Osnovni sud u Podgorici pogrešno je zaključio da bivši prvi čovjek Vojske Crne Gore (VCG) Zoran Lazarević nije diskriminisan po osnovu političkog uvjerenja jer nije dokazano da je član neke partije.
To, između ostalog, piše u žalbi Lazarevića na prvostepenu presudu tog suda, kojom je konstatovano da ga država, odnosno Ministarstvo odbrane i njegov čelnik Dragan Krapović (Demokrate), nisu svojim odlukama i izjavama diskriminisali.
U žalbi koju je Višem sudu u Podgorici podnio 1. juna Lazarevićev pravni zastupnik Miloš Vukčević, predlaže se da se preinači prvostepena presuda (donesena 15. maja) i usvoji tužbeni zahtjev Lazarevića, odnosno - ukine presuda i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Bivši načelnik Generalštaba VCG-a tvrdio je u tužbi, podnijetoj u oktobru 2024. godine, da je Ministarstvo više puta izvršilo neposrednu i posrednu diskriminaciju prema njemu, povrijedivši mu oficirsku čast i dostojanstvo.
Lazarević je naveo da je, nizom poteza resora odbrane i Krapovića, diskriminisan po osnovu starosne dobi, političkog ili drugačijeg mišljenja i pretpostavke o pripadnosti partiji ili drugoj organizaciji. Između ostalog, predlogom Krapovića da ga (Lazarevića) vrhovna komanda razriješi zbog starosne dobi, odlukom ministra da mu suspenduje aktivnosti u inostranstvu, izjavama Krapovića i funkcionera Ministarstva da je kadar stranaka bivšeg režima koji je predvodio Milo Đukanović i da ga politički štite određene strukture, uključujući šefa države Jakova Milatovića...
Osnovni sud je, između ostalog, u presudi ocijenio da Krapovićevo podnošenje predloga za razrješenje Lazarevića u avgustu 2024, ne upućuje na zaključak o diskriminaciji. U presudi koju je potpisala sutkinja Vanja Vujović, piše da je uzeto u obzir da je Lazarević ukazao da mu je ministar rekao da želi da podmladi oficirski kadar, kao i da je Krapović to potvrdio. Međutim, po mišljenju suda, ta okolnost nije dovoljna za zaključak da je predlog za razrješenje predstavljao diskriminaciju po osnovu starosne dobi.
Kad je riječ o suspenziji Lazarevićevih međunarodnih aktivnosti u jesen 2024, sud je utvrdio da to što Krapović nije dao saglasnost za njih - takođe ne predstavlja diskriminaciju.
“U konkretnom slučaju, za zaključak o diskriminaciji bilo je neophodno da tužilac učini vjerovatnim da je, zabranom njegovog učešća u navedenim aktivnostima, doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na drugo lice ili grupu lica koja su se nalazila u istoj ili bitno sličnoj situaciji...”, ističe se u presudi.
Vukčević u žalbi tvrdi da je najveća greška što sud svaki događaj posmatra zasebno, a diskriminacija se, kaže, gotovo nikad ne ispoljava kroz izolovani akt, već kroz obrazac ponašanja.
Ističe da u ovom predmetu postoji upravo takav obrazac: navodi da je 28. avgusta 2024. postojao predlog Krapovića za razrješenje Lazarevića, da je 3. septembra te godine uslijedio prestanak važenja rješenja o produženju službe bivšem prvom vojniku, a sedam dana kasnije - zahtjev za izjašnjenje.
Na to se, dodaje, nadovezuje to da su Lazareviću 30. septembra 2024. zabranjene međunarodne aktivnosti, da mu je 7. oktobra uskraćen javni nastup, a da su tri dana kasnije uslijedile i medijske izjave Krapovića. Obrazac se, kako navodi Vukčević, nastavlja 25. oktobra 2024. kad je Lazarević uklonjen iz NATO aktivnosti, 10. decembra kad mu je zabranjen NATO angažman za 2025. i 13. decembra kad je javno označen kao partijski kadar bivšeg režima.
“Posmatrani zajedno, ovi događaji predstavljaju jedinstven kontinuitet postupanja prema jednom licu. Sud nije izvršio takvu ocjenu. Time je pogrešno utvrdio činjenično stanje”, tvrdi Vukčević.
Pogrešna ocjena Krapovićevog iskaza
Vukčević konstatuje da Osnovni sud nije pravilno cijenio iskaz Krapovića, iako se radi “o ključnom dokazu” u postupku.
On kaže da je Krapović pred sudom izjavio da je smatrao da je potrebno “podmlađivanje kadra”, te da je upravo to bio jedan od razloga za razrješenje Lazarevića i prestanak njegove službe. Takva izjava se, prema riječima Vukčevića, ne može posmatrati izolovano od činjenice da je Lazareviću u relevantnom periodu već bilo produženo trajanje službe nakon navršenja zakonske starosne granice.
“Kad se ove činjenice dovedu u međusobnu vezu, nastaje jasna pretpostavka da je starosna dob predstavljala jedan od kriterijuma za postupanje prema tužiocu (Lazareviću). Sud ovu okolnost u potpunosti relativizuje bez valjanog obrazloženja”, tvrdi Vukčević.
On navodi da je Krapović potvrdio da je produžio službu drugim vojnim starješinama, među kojima su Darko Vuković i Svetozar Brajković. Time je, dodaje, potvrđeno postojanje osoba koja se nalaze u uporedivoj ili bitno sličnoj situaciji s Lazarevićem.
“Prvostepeni sud nije dao nijedan uvjerljiv razlog zbog kog navedena lica nijesu relevantni uporednici. Naprotiv, sud je samo deklarativno zaključio da uporedivost ne postoji, bez sprovođenja bilo kakve analize njihovog statusa, godina života, produženja službe i položaja u sistemu Vojske Crne Gore”, naveo je Vukčević.
Navodna povezanost s bivšim režimom
On u žalbi ocjenjuje da je Osnovni sud pogrešno zaključio da ne postoji diskriminacija po osnovu političkog uvjerenja jer nije dokazano da je Lazarević član određene partije. Takvo stanoviše, kaže, nema uporište ni u domaćem, ni u evropskom pravu.
Ističe da za postojanje diskriminacije nije potrebno da određena osoba zaista pripada nekoj političkoj opciji.
“Dovoljno je da donosilac odluke smatra da ona pripada određenoj političkoj grupi ili političkom krugu. Upravo je to slučaj u ovom predmetu”, piše u žalbi.
Vukčević obrazlaže da iz javnih nastupa Krapovića, njegovih izjava medijima, kao i iz njegovog iskaza pred sudom proizilazi da je Lazarevića posmatrao kroz prizmu njegove navodne povezanosti s bivšim režimom, Demokratskom partijom socijalista (DPS) i opozicionim političkim strukturama.
“Sud ovu činjenicu nije osporio. Međutim, pogrešno je zaključio da ona nije relevantna za postojanje diskriminacije”, konstatuje Vukčević.
On navodi da činjenica da ministar javno govori o “političkoj pozadini Lazarevića”, predstavlja ozbiljnu indiciju da je upravo ta percepcija uticala na njegove odluke.
U žalbi piše i da se ključna greška presude sastoji u pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja - navodi se da je Osnovni sud od Lazarevića zahtijevao da dokaže diskriminatorsku namjeru Krapovića.
“Takav standard ne postoji ni u domaćem, ni u evropskom antidiskriminacionom pravu. Prema članu 21 Zakona o zabrani diskriminacije, dovoljno je da tužilac učini vjerovatnim da je diskriminacija postojala. Nakon toga, teret dokazivanja prelazi na tuženog”, navodi Vukčević.
Objašnjava da je u konkretnom slučaju Lazarević javnim izjavama ministra, javnim izjavama državnog sekretara, predlogom za razrješenje, prestankom produženja službe, zabranom međunarodnih aktivnosti i NATO angažmana - učinio vjerovatnim diskriminaciju Krapovića.
Time je, navodi Vukčević, teret dokazivanja prešao na tuženu - državu, tj. Ministarstvo odbrane, koju zastupa Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
