”. To se svakako može nazvati ironijom istorije. Ajf je umro 2019, a Crnu Goru bez Đukanovića nije doživio.
Kako Vam danas, pet godina poslije pada Đukanovićeve vlasti, izgleda Crna Gora, a na šta Vam je ličila za vrijeme tridesetogodišnjeg stolovanja njegove Demokratske partije socijalista (DPS)?
Nažalost, već duže vrijeme nisam bio u Crnoj Gori i, gledano izdaleka, s ocjenama treba biti veoma oprezan. Ali, sasvim nezavisno od svih detalja: kad ista partija i isti političar tri decenije zaredom ostanu na vlasti, teško je zamisliti da to može biti dobro za demokratiju. U Njemačkoj smo imali Angelu Merkel 16 godina na mjestu kancelarke - i najmanje posljednje četiri godine su bile previše.
Koliko je, prema Vašem mišljenju, Crna Gora blizu skorom članstvu u EU? Tvrdite li i dalje da je naivno zamisliti da bi Crna Gora mogla postati članica 2028. ili 2030?
Rado bih tvrdio nešto drugo, ali to ne bi bilo iskreno. Naravno, niko od nas ne zna šta će biti za deset godina, ali sa današnje tačke gledišta smatram malo vjerovatnim da će Crna Gora 2028, 2030. ili poslije toga biti članica EU. Barem ne vidim perspektivu za punopravno članstvo. Na nivou ispod toga mogla bi postojati kreativna rješenja. Trenutno, ako ostavimo retoriku po strani, ni u Berlinu ni u Parizu ne postoji stvarna spremnost da se neka nova država primi u EU. I ne vidim ni da bi se to u narednim godinama moglo promijeniti.
Pritom se ne radi o novcu, kako neki misle. Postoji više studija o tome koliko bi jeftino bilo primiti države Zapadnog Balkana u EU. Ali, osim toga što su takve studije od samo ograničene vrijednosti ako u obzir ne uzimaju Ukrajinu, koja je za EU strateški mnogo važnija, jedan odlučujući aspekt ostaje zanemaren. Ne radi se, barem u slučaju Zapadnog Balkana, o novcu.
Riječ je o pitanju političkog prava učešća u odlučivanju. Ili, jasnije rečeno: riječ je o pitanju da li bi nove članice trebalo da imaju pravo veta u EU ili ne. Ne samo u Berlinu i Parizu, na ovo pitanje se često odgovara odrično.
Mislite li da bi buduća proširenja EU mogla da ne uspiju zato što ta zajednica ne želi da primi dodatne članice s pravom veta?
Francuski predsjednik Emanuel Makron je u svojim govorima često rekao da ne može da zamisli kako bi funkcionisala EU s 30 ili još više članica s pravom veta, kad EU već sa 27 članica zbog jednog jedinog veta često nije u stanju da donosi brze i jasne odluke. Makron u tome nije usamljen. Mnogi političari u EU smatraju da bi bilo neodgovorno, u sadašnjem stanju Unije, primati nove članice - i prema samoj EU, ali i prema novim članicama koje bi se tako pozvale u jedan disfunkcionalan klub.
Zato je Anton Hofrajter, predsjednik Odbora za evropska pitanja u njemačkom Bundestagu, iznio predlog da se članstvo nudi samo bez prava veta. Tačnije: nove članice ne bi trebalo da imaju pravo veta sve do dana kad EU u potpunosti ukine veto. Ali je upitno hoće li do ukidanja ikada doći.
U februaru želim da se sastanem s Hofrajterom kako bismo detaljnije razgovarali o toj ideji. Njegova stranka, Zeleni, doduše je trenutno samo u opoziciji, ali čini mi se da je njegova ideja članstva bez prava veta rasprostranjena i u vladinim krugovima. Kad sam nedavno s jednim njemačkim političarem o tome razgovarao, pitao sam ga da li zaista vjeruje da bi neka država Zapadnog Balkana prihvatila takvo rješenje, jer to bi ipak bilo članstvo drugog reda.
Njegov odgovor je glasio: “Pa, hoću da vidim vladu neke države Zapadnog Balkana koja će reći ‘ne’ ako joj se zaista ponudi ulazak u EU, pa makar i bez prava veta. Kad takva ponuda zaista bude na stolu, biće privlačna i bez prava veta”. Vidjećemo da li će se rasprava zaista razvijati u tom pravcu.
Koliko je Berlin zapravo otvoren za proširenje EU? Zašto niko ko je na vlasti u toj državi, kako tvrde dobri poznavaoci prilika u Njemačkoj, godinama nije založio svoj autoritet da se u EU prime države Zapadnog Balkana?
U obje partije sadašnje koalicije, dakle u konzervativnoj CDU (Hrišćansko-demokratska partija) i u socijaldemokratskoj SPD, svakako ima političara koji se ozbiljno zalažu za proširenje EU. Oni su shvatili da EU u ovim vremenima, u kojima je ugrožena kako iz Moskve, tako i iz Vašingtona i iznutra, mora da izađe sa ozbiljnom ponudom ako želi i dalje da bude shvatana ozbiljno. Ali ti političari su u sopstvenim partijama u manjini.
U CDU, stranci kancelara Fridriha Merca, po mojoj ocjeni, ne postoji većina za proširenje, naprotiv. Nekim političarima u CDU čak i ideje o “enlargement light”, dakle proširenju bez prava veta, idu predaleko. Oni uopšte ne žele proširenje, jer vjeruju da to ne mogu da objasne svojim biračima.
Da li je ministar spoljnih poslova Joahim Vadeful, koji se retorički zalaže za proširenje EU, zaista spreman da uloži mnogo političkog kapitala da bi u ovom pitanju argumentovao protiv većine svoje poslaničke grupe? Nisam siguran. Desnoradikalna AfD (Alternativa za Njemačku), koja nije samo protiv proširenja EU već protiv EU u cjelini, nije stvar nimalo olakšala.
Ako većina u Mercovoj stranci nje za proširenje EU, kako gledate na njegovu nedavnu poruku da treba otpočeti pisanje Ugovora o pristupanju Crne Gore EU?
Imam utisak da je Merc dobro shvatio da EU, kako bi popravila svoju narušenu kredibilnost na Zapadnom Balkanu, mora konačno da pokaže da njeno obećanje nije samo retoričko. Mora da konačno da postane vjerodostojna. Ipak, imam i utisak da je njemačka politika prema Zapadnom Balkanu već godinama snažno obilježena improvizacijom. Nešto se kaže, kao da riječi ništa ne znače. Nešto se obeća, kao da sjutra ne postoji. Iza kulisa ima mnogo znakova koji ukazuju na to da u najvažnijim političkim partijama u Njemačkoj ne postoji većina za prijem novih članica. Pred kulisama, na sceni, nastavlja se ponašanje kao da te sumnje nema.
Nadam se da to neće završiti loše. Ali, naravno, moguće je da je moj pesimizam pogrešan. Možda će Crna Gora 2030. postati članica EU, a ja ću izgledati kao skeptično staro gunđalo koje uvijek sve vidi previše crno. Biće mi i drago ako bude tako.
Postoje li, mimo ovih, još neki dublji razlozi za Vaš skepticizam?
Ako se prati šta najvažniji političari u Njemačkoj i Francuskoj godinama govore, može se, po mom mišljenju, doći samo do skeptičnih zaključaka kada je riječ o proširenju EU.
Uzmite, na primjer, posjetu Makrona Srbiji u julu 2019. Tada je dobio mnogo aplauza jer je u Beogradu održao govor na srpskom jeziku. To je bio šarmantan gest. Ali, suština njegove poruke bila je sve osim šarmantna za Srbiju, jer se francuski predsjednik u Beogradu izjasnio protiv proširenja EU. On je tada izričito rekao da Unija ne može da primi nove članice dok se prethodno ne reformiše iznutra - a naravno, on veoma dobro zna da do ključne reforme, ukidanja principa jednoglasnosti, neće doći.
Neki tvrde da je Makron promijenio svoj stav nakon ruskog napada na Ukrajinu 2022. godine.
Ali, gdje se vidi ta promjena? U januaru 2023. godine Makron je zajedno s tadašnjim njemačkim kancelarom Olafom Šolcom objavio zajednički autorski tekst u FAZ-u. U njemu obojica kažu da se prije prijema novih članica mora proširiti princip odlučivanja kvalifikovanom većinom - dakle, bez prava veta.
Međutim, Makron i Šolc nisu objasnili na koji način bi se ta promjena uopšte mogla sprovesti. U Berlinu je raspoloženje slično kao u Parizu. U junu 2023. godine, CDU, tada još u opoziciji, podnijela je u Bundestagu predlog o Zapadnom Balkanu. U tom predlogu CDU je zahtijevala “kraj isključivog fokusiranja na punopravno političko članstvo kandidata za pristupanje”. Kao alternativu predložila je “međukorak”. Time se mislilo na uključivanje zemalja kandidata u unutrašnje tržište EU.
Jedan CDU političar rekao je da bi cilj trebalo da bude integracija svih zemalja u zajedničko tržište do 2030. godine. O punopravnom članstvu nije bilo riječi. U međuvremenu je CDU ušla u vladu i zadržala svoj kritički stav prema novim punopravnim članstvima.
U koalicionom sporazumu između CDU i SPD nalazi se kratka odredba u kojoj se navodi da najkasnije sa sljedećim proširenjem mora doći do unutrašnje reforme EU. Princip jednoglasnosti, kažu CDU i SPD, ne smije postati kočnica odlučivanja. To se, u osnovi, odnosi na sve odluke u Savjetu EU koje se i dalje donose jednoglasno.
Suštinski, to znači da se Berlin distancira od dosadašnje retorike o proširenju EU. Po mom mišljenju, naivno je ignorisati sve te znake i poruke.
Doprinos boljem razumijevanju Andrića
Vaša ranije objavljena biografija o Ivu Andriću naišla je na veliku pažnju u regionu. Šta Vas je najviše motivisalo da pišete o Andriću i kako ste pristupili analizi njegove književnosti kroz istorijski i politički kontekst vremena u kom je živio i stvarao?
Vaše pitanje već sadrži dio odgovora: zaista mi je bilo stalo do toga da Andrića pokažem ne samo kao pisca, već i kao dijete svog vremena. Ili, da upotrijebim vaše riječi: u istorijskom i političkom kontekstu vremena u kojem je živio i stvarao. Naravno, to nije nužno. Da li je neophodno poznavati istorijski i politički kontekst španske pozne renesanse da bi se uživalo u “Don Kihotu”? Ne.
Veliki roman djeluje i bez poznavanja okolnosti u kojima je nastao. Ali, čovjek koji, za razliku od mene, mnogo zna o Španiji kasnog 16. i ranog 17. vijeka možda će “Kihota” čitati s još više uživanja. Prije svega, takav će čovjek bolje razumjeti šta je Servantes htio da nam kaže i zašto je pisao ono što je pisao. Tako je i sa Andrićem.
U sedmom poglavlju “Travničke hronike” postoji jedna naročito veličanstvena scena ovog, ionako veličanstvenog romana. Andrić u njoj opisuje noćni Travnik. Francuski konzul Davil zamišljeno sjedi za svojim radnim stolom u usamljenoj radnoj sobi.
U sobi iznad njega živi njegov mlađi kolega de Fose, takođe usamljen i takođe zaokupljen noćnim, turobnim mislima. A na drugoj strani travničke noći i austrijski konzul fon Miterer je bez sna. Trojica ljudi sa svojim brigama, strahovima i nadama, sami u noći.
Da bi se osjetilo koliko je ta scena travničke noći velika, nije potrebno znati ništa o Bosni toga vremena, jer u njoj je riječ o ljudskom životu, o našoj kratkoj egzistenciji, o našim nadama i strahovima pred licem naše prolaznosti. To je bilo i biće uvijek isto, dok god ima ljudi.
Ali, ako se poznaju Bosna tog vremena i život i misao Ive Andrića, neke druge scene “Travničke hronike” biće bolje shvaćene. Na primjer, posjeta francuskih diplomata manastiru Guča Gora i dijalozi de Fosea sa monasima.
Ne mora se znati da Andrić preko de Fosea izražava svoju jugoslovensku ideologiju da bi se u toj sceni uživalo. Ali, ako se to zna, scena će se dublje razumjeti. Svojom biografijom htio sam da doprinesem boljem razumijevanju Andrića i njegove književnosti, tako što sam takve kontekste opisao i objasnio.
Ko je danas Ivo Andrić i ko bi trebalo da bude?
Na ovo pitanje mogu da odgovorim samo za sebe lično: on je veliki pisac čiji su najvažniji romani, kao i neke pripovijetke, mada ne sve - umjetnička djela koja vrijedi čitati i koja se s pravom i dalje čitaju. To ne znači da se Andrićem kao diplomatom i političkom figurom ne treba kritički baviti, kao i svakim drugim piscem.
Desnica raste, ali u politici ništa nije nezaustavljivo
Uspon desničarskih i populističkih pokreta postao je jedna od najvidljivijih političkih promjena širom svijeta. Šta mislite da su glavni uzroci jačanja desnice u Evropi? Je li pitanje trenutka kad će takve snage preuzeti vlast u nekim od najvažnijih centara Zapada?
Očekivanje da je samo pitanje vremena kad će desničarsko-radikalne snage doći na vlast čini mi se defetističkim. Politika nije prirodna nauka sa strogom izvjesnošću uzroka i posljedice. U politici ništa nije nezaustavljivo, pa ni uspon neprijatelja EU. Ali, ne smijemo da zanemarimo ono što se dogodilo u posljednjim godinama.
U Sjedinjenim Američkim Državama je jedna korumpirana banda sastavljena od tehnoloških oligarha i populista preuzela vlast. Ta banda nevjerovatnom brzinom preobražava zemlju. Još uvijek imam osnovno povjerenje u samoizlječujuće snage američke demokratije, koja je već preživjela mnoge krize. Ali, sadašnja situacija je ozbiljna, i u Evropi takođe.
To što je AfD u Njemačkoj tako jaka ima veze, iako ne samo, i s nekontrolisanom masovnom imigracijom iz muslimanskih zemalja, koja je povezana sa sistematskom zloupotrebom prava na azil. To ne samo da uznemirava mnoge ljude koji su zapravo za pravo na azil. Ipak, migracija nije jedino objašnjenje.
Uspjeh AfD zasniva se na mješavini apokaliptičnog straha od budućnosti i nostalgičnog uljepšavanja prošlosti. Strah i nostalgija nisu dobri recepti za suočavanje sa životom, ali su veoma zavodljivi, jer obećavaju jednostavne odgovore na komplikovana pitanja. Čini mi se da ta čežnja za jednostavnim odgovorima postoji u mnogim evropskim zemljama.
Uspon desnice prati istorijski revizionizam. On je sveprisutan i u Crnoj Gori, a najsvježiji primjer je pokušaj podizanja spomenika četničkom komandantu Pavlu Đurišiću u Beranama. Istovremeno, u Hrvatskoj je, prema ocjeni tamošnjih političkih komentatora, na sceni potpuno skretanje te države udesno, koje je, tvrde oni, dobilo zamah nakon Tompsonovog julskog koncerta pred stotinama hiljada ljudi u Zagrebu. Koji su glavni faktori koji potpiruju rast revizionističkih narativa na Balkanu, i gdje ti procesi mogu da odvedu ovaj region?
Besmisleno je tvrditi da su stotine hiljada ljudi koji su prisustvovali koncertu gospodina Perkovića u Zagrebu svi bili ustaše, kao što su neki ekstremni komentatori pisali.
Možda čak i jeste tačno ono što sagovornici iz HDZ-a (Hrvatske demokratske zajednice) često tvrde - naime, da mnogi mladi ljudi ne povezuju poklič “Za dom – spremni” s fašističkim režimom koji je između 1941. i 1945. donio veliku sramotu Hrvatskoj i Hrvatima, već sa borbom protiv srpske agresije devedesetih godina.
Ali, ako je tako, ako mladi ljudi u Hrvatskoj završavaju školu, a da ne znaju kako je poklič “Za dom - spremni” zloupotrebljavan u najmračnijim časovima hrvatske istorije - šta to onda govori o kvalitetu hrvatskog obrazovnog sistema? Koliko su takvi procesi opasni za Balkan ne moramo posebno naglašavati. To je očigledno. Među dubljim razlozima za ponovno jačanje takvih narativa, čini mi se, nalazi se duboka nesigurnost svih Evropljana, o kojoj sam već govorio.
Odnosi snaga u svijetu pomjeraju se na štetu Evropljana. Vjekovima su velike evropske nacije porobljavale tuđe kontinente i svojom vojnom nadmoći nasilno nametale svoje interese u Aziji, Africi i Americi.
Ta vremena se bliže kraju. U Ukrajini se, uz kinesku i iransku podršku, bore sjevernokorejski vojnici, i možda ćemo doživjeti još više takvih primera. Evropa više ne određuje sudbinu drugih kontinenata. Drugi kontinenti određuju sudbinu Evrope, narodi Evrope se smanjuju i mogu da nadoknade ovaj razvoj samo putem migracije. To mnoge ljude čini nesigurnim i zato se okreću prošlosti za koju im se čini da je bila bolja.
Bonus video:
